PUT HRVATSKE PREMA NATO-U PREKO SKUPINE VILNIUS 10

Piše: Damir Muštović RIGA, 4. srpnja (Hina) - Hrvatska će u Rigi u petak i subotu prvi i posljednji put sudjelovati u radu premijerskog sastanka V-10 u potpuno jednakopravnom statusu s ostalim članicama, budući da će se Vilniuska skupina sigurno svesti na manji broj nakon summita NATO-a u studenom u Pragu.#L# S kolikim će brojem zemalja Hrvatska nastaviti put u punopravno članstvo u NATO-u ovisit će o tome hoće li u Pragu doći do "velikog praska" u kojem će pozivnicu za članstvo dobiti sve zemlje članice izvorne skupine V-9 (Abellmrss) ili će poziv biti upućen samo nekima od njih. Ono što je sigurno je da među njima neće biti Hrvatske, što je nedavno u Zagrebu potvrdio i glavni tajnik NATO-a George Robertson. To i nije iznenađenje ako se zna ritam kojim je Hrvatska dosad išla na putu prema članstvu u NATO-u u kojem je uvijek za korak kasnila u odnosu na ostale zemlje aspirante. Prvu stepenicu prema punopravnom članstvu u Sjevernoatlantskom savezu Hrvatska je preskočila sredinom 2000-te kad je u Firenzi ministar vanjskih poslova Tonino Picula potpisao pristupnicu programu Partnerstva za mir (FPF). Taj je potez vremenski koincidirao sa stvaranjem skupine V-9 u Vilniusu koja je već tada bila uključena u Akcijski program za članstvo (MAP) i koja je iznijela zahtjev da bude skupno primljena u NATO u "velikom prasku" na praškom summitu u studenom ove godine. Nakon ulaska u PFP Hrvatska je prvi puta sudjelovala u radu premijerske konferencije Vilniuske skupine u Bratislavi u svibnju 2001. iako još nije bila postala službenom članicom. V-9 se prijemom Hrvatske pretvorio u V-10 tek krajem tog mjeseca u Budimpešti, iako Hrvatska i nadalje nije bila statusno izjednačena s ostalim članicama jer nije bila sudionicom MAP-a. Budući da su za ulazak u MAP preduvjeti bili donošenje zakona o obrani, strategiji nacionalne sigurnosti i zakona o obavještajnim službama, čemu Hrvatska u tom trenutku nije bila ni blizu, NATO joj je kako neku vrst zamjene ponudio "intenzivirani dijalog", ali je i za njega bilo potrebno šest mjeseci da otpočne. Prvi sastanak u okviru "intenzivnog dijaloga" održan je tek sredinom studenoga 2001. u Bruxellesu pri čemu se govorilo o širem spektru političkih i vojno-obrambenih pitanja. Hrvatska je strana izložila stanje i planove koje namjerava poduzeti oko potrebnih reformi, osobito glede prijedloga novog zakona o obrani koji je u tom trenutku u Saboru bio prošao prvo čitanje. U ožujku ove godine, na premijerskom sastanku V-10 u Bukureštu, Ivica Račan rekao je da se NATO mora širiti i nakon Praga i da njegove buduće granice "neće biti čimbenik razdvajanja samo ako izvan njih budu postojali partneri koji s njim usko surađuju", neizravno ukazavši na to da Hrvatska ne očekuje pozivnicu u Pragu. Nakon što je sredinom ožujka ove godine Hrvatski sabor uspio ratificirati novi Zakon o obrani, strategiju Nacionalne obrane i Zakon o službi u oružanim snagama, Hrvatska je početkom svibnja mogla i službeno zatražiti članstvo u MAP-u, što joj je i odoboreno na ministarskom sastanku NATO-a u Reykjaviku 14. i 15. svibnja. Time se i statusno izjednačila s ostalim članicama V-10 i stekla formalne preduvjete da jednog dana kandidira za članstvo u NATO-u. No, MAP je, prema riječima glavnog tajnika NATO-a Georgea Robertsona, "tek početak, a ne kraj puta prema NATO-u", koji predviđa usklađivanje standarda i kriterija sa članicama Saveza na političkom, gospodarskom, pravnom, sigurnosnom i vojnom planu, a tu Hrvatskoj predstoji golemi posao. Već i formalno Hrvatska službenu kandidaturu za članstvo ne može podnijeti prije isteka tri godine jer MAP zahtijeva da njegove članice provedu tri godišnja nacionalna programa (ANP) a Hrvatska će prvi ANP Euroatlantskom vijeću NATO-a podnijeti tek najesen. To će razdoblje trebati iskoristiti i za korjenite promjene u mnogim sferama hrvatskog društva - od modernizacije oružanih snaga, koja uz postizanje interoperabilnosti s NATO-om, pretpostavlja i da će se gotovo prepoloviti sadašnja brojnost (sa 42 tisuće na 25 tisuća vojnika do 2005.) do, kako je rekao Robertson, "pribiližavanja Hrvatske uobičajenim demokratskim standardima", pri čemu je posebno istaknuo probleme korumpiranosti, neovisnog sudstva, medijskih sloboda i odnosa sa susjedima. Zbog svega toga Hrvatska u Pragu neće dobiti pozivnicu za NATO,a hoće li na svom putu približavanja tom savezu ostati manje ili više usamljena ovisi o - Rusiji. Odluči li NATO nakon Poljske, Češke i Mađarske "velikim praskom", još dodatno približiti svoje granice ruskima, može se očekivati ozbiljno zahlađenje odnosa Saveza s Rusijom. Tome se protive mnogi i u samom NATO-u pa bi, prevlada li njihova opcija, u Pragu u NATO mogao ući bitno manji brolj zemalja, tzv. prvi val, a ostale bi i dalje pravile društvo Hrvatskoj u čekaonici za dobivanje statusa punpravne članice Sjevernoatlantskog saveza. (Hina) dam maš