US WT 20. VI. ČEMU HALABUKA ZBOG MKZ-A?

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 20. VI. 2002. Čemu halabuka zbog Međunarodnog kaznenog suda? "Međunarodni kazneni sud s radom počinje 1. srpnja. Jedna od najkontroverznijih tvorevina UN-a, neovisan je od bilo kakvog zakona osim onog svojeg. Ima jurisdikciju nad ratnim zločinima, od genocida do 'zločina' koji se tiču okoliša, koje MKZ definira kao djela koja nanose više štete okolišu nego što to neka misija zahtijeva. Bill Clinton je potpisao sporazum za osnivanje MKZ-a kao jedan od svojih posljednjih postupaka kojima je iskazao prijezir prema američkom vojniku. Mora da ga je zabavljalo razmišljati o dečkima na bojišnici kako se brinu o tome koji su snajperi u blizini gnijezda neke ugrožene životinjske vrste. Kada je predsjednik Bush poništio potpis na sporazumu, ministar obrane Donald Rumsfeld kazao je kako će SAD 'smatrati nelegitimnim sve akcije suda, ili zemalja potpisnica sporazuma, koje za cilj imaju uspostavu jurisdikcije MKZ-a nad oružanim snagama SAD-a.' Bushova odluka nije ostavila mjesta za sumnju a Rumsfeldove riječi zvuče nepogrešivo konačno. No sada Bushova vlada sastavlja rezoluciju UN-a koja bi vojnicima SAD-a jamčila imunitet od procesuiranja pri MKZ-u, dok isti ti vojnici istovremeno služe kao mirotvorci UN-a. 'Timing' ovog poteza je neobičan s obzirom na Bushovu odluku i protivljenje toj odluci u Vijeću Sigurnosti UN-a. Vijeće Sigurnosti će sigurno glasati protiv nje. Ako nemamo namjeru dozvoliti sudu da sudi Amerikancima, čemu sva halabuka? Izgleda da State Department Colina Powella još uvijek nastoji spriječiti unilateralnu akciju protiv Iraka. Stav State Departmenta je da Bush ne bi trebao provesti akciju protiv Sadama Huseina bez blagoslova Ujedinjenih Naroda. State Department smatra da, ako može riješiti predsjednika i Donalda Rumsfelda zabrinutosti zbog suda, još uvijek može prodati svoju ideju o koalicijskom ratovanju i preuzeti vladi kontrolu nad odlukama o ratu. Predsjednik bi trebao još jednom razmisliti o potrebi za rezolucijom UN-a, s obzirom na broj zemalja u kojima bi vojnici SAD-a uskoro trebali provoditi akcije pod zastavom UN-a. Od tri zemlje u koje bi Ujedinjeni Narodi mogli poslati svoje snage, niti jedna nije prikladna za te vojnike. Irak je jedna od njih. Predsjednik je odlučio pokrenuti stvari s mrtve točke, pa će akcija i biti provedena, uz pomoć Velike Britanije i Turske. Druge zemlje će pokušati utjecati na način provođenja rata i njegov rezultat pozivajući na prestanak ratovanja prije nego Sadam bude svrgnut i nastojeći ponovno uvesti u Irak mirotvorce UN-a i inspektore oružja. Bush može i hoće spriječiti ponavljanje grešaka učinjenih 1991. Što se drugih dviju zemalja tiče, poslati vojnike u jednu od njih bilo bi loše, a u drugu još gore. Mnogi članovi Al Qaide koji su pobjegli iz Afganistana sada su u Kašmiru i pokušavaju pojačati sukob između Indije i Pakistana. Misija UN-a, koja bi za cilj imala osiguravanje granica i napad na teroriste, imala bi smisla. Mogla bi ohrabriti obje zaraćene strane da povuku svoje snage s Linije kontrole povučene 1972. Ipak, tamo se ne bismo trebali upletati s UN-om, jer imamo nedovršeni posao koji treba dovršiti pod zapovjedništvom SAD-a a ne pod stranim zapovjedništvom. Naši vojnici moraju provoditi akcije protiv Al Qaide u Kašmiru, a ne čuvati planinske puteljke. Druga zemlja je Izrael/Palestina. Arapske zemlje često predlažu da se UN-ovi mirotvorci postave na Zapadnu obalu kako bi Izraelce odvojili od Palestinaca. Nadaju se stvoriti zid iza kojeg bi se krili teroristi. Kako je Zapadna obala dio Izraela, UN ne može ući u nju bez izraelskog poziva. Ariel Sharon za to sada nije raspoložen. Sharon planira kontrolirati Zapadnu obalu beskonačno dugo. Zid koji se sada gradi između Izraela i Palestinaca je Maginotova linija i Izraelci to znaju. Tampon zona koja bi bila u Zapadnoj obali tek je nešto bolja zamisao. Ipak, takva tampon zona bila bi osuđena slično kako je osuđen i Berlinski zid. Kada prvi nevini čovjek koji bude pokušao prijeći to područje bude ubijen, MKZ će biti na poprištu događaja, zahtijevajući pristup za svoje istražitelje i dijeleći optužnice. Bilo koja zemlja-članica MKZ-a može se tužiti na bilo koju zemlju ili osobu, a Sjedinjene Države i Izrael bit će omiljene mete. Branitelji MKZ-a tvrde kako protiv zlorabljenja ovlasti koje ima MKZ ima dovoljno zaštitnih mjera. Bilo koja optužba protiv građanina SAD-a, vojna ili civilna, mogla bi biti istražena u SAD-u a stvar bi mogla biti zaključena kada zaključimo kako zločin kojem bi se trebalo suditi ne postoji. Američki generali i predsjednici ne bi trebali dozvoliti da se njihov rad remeti istragama zbog nekog besmislenog prigovora MKZ-u. Istražujemo i kažnjavamo ratne zločine na način na koji to treba raditi. Ne možemo udovoljavati hirovima MKZ-a. Tražiti rezoluciju o imunitetu od UN-a nije dobra zamisao. Time MKZ-u dajemo legitimnost koju mu je predsjednik oduzeo u svibnju. Ako nam treba UN-ova rezolucija kako bismo dobili imunitet za naš narod, što ćemo ako ju ne dobijemo? Znači li to da bez nje naši ljudi neće imati imunitet? Time se ne bismo trebali zamarati niti odlagati druge ključne akcije kojima bismo mogli riješiti pitanje MKZ-a. Sve indicije ukazuju na to da je pravo vrijeme za svrgavanje Sadama. Svojoj vojsci- uz par izuzetaka- više ne vjeruje. Sadam je dao pogubiti desetak svojih generala u veljači i uhitio još 85 dužnosnika ovog mjeseca. Možemo, i trebamo, napasti Irak prije izbora. MKZ će biti igralište zemalja Trećeg svijeta koje se žele petljati u naš rat protiv terorizma. Američki vojnici će biti optuživani, možda čak i neki viši dužnosnici, što nećemo priznavati. Europska Unija će nas kritizirati jer ne izručujemo svoje ljude, a glasni povici protiv nas dobro će zabavljati Bin Ladene svijeta. Ništa od toga neće biti važno. (...) Ne tratite vrijeme na MKZ, predsjedniče. Držite se svojih planova", piše Jed Babbin, pomoćnik zamjenika ministra obrane u prvoj Bushovoj vladi.