FRANCUSKA-LE MONDE OD 7-8.7.02. BLISKI ISTOK I AM. RAT PROTIV TERORIZMA

FRANCUSKA LE MONDE 7-8.VII.2002. Bliski istok i rat protiv terorizma "Stavši na stranu Ariela Sharona i proglasivši Jasera Arafata 'izbačenim iz igre', američki je Predsjednik odlučio između umjerenih savjetnika i proizraelskih 'jastrebova' u Pentagonu, kao što je htjela američka kršćanska desnica. Tako se udaljio od strategije ravnoteže koju je izradio njegov otac, a preuzeo Bill Clinton, premda je on na riječima otišao dalje u priznanju palestinske države. Ipak je činjenica da je mirovni proces mrtav. 'Rat protiv terorizma' mogao bi zato biti osjetljiviji. To je potvrdio ciklus konferencija Oliviera Royja na temu 'Islam-Zapad, geopolitika nakon 11.IX.' koji se u lipnju održao u Parizu pod pokroviteljstvom Altadisa i Republike ideja. Među sudionicima je bio Edward Djerejian, direktor Političkog instituta Jamesa Bakera III. na sveučilištu Rice u Houstonu (Teksas) i bivši zamjenik državnog tajnika za Bliski istok koji dobro poznaje republikansku upravu, a govorio je o 'prilično očitim' razlikama unutar Bushove momčadi, izražavajući zadovoljstvo što 'vanjsku politiku Sjedinjenih Država danas utvrđuje državno tajništvo'. Govor američkog predsjednika nekoliko dana kasnije uzdrmao je to krhko uvjerenje čovjeka vrlo bislikog Colinu Powellu. Međutim, strategija koju je 1992. predložio veleposlanik Djerejian u jednom govoru u Washingtonu odlikovala se pronicljivošću: onima koji su nakon pada Berlinskog zida u islamu tražili 'neprijatelja broj jedan' koji će zamijeniti komunizam u smislu 'Civilizacijskog sukoba' Samuela Huntingtona, već je tada odgovorio da će terorizam i ekstremizam, vjerski, ali i svjetovni (kao u Iraku), biti sljedeći 'izmi'. Kako bi se spriječilo da ti 'izmi' ne iskoriste područne sukobe, preporučio je Washingtonu da se uključi u njihovo rješavanje, potičući 'političko sudjelovanje' i 'privatizacije' radi suzbijanja korupcije u arapskim zemljama. (...) Dakle, Irak je u središtu američke politike na Levantu koja je, protivno svojoj volji, prisiljena da se umiješa u izraelsko- palestinski sukob. No dok Edward Djerejian misli da će g. Bush donijeti odluku tek u zadnjoj fazi, pošto Bagdad potvrdi da ne želi prihvatiti UN-ov nadzor nad oružjem - tada su mu 'otvorene sve mogućnosti' - tvrdolinijaši u Pentagonu nemaju te neprirodne sklonosti. Zbog toga George Joffe iz Središta za međunarodno istraživanje u Cambridgeu strahuje da bi taj najavljeni sukob mogao 'izazvati srdžbu i osjećaj nepravde u arapskome svijetu te potaknuti na osvetu'. 'Bio bi to, misli, idealno sredstvo za poticanje nezadovoljstva, a upravo to želi Al Kaida' čije bi djelovanje tako bilo 'još više opravdano nego do 11.IX.' 'Tako radimo protiv naših vlastitih interesa, a trebali bismo uvjeriti muslimanski puk da ne sluša Bin Ladena', ističe. Zanemarujući korijene sukoba, kaže Olivier Roy, Bijela kuća na koncu uništava ugled umjerenih političara na koje se oslanja i koji u vlastitoj zemlji često nailaze na nerazumijevanje: 'Stvaranje patentiranog umjerenog islama 'made in the West' moglo bi baš uništiti taj islam, u prenesenom, ali i u doslovnom smislu'. To više što 'svjetovni intelektualci nisu manje protuamerički raspoloženi', a sučeljeni su s autoritarnim režimima koji su saveznici SAD-a, kao što je egipatski, ili s fundamentalističkim, kao što je saudijskoarapski. I ne prihvaćaju razliku Washingtona između vjerskog terorizma koji treba suzbiti i njegovih uzroka, bio to arapski despotizam ili izraelska represija na okupiranim područjima. Bilo kakvo tumačenje na tu temu 'u ovom času u SAD-u nije dopustivo niti se može čuti, zaključuje pesimistično Olivier Roy. To bi značilo dovesti u pitanje dvije dogme: bezuvjetnu potporu Izraelu i otvorenu želju za uklanjanjem Sadama Huseina. Dakle, ne treba očekivati nikakav veći politički uspjeh u sljedeće tri ili četiri godine'. Prema njegovu mišljenju, 'veliki američki zaokret' nakon 11.IX. nije promijenio prilike na Bliskom istoku ni na indijskom potkontinentu, niti je uzdrmao saveze. Atentat na Svjetski trgovački centar nije, dakle, 'važan događaj u geostrateškom smislu koji se dade usporediti s raspadom SSSR-a: nema ni strateškog zaokreta ni izrade nove i jedinstvene strategije i politike'", piše Patrice de Beer.