FRANCUSKA-LE FIGARO OD 6.7.02. O NORMALIZACIJI NJEM.POLITIKE

FRANCUSKA LE FIGARO 6.VII.2002. Njemačka: paradoksi 'normalizacije' "Poruka koju je kancelar Gerhard Schroeder odaslao u svom prvom govoru u vladi, u studenome 1998. jasna je: Njemačka je sada, misli, 'zrela nacija' koja se odlikuje 'samosviješću', sučeljava se s poviješću i ne dovodi u pitanje svoju povijesnu odgovornost, ali je odlučno okrenuta prema budućnosti. Pouke iz prošlosti moraju poticati, a ne paralizirati. Pozitivnom nacionalnom sviješću Nijemci mogu završiti svoj rad na pomirbi sa samima sobom, jer samo je zadovoljna zemlja koja vjeruje u sebe, pouzdana i vjerodostojna zemlja. Znači li to da njemačko čelništvo - prvi naraštaj rođen nakon Drugog svjetskog rata koji ne poznaje blokade starije braće - sa stajališta koje obilježava glasovita kultura suzdržanosti (Kultur der Zurueckhaltung) grubo prelazi na ponašanje bez kompleksa? Europskim je susjedima teško odgonetnuti kakvu predodžbu Njemačka ima o svojoj ulozi u Europi. No može li biti drukčije, budući da se čitava njemačka vodeća elita u sebi mora sučeliti s prijelazom s kulture suzdržanog očitovanja svojih interesa u podijeljenoj Njemačkoj na strategiju suzdržanog očitovanja tih istih interesa u obnovljenim prilikama suverene Njemačke? Njemačka želi biti autor svoje buduće povijesti, spajajući nacionalni preporod s europskom integracijom, s odlučnošću koja se razlikuje prema naraštaju na vlasti. Potvrda njemačkih interesa 'jasno' se očituje nakon dolaska Schroederove vlade: premda se zauzima za 'neograničenu solidarnost' s SAD-om nakon napadaja 11.IX., to ne smije biti po cijenu 'hollywoodskog' tumačenja međunarodnih prilika: premda je francusko-njemačka sloga još uvijek pokretač europske izgradnje, ona više nije samo stvar srca, nego i razuma. Provodeći prozaičnu i pragmatičnu vanjsku politiku kancelar je dokinuo stare dogme, oslobodivši Saveznu Republiku Njemačku od naslaga samokontrole. Ne zaklanjajući se iza 'povijesnog tereta' kako bi izbjegla rizik, Njemačka preuzima sve odgovornosti suverene zemlje i proglašava kraj zabranjene teme vojnog upletanja izvan područja koje pokriva NATO (Kosovo), pa i izvan Europe, u Afganistanu, u sklopu operacije 'Trajna sloboda'. (...) Novo shvaćanje stvarnost napose utječe na mišljenje njemačkih čelnika o mjestu njihove zemlje u Europi i u svijetu: nema više ugodnog geopolitičkog skloništa od svjetskih oluja; čak je i SAD postao ranjiv. Revalorizacija njemačke politike očita je kod ministra vanjskih poslova Joschke Fischera: pacifist u duši, uočio je vezu između sklonosti neke zemlje prema vojnom upletanju i političke koristi koju iz toga može izvući. Jer, ministar ne želi da SRNJ, u usporedbi s Francuskom i s Velikom Britanijom, bude drugorazredni saveznik. Šef njemačke diplomacije stavlja svoja europska razmišljanja u drukčije idejne okvire. U govoru koji je u svibnju 2000. održao na Humboldtovu sveučilištu u Berlinu zagovara Europu s federalnim ustrojem, Europu u kojoj nacije neće nestati. Zamisao o poslijenacionalnoj Njemačkoj više ne odgovara prilikama u suvremenoj Njemačkoj koja je nakon ujedinjenja 'jedna među postklasičnim nacionalnim državama', prema riječima povjesničara Heinricha Augusta Winklera, čije su teze iz najnovije knjige 'Der lange Weg nach Westen' ('Dugo putovanje na zapad') objavljene 2000., jako nadahnule Joschku Fischera. Pošto je dugo bio suzdržan prema klasičnom pojmu nacionalne države, zahvaljujući postupnom shvaćanju političkih posljedica ujedinjenja i iskustvu u međunarodnim pitanjima, ublažava intelektualno stajalište naslijeđeno od Juergena Habermasa. Povijesna je uloga G. Schroedera i J. Fischera što su priznali da bi nastojanja da se nadiđe nacija ponovno dovela do njemačke posebnosti u Europi i da Njemačka ne može Europi nametnuti njemački federalni obrazac; da treba postići neobičnu nagodbu između nacionalne ukorijenjenosti i stvarnosti višestruke pripadnosti. (...) Unaprijed prihvativši multilateralno stajalište u svezi s međunarodnim problemima, Schroederova ga je vlada pojačala ofenzivnom diplomacijom, odustajući od introvertirane afirmacije usmjerene na gospodarsko blagostanje, pa i u doba najvećih kriza. Njemačka se u euroatlantskoj zajednici odlikuje - zbog pouka iz prošlosti - svojom povlaštenom ulogom posrednika, utvrdivši se između individualističkog i pragmatičnog stajališta Anglosaksonaca i upornosti kontinentalnih Europljana koja je više dogmatska. Dajući uvijek prednost svojim civilnim snagama u rješavanju kriza, dok je vojna moć 'ultima ratio', Njemačka 1999. ima ulogu posrednika na Balkanu (prijedlog pakta o stabilnosti za jugoističnu Europu), omogućivši Rusiji da se vrati u diplomatsku igru, a 2001. ulogu počasnog posrednika, ugostivši konferenciju o Afganistanu pod pokroviteljstvom UN-a. Unatoč američkom otporu, 2000. nameće imenovanje Horsta Koehlera za predsjednika MMF-a. U sučeljavanju s američkim unilateralizmom u svezi s politikom prema okolišu, želi biti 'savjest svijeta' na području stategije trajnog razvitka na sljedećem summitu u Johanesburgu.(...) Uspješnu zamjenu uloge Njemačke kao pričuvnog saveznika za ulogu čimbenika na terenu koja oslikava umirujuću normalnost zemlje u vanjskoj politici pola stoljeća nakon njezina stavaranja na ruševinama nacizma, ne bi trebalo destabilizirati. Pojava osloboditeljskog populizma s primjesama judeofobije u svezi s izraelsko-palestinskim sukobom u Liberalnoj stranci (FDP) može samo ozbiljno štetiti njemačkoj politici: sjećanje je jedan od temelja demokratskog identiteta SRNJ-a. Kada Juergen Moelleman, dopredsjednik FDP-a, uime slobodnijeg govora o identitetu i u sumnjive izborne svrhe grubo napada jedan od stupova njemačke vanjske politike, bezuvjetnu solidarnost s izraelskom državom, potresa vještu strategiju sjećanja na kojoj su kancelari od Konrada Adenauera do G. Shroedera gradili svoju politiku. Možemo sa sigurnošću ustvrditi da je taj rizik malen sve dok je njemačka demokracija čvrsta", piše Stephan Martens, predavač na sveučilištu Bordeaux III i suradnik Instituta za međunarodna i strateška istraživanja (IRIS) u Parizu koji je nedavno objavio knjigu 'Njemačka, nova europska sila'.