RFI 6. VIII. JUŽNOAMERIČKA GOSPODARSKA KRIZA

FRANCUSKI RADIO - RFI 6. VIII. 20002. Svi su mislili da će nakon argentinske krize po južnoameričkim gospodarskim područjima krenuti med, mlijeko i američki dolari. Ne zna se točno na temelju čega su se takva nade, ničim izazvane, temeljile, ali je danas već jasno da je istu gospodarsku sudbinu dočekao Urugvaj, Brazil se takve boji, a i druge zemlje kontinenta neće biti pošteđene. Nakon što su se svjetski čelnici samo na tren zaustavili da razmisle o liberalizmu i o politici Međunarodnog monetarnog fonda, domina su nastavila padati i kao da nitko nije ništa zaključio iz argentinskog upozorenja. Argentina je doslovce pratila i izvršavala program Međunarodnog monetarnog fonda koji ju je trebao izvući iz teške gospodarske krize i uvesti u vode liberalizma. Ali cijela briga se okončala velikim dugovima, smjenama ministara i uličnim prosvjedima. Poslije se postavilo pitanje za koga radi MMF - za bogate ili siromašne. Le Monde u uvodniku piše da je problem u južnoameričkom kontinentu jer sve se probalo - i diktatura i demokracija - i sve to bez rezultata. Uvodničar ipak ne dovodi u pitanje politiku međunarodnih institucija, odnosno najviše Svjetske banke i MMF-a. Liberation ipak razmatra poštenje međunarodnih institucija, odnosno politike koju one vode u Latinskoj Americi. Mnogi ciljevi svjetskih liberalističkih i gospodarskih područja pobunili su se izokretanju načela liberalizma. Oni koji su sudjelovali u izgradnji svjetskog slobodnog otvorenog i transparentnog tržišta kažu: liberalizacija je, u početku, trebao biti koristan sustav koji je trebao prvo pomoći razvitku zemalja Trećeg svijeta, ali s vremenom je sustav korišten da se tržišta zemalja u razvitku otvore za strana ulaganja, ali ne i obratno. Tržišta razvijenih zemalja ostala su zatvorena siromašnoj konkurenciji. Rezultat je da su bogate zemlje postale još bogatije, a siromašne još siromašnije. Naravno da ovaj sustav ima i dobrih strana. Današnji liberalistički sustav primjenjivan ne samo u Južnoj Americi osudili su i svjetski ekonomisti i sami stvaratelji globalizma George Soros i Joseph Stieglitz. Od posljednjeg prosinca kada je Argentina koju je MMF proglasio najboljim đakom neoliberalizma, doživjela krizu, ni jedna zemlja u susjedstvu nije bila toga pošteđena. Peru, Paragvaj i Bolivija doživjele su redom masovne prosvjede protiv privatizacije. Ekvador su potresali nasilni prosvjedi, a gangrena je stigla i u Brazil i Urugvaj. Kolumbiju i Venezuelu potresa nekontrolirali politički kaos. Jedino još Čile i Meksiko trenutačno odolijevaju bankrotu. Ovo je današnja slika Latinske Amerike već napaćene prošlim građanskim ratovima. Ipak kako se sve ne bi stavilo na račun Sjedinjenih Država i međunarodnih institucija koje imaju zadatak kontrolirati financijski puls zemalja u kojima provode vlastite programe, spomenimo i još neke odgovorne. To su lokalni dobri momci, oni isti koji su podupirali pučeve i protudiktatorsku borbu. Već bogati južnoamerički političari koji su poduprijeli civilne vlasti maksimalno su iskoristili otvaranje tržišta i umjesto da novac dobiven privatizacijom poduzeća ulažu u razvitak domaće industrije spremili su ga u džepove, čime su južnoameričke zemlje postale ovisne od zajmova i međunarodne pomoći. To je jedan od razloga zašto se danas stanovništvo okreće od korumpiranih pobjednika u krvavim građanskim ratovima i okreće ponovno populistima koji naravno osuđuju populizaciju. U Venezueli bivši padobranac Hugo Chavez, predsjednik s nacionalističkim nazorima inspiriran Castrovim i Nasserovim idejama, jedan je od onih koji je došao na vlast danas popularnim idejama i koji ipak ne uspijeva izaći na kraj s ukorijenjenim teškoćama. Morales je u Boliviji na prijašnjim predsjedničkim izborima dobio čak 20 posto glasova, jer je podupro indijanske seljake koji su pokrenuli pobunu zbog vijesti da Washington želi uništiti polja koke. U Brazilu bivši sindikalac Lula izlazi u izbornu trku s dobrim namjerama da postane predsjednik u listopadu kada bi počeo s provođenjem krajnje lijevog programa. Sami Južnoamerikanci drže vjerojatno da bi im s takvim čelnicima bilo bolje, da bi se zaštitili, ali bi njihov uspon međunarodnim institucijama, Europskoj uniji i SAD-u značio poraz liberalističkih načela. Ali kao da to previše ne zabrinjava političare. Le Figaro u uvodniku ocjenjuje da Europa svojom posustalim gospodarstvom, bankarskim sustavom, prezauzeta vlastitim problemima, nije u mogućnosti pomoći u većim razmjerima zemljama južnoameričkog kontinenta. Međunarodni monetarni fond i dalje nastavlja umanjivati prijeteću gospodarsku tragediju. Glasnogovornici organizacije tvrde da Južna Amerika još nije ušla u stanje gospodarske katastrofe koju je doživio azijski kontinent 1998. godine. Washington je zaokupila borba protiv terorizma i nije pretjerano obraćao pozornost na Argentinu. Ali sada su se stvari promijenile. Iako MMF umanjuje značaj stanja dok se u Južnoj Americi zatvaraju banke i investitori odlaze i dok ljudi masovno povlače novac sa svojih računa, američki tajnik trezora Paul O'Neil u posjetu je regiji i apsolutno shvaća ozbiljnost stanja kojem je njegova zemlja doprinijela. Budućnost SAD-a usko je vezana za sigurnost njenih najbližih susjeda, rekao je O'Neil na početku posjeta Južnoj Americi. A kako bi dobili treću dimenziju - o južnoameričkoj Švicarskoj Urugvaju spomenimo jedan podatak. Ukupna pomoć i zajam od 3,8 milijardi dolara koju je Urugvaj dobio od MMF, Međuameričke banke za razvitak i Svjetske banke za svojih tek 3,5 milijuna stanovnika. Koliko god paradoksalno zvučalo južnoamerički kontinent - Urugvaj, Argentina, Venezuela, Brazil, Ekvador, Kolumbija i druge zemlje pomoć očekuju od Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke i SAD-a, odnosno pomoć očekuju upravo od onih koji su dobrim djelom odgovorni za njihovo sadašnje gospodarsko stanje. Nitko drugi ni nema novaca. (RFI)