NJ 8. VII. SZ: DESNICA IZ SUSJEDSTVA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 8. VII. 2002. Demokratski tonovi iz desnog kuta "Priča zvuči poput zakašnjelog vica iz talijanske povijesti - upravo predstavnik stranke koja se do prije nekoliko godina smatrala nasljednicom diktatora Benita Mussolinija igra sada u vladi Silvija Berlusconija ulogu opominjatelja, usmjerenog na kompromis. Gianfranco Fini, šef postfašističke Alleanza Nazionale, postao je u međuvremenu nešto poput povjerenika za demokraciju u kabinetu populista Berlusconija. Kada medijski poduzetnik na premijerskoj dužnosti u neumjerenom bijesu, često bez ikakvih demokratskih obzira, ocrnjuje ili kriminalizira talijanske oporbene političare ili predstavnike sindikata, Fini se iznenada javlja za riječ s daleko odmjerenijim formulacijama. Potpredsjednik vlade je i za kabinetskim stolom u više navrata iskoristio svoj utjecaj na šefa vlade i time mu pomogao da se izvuče iz zamki koje si je ovaj sam postavio. Kada su se rimske političke vode uzburkale nakon ostavke ministra vanjskih poslova Renata Ruggera i protueuropskih izjava nekih članova kabineta početkom ove godine, Fini je spasio situaciju jasnim očitovanjem u prilog Europi. Kada Berlusconi prošlog tjedna nije htio prihvatiti ostavku svog ministra unutrašnjih poslova Claudia Scajole usprkos njegovim teškim verbalnim ispadima, opet je Fini bio taj koji je blagim pritiskom na Berlusconija polučio Scajolinu ostavku. Ni takozvani 'Pakt za Italiju', u okviru kojeg je vlada krajem tjedna s dva od ukupno tri velika sindikata postigla dogovor o ograničenju zaštite od otkaza, vjerojatno ne bi bio sklopljen da nije bilo Finija. Nakon općeg štrajka sindikata u travnju prošle godine situacija je bila beznadno zamršena. Led se počeo topiti tek kada je Fini razgovore sa sindikatima proglasio prioritetom. Tim je kompromisom Berlusconijev kabinet uspio pokrenuti proces fleksibilizacije tržišta rada i istodobno podijeliti sindikalni pokret - u usporedbi s dosadašnjom Berlusconijevom politikom izazivanja nereda, dogovor zaslužuje epitet prave diplomatske majstorije. Lako je objasniti zašto se upravo nekadašnji profašist uzdigao do pozicije zaštitnika demokracije u Italiji: kao profesionalni političar, Fini zna da demokracija funkcionira kroz kompromise na koje valja obvezati i političkog protivnika. Berlusconi pak još uvijek nije odbacio manire manchesterskog kapitalista, smatrajući politiku tržištem na kojem maksimalno bezobzirno mora nametatati svoje interese. Osim toga, konzervativni Fini ima konkretnu predodžbu o zakonima i državnom poretku dok poduzetnik Berlusconi dosada nije baš pokazivao veliko zanimanje za takve vrijednosti. Još u predizbornoj borbi hvalio se da uvijek radi sve ono što nije eksplicitno zabranjeno. Doduše, Finijevu ulogu u vladi ne treba precjenjivati. U slučaju Scajola pojasnio je premijeru da mnogo toga što nije izrijekom zabranjeno ipak nije moralno. No, Fini nije imao prigovora na zakon o ukidanju sukoba interesa između politike i poduzetništva, koji je istodobno proguran kroz Senat, iako je odgovarajući prijedlog skrojen po Berlusconijevoj mjeri. Nije reagirao ni na mnoge zakone kojima Berlusconijevi anonimni odvjetnici nakon njegova ulaska u vladu nastoje dokončati još nedovršena suđenja. Pritom valja napomenuti da bi postupno potkopavanje talijanske pravne države trebalo zapravo uzbuniti svakog prijatelja reda i zakona. Za razliku od Berlusconija Fini slijedi političke a ne osobne interese. Zato talijanski susjedi ne bi smjeli dopustiti da ih zaslijepe Berlusconijeve vanjskopolitičke predstave. Nekadašnji Mussolinijev štovatelj Fini ozbiljniji je sugovornik", sugerira Christiane Kohl.