NJ 1.VIII.-FR-EU I SIGURNOST

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 1. VIII. 2002. Europa se mora naoružati "Kuhati ili prati tanjure? Europska unija mora razjasniti koju ulogu želi imati izvan svojih granica. Svijet donosi previše rizika da bi se s njima suočavalo neodlučno. Prijezir SAD-a za Europu slabića u biti ima razloga. Bilo na Balkanu, na Bliskom istoku ili u borbi protiv međunarodnoga terorizma, Europljani se rado oslanjaju na to da će Amerikanci vaditi kestenje iz vatre. To je udobno. No Europa koja se zadovoljava skrivanjem iza SAD-a, dok on svojom strategijom 'preventivnih udara' brine za njihovu predodžbu reda u svijetu, gubi svaki utjecaj na globalnom izborniku. EU je prevelik da bi mogao bježati iz svijeta. Ima globalnu odgovornost i istodobno regionalne sigurnosne interese. Njegovo susjedstvo nabijeno je zemljopisnim, povijesnim, kulturnim i vjerskim sukobima koji se u svakom trenutku mogu rasplamsati u krize. Ali budući da Unija nema jaku sigurnosnu politiku, ne može obavljati pritisak na one gospodare rata koji su neosjetljivi na argumente razuma i kojih se ne doimaju gospodarske sankcije. Ta vrsta vladara uzmiče samo pred vojnom prijetnjom. Osim svojih civilnih instrumenata svladavanja krize, EU treba i potencijal za vojno zastrašivanje. Širom svijeta za EU iz njegove povijesti i njegove gospodarske snage izrasta odgovornost za mir i demokraciju. No i tu pripada svladavanje opasnosti. Terorizam i nagon dvojbenih režima oružju za masovno uništenje ugrožavaju i Europu. Suočavanje s njima EU ne smije prepustiti samo SAD-u. To bi značilo odustati od zahtjeva 'europskog modela' da se sa sukobima i s krizama postupa na drukčiji način. Slabost Europljana nije u tomu što pokušavaju shvatiti složenost nekog sukoba i pregovarati do granice podnošljivoga. Nije slabost ni što se tek uvjetno uzdaju u vojna rješenja. Slabost EU-a je u tomu što je samomu sebi vezao ruke jer u njegovom modelu rješavanja kriza nedostaje vojna opcija za slučaj da se mora oštrim na oštro. Pola stoljeća su Europljani živjeli mirno u sjeni Hladnoga rata, zaštićeni od SAD-a i nuklearne ravnoteže. Sad je teško naći se u aktivnoj sigurnosnopolitičkoj ulozi. No pouka prvog desetljeća poslije ukidanja blokova sada kaže: oni koji žele posredovati u krizama da bi spriječili ratove, moraju obavljati pritisak i ako zatreba širiti strah. Neracionalnost i okrutnost mnogih sukoba osim mrkve zahtijeva i batinu. Na Balkanu je i zbog toga bilo toliko krvi, jer to Europljani nisu željeli shvatiti. Dakako, EU već čini neke oprezne korake u smjeru europske sigurnosne i obrambene politike. No previše oklijeva. Planirana postrojba za akcije koju treba sastavljati samo u slučaju kriza i koja posve nepotrebno ovisi o infuziji NATO-a, ne djeluje ni jako ni zastrašujuće. Sigurnosnopolitički EU si dopušta neodgovorno cjepkanje. Apsurdno je: imamo zajedničko tržište, zajedničku valutu a unija i politički sve više srasta. Ali u sigurnosti svaka od 15, uskoro 25 država EU-a, ljubomorno čuva svoju trodjelnu vojsku. Svaka ima svoju vlastitu mornaricu, vlastito zrakoplovostvo, vlastitu kopnenu vojsku. Još apsurdnije: 15 država EU-a godišnje izdaje 150 milijarda eura za obranu. Ali s nekoliko tisuća vojnika na Balkanu Europljani su već na granici svojih mogućnosti. Kad bi podijelili posao, mogli bi povećati djelotvornost i bez većih izdataka za naoružanje. Ako sigurnosno-politički želi biti ozbiljno shvaćen, EU se mora kao prvo, razvijati u obrambenu zajednicu s jednim glavnim stožerom i zajedničkim zapovjednim strukturama. U ustavnom sporazumu EU-a mora stajati i klauzula o solidarnosti: na napad na jednu zemlju članicu odgovorit će svi zajedno. Europa mora biti sposobna braniti samu sebe. To ne može prebaciti na NATO čija budućnost nije u obrani Europe nego u stvaranju transatlantske, sigurnosnopolitičke platforme za partnere EU i SAD. Samo Europa koja je kadra braniti samu sebe i koja je spremna i sposobna primijeniti vojnu silu i izvan svojih granica, imat će dovoljnu težinu da spriječi ratove. Do toga je još mukotrpan put. Čini se da su Njemačka i Francuska spremne krenuti njime. Iz obzira prema oklijevajućoj Velikoj Britaniji, ipak su suzdržane. To nije baš mudro, jer više nemaju sve vrijeme svijeta. Zahvaljujući pismu belgijskog predsjednika vlade Guya Verhofstadta ta je tema sada ipak na stolu. Uskoro treba pronaći odgovor. Odvraćanje pogleda i šćućurenje više ne prolaze", drži komentator lista Martin Winter.