US LAT 1. VIII. 2002. KANT I HOBBES

SJEDINJENE DRŽAVE LOS ANGELES TIMES 1. VIII. 2002. Kant i Hobbes "U transatlantski dijalog uvodi se nova metafora, koja Europu prikazuje kako uživa u 'Kantovskom raju' koji je omogućio SAD koji uvodi red u hobbesovski svijet. "Europa, zbog svog ratnog i poslijeratnog iskustva, utvrdila je 'posthistorijski raj u kojem vladaju mir i relativni napredak, ostvarenje Kantovog 'vječni mira''. Ovo benigno ostvarenje rezultira time da se Zapadni Europljani groze korištenja sile i da općenito smatraju kako se međunarodni problemi mogu riješiti racionalno i pregovaranjem. Autor mog citata i tvrdnje zapravo je Robert Kagan iz washingtonske Zaklade Carnegie, čija su naširoko promicana stajališta tiskana u brojnim stranim novinama. Kagan tvrdi kako Europljani mogu uživati u ovom raju, jer trijezni i racionalni SAD obilazi granice iza kojih se nalazi hobbesovski svijet kojim lutaju lavovi i tigrovi, a dobre namjere bez korištenja moći mogu se pokazati fatalnima. Europljanima čestita na tome što su svoju lošu prošlost ostavili iza sebe - istovremeno ih podsjećajući kako je upravo američka intervencija u dva svjetska rata ono što ih je spasilo, a američka hladnoratovska sila ono što ih je poštedjelo od dominacije Sovjeta. Čestita im se i na tome što sukobe i probleme izvan Europe žele rješavati dijalogom i uvjeravanjem. Jednog dana, uvjerava ih, to bi čak moglo biti i praktično. U međuvremenu, međunarodni poredak održava nesentimentalni SAD, premudar da se zavarava iluzijama u vezi s dijalogom i kompromisima kada su posrijedi grubijani, diktatori, razbojničke vlade i teroristi. Kagan je bio jedan od prvih promicatelja, 1996. godine, teorije o tome kako su okolnosti postavile SAD u položaj svjetskog hegemona. Ta 'hegemonija mora biti održavana aktivnom, jednako kao što je i ostvarena aktivno... Bilo kakvo slabljenje tog utjecaja drugima će omogućiti da igraju veću ulogu u oblikovanju svijeta tako da odgovara njihovim potrebama.' Tada je surađivao s Williamom Kristolom, neokonzervativnim zagovornikom američkog vanjskopolitičkog unilateralizma koji je vjerojatno izvršio najvažniji utjecaj na vladu Georgea W. Busha. Njih su dvojica 2000. godine ustvrdili kako je američka hegemonija ne samo korisna za Ameriku nego i za svijet, jer SAD nema 'usku, sebičnu definiciju svog nacionalnog interesa... a svoju vanjsku politiku prožima neobično visokim postotkom moralnosti.' Ovo nije tvrdnja s kojom će se svi složiti. Netko bi kazao da je američka politika danas često uzrokom međunarodnih problema i destabilizacije, i da ju češće pokreću domaći interesi nego altruizam. Trenutno, Washington raspravlja o tome napasti Irak ili ne, kako bi zbacio i zamijenio nepoželjnu vladu. Ovo nikako ne može promicati stabilnost na Bliskom Istoku ni kratkoročno, ni dugoročno. Neki ipak predviđaju da bi Huseinovo zbacivanje izazvalo nicanje demokratskih vlada u ovoj zemlji, i diljem regije, što većina stručnjaka smatra amaterskim građenjem kula u zraku. Druga washingtonska rasprava tiče se toga napasti Iran ili ne, kako bi se uništio nuklearni reaktor koji se ondjegradi, uz pomoć Rusa (...). Ponovno je nemoguće zamisliti da bi takva akcija promicala međunarodni mir i red, ili da bi ju bilo moguće bilo kako opravdati osim malo vjerojatnim scenarijem - iranskim nuklearnim napadom na susjednu zemlju ili SAD. Niti jedna druga vlada na svijetu ne bi podržala takvu akciju, osim izraelske. Izrael bi to učinio ne zbog toga što bi očekivao da će ga napasti Iran nego se protivi, ne bez razloga, bilo kakvom nuklearnom oružju u rukama bilo koje islamske vlade. Politika Bushove vlade, koja osigurava gotovo stopostotnu podršku- zbog domaćih političkih motiva - politici Izraela na okupiranim teritorijima i u Gazi izvor je potencijalnih regionalnih problema, na što su gotovo sve vlade na Bliskom i Srednjem Istoku, od Turske do Maroka, već upozorile Washington. Tvrdnja da SAD danas štiti međunarodno društvo od hobbesovskog kaosa netočna je. Washington se ponaša kao što ga je Kagan 1996. godine bio pozvao da djeluje, kako bi zaštitio svoj položaj hegemona koji služi njegovim političkim i gospodarskim interesima, i njegovoj sigurnosti. Hobbesovski svijet zaista postoji. To je svijet u kojem je SAD odlučan igrač u službi vlastitih interesa, ne pretjerano inhibiran svojom 'neobično visokom razinom' nacionalne moralnosti", piše William Pfaff.