SLO 27.VII.-DELO-DIPLOMCIJA

SLOVENIJA DELO 27. VII. 2002. Picula međi krokodilima "Diplomacija je poslije prijelomnog 3. siječnja 2000. i pada režima HDZ-a bila među najuspješnijim dijelovima vlade Ivice Račana. Hrvatska je pod Franjom Tuđmanom bila zbog nepoštivanja ljudskih prava i temeljnih demokratskih pravila napola izolirana, bez saveznika na Zapadu i među najneuspješnijima u kategoriji tranzicijskih država na putu u EU. Vođenje ministarstva koje je zbog prepletenosti s politikom bilo među najosjetljivijima, poslije dugogodišnjeg Tuđmanovog ministra vanjskih poslova Mate Granića preuzeo je mladi Tonino Picula, više ili manje anoniman tajnik za međunarodne odnose u Račanovom SDP-u. Činjenica da je predsjednik vlade za šefa diplomacije imenovao nepoznatoga Piculu, sociologa rođenog 1961. na Malom Lošinju, za poznavatelje Račanovoga stila vladanja nije bila iznenađenje. Na čelu osjetljivog ministarstva vanjskih poslova želio je imati apsolutno odanog čovjeka koji će poštivati premijerove upute i koji neće ni pokušati 'solirati'. Zato je predsjednik vlade mogao zadržati primat u vanjskoj politici. U pregovorima sa Slovenijom o granici prije godinu dana su, primjerice, diplomati iz hrvatskog ministarstva vanjskih poslova imali rubnu ulogu. Zbog toga premijerov projekt u kritičnim trenucima za sporazum nisu poduprli. U Piculinim odnosima sa slovenskom diplomacijom posebno je osjetljiv njegov osobni kontakt sa slovenskim kolegom Dimitrijem Rupelom. Picula je iskusnom Rupelu zamjerio neku aroganciju i izbjegavao sastanke s njim. Zato je Rupel već u tisku upozoravao da usred noći može nazvati jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Gorana Svilanovića, dočim do Picule gotovo ne može doći. No očito je 'kemija' između ministara u zadnje vrijeme počela djelovati. Ili samo antipatiju ne pokazuju prema van. Među čestim je prigovorima Piculi da je poslije pada Tuđmanovog režima hadezeovska utvrda u ministarstvu vanjskih poslova ostala gotovo nedirnuta. Na početku su pokušavali s čistkama, među ostalim u veleposlanstvu u Ljubljani kad je na njegovom čelu bio Ivica Maštruko, no zbog diplomatskog otpora su se predomislili. Picula se po uzoru na svojega šefa Račana nije odlučio za veće kadrovske rezove. S tumačenjima da su na položajima u MVP-u nekadašnji hadezeovski diplomati, koji blokiraju rad ministra vanjskih poslova, premijera i predsjednika države, Picula se ne slaže. Kad bi te tvrdnje bile istinite, po njegovu bi mišljenju u vanjskoj politici u zadnje dvije godine postigli daleko manje uspjeha. Kad se hrvatski predsjednik vlade odlučio za taktičku ostavku, kod sastavljanja nove vlade njegovo se ime odmah počelo spominjati među kandidatima 'za odstrijel'. Za lansiranje takvih informacija tisku optužio je - bivše Tuđmanove diplomate. Poseban problem je loša koordinacija diplomatskih nastojanja, jer je predsjednik Stjepan Mesić unatoč smanjenju predsjedničkih ustavnih ovlasti, ostao među oblikovateljima vanjske politike. I više puta napravi neki korak s kojim diplomati nisu baš previše zadovoljni. Zadnji put se dogodio skandal kad je s Vojislavom Koštunicom u Sarajevu potpisao deklaraciju u kojoj se zauzimaju za ukidanje viza između država. Hrvatska je u dvije godine poslije pada HDZ-a od države koja je u međunarodnoj zajednici slovila kao loš učenik, postala članica Partnerstva za mir, dobila akcijski plan za članstvo u NATO-u i potpisala je stabilizacijsko-pridružbeni sporazum s EU-om. A mirni Picula bio je simbol uspjeha. Hrvatska glavna zadaća bila je uređenje odnosa sa susjedima jer je regionalna stabilnost na jugoistoku Europe strateška želja Zapada. Unatoč političkoj osjetljivosti, Hrvatska je morala započeti normalizaciju odnosa sa SRJ i odreći se neposrednog rješavanja hrvatskog pitanja u BiH. Novoj vlasti bila su širom otvorena gotovo sva vrata. Poslije Piculina i Račanova posjeta SAD-u u lipnju, morali su se odreći unosnog brodarskog posla s Iranom da bi dokazali vjernost protuterorističkoj koaliciji. Budući da posthadezeovska Hrvatska nije ispunila sva obećanja kao što su recimo manjinski zakon, poticanje povratka srpskih izbjeglica kućama ili funkcioniranje pravne države i budući da Račnova vlada kronično boluje od nedjelotvornosti, u Zagreb su prvi put stigle oštre kritike Zapada. Glavni NATO-ov tajnik George Robertson je, primjerice, Hrvatskoj postavio političke uvjete za približavanje NATO-u, slične onima iz doba kada je na vlasti bio HDZ: osuvremenjivanje Hrvatske vojske, uređenje odnosa sa susjedima, sloboda tiska, neovisnost sudstva i uklanjanje korupcije. U jednom od prvih razgovora nakon što je postao ministar vanjskih poslova, Picula je govorio o strategijskom značenju hrvatskih odnosa s Bečom i pojasnio da u Hrvatskoj doživljavaju Austriju kao susjednu državu. Zato u Hrvatskoj postoji osobit strah od schengenskog zida koji se postavlja na njihovoj sjevernoj granici. Ulazom Slovenije u EU i najavljenim širenjem NATO-a od Baltika do Crnoga mora, Hrvatska sa sljednicama SFRJ (minus Slovenija plus Albanija) ostaje s druge strane crte. Zato je Slovenija, kako je nedavno ocijenio hrvatski stručnjak za međunarodne odnose Damir Grubiša, za Hrvatsku geopolitički značajnija nego Hrvatska za Sloveniju. Slovensko-hrvatsko strateško partnerstvo koje se pojavilo kao zamisao u diplomatskim krugovima i dobilo okvir na sastanku Rupel - Picula u utorak, stoga je pozitivan pomak. Osobito zbog interesa drugih država kao što je primjerice Italija, koja spretno iskorištava slovensko-hrvatske nesuglasice za ostvarivanje svojih ciljeva na istočnim obalama Jadranskoga mora. No glavno je pitanje jesu li političari koji vladaju Slovenijom i Hrvatskom dorasli takvom projektu", zaključuje Peter Žerjavič.