WP 10. VI. NESRAZMJER RIJEČI I DJELA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 10. VI. 2002. Nesrazmjer riječi i djela "Rasprave između vanjskopolitičkih realista iz Bushove vlade i onih koji se još uvijek zalažu za misije kao što su izgradnja nacije, ljudska prava i multilateralizam rezultiraju, izgleda, podjelom rada. Blagi idealisti zaduženi su za pisanje predsjednikovih govora. Čvrsti realisti zaduženi su za implementiranje prave politike. Uzmimo, npr., Afganistan. Predsjednik Bush je u travnju održao grandiozni govor u kojem se pozivao na Marshallov plan - najambiciozniji projekt izgradnje nacije do sada - opisujući politiku rekonstrukcije svoje vlade. No na terenu nije pokrenuto ništa slično. Umjesto da izgradi snažnu i odgovornu vladu, SAD nastavlja poticati ratne zapovjednike - kriminalce da vladaju najvećim dijelom zemlje. Realisti tvrde kako nema drugog izbora. Ili Bliski Istok. Bush je prije dva mjeseca održao važan govor, opisujući 'kritičan trenutak' arapsko - izraelskog sukoba, odbacujući stavove prema kojima je taj sukob nerješiv, obećavajući da je 'Amerika odlučna okončati ovaj sukob i započeti razdoblje mira.' U praksi se, međutim, njegova vlada ponašala - barem do sada - kao da vjeruje da je bliskoistočno rješenje nedostižno. Dok se interna rasprava o tome da li početi ambicioznu mirovnu inicijativu razvlači, realisti su počeli rješavati krizu. Tu na scenu stupa Hosni Mubarak, koji je protekli vikend proveo u Camp Davidu. Prije tjedan dana, predsjednik je održao još jedan uzvišeni vanjskopolitički govor u West Pointu, ovog puta obećavajući kako će se njegova vlada boriti za političku slobodu i ljudska prava diljem islamskog dijela svijeta. Dio retorike bio je u Wilsonijanskom duhu: 'Narod islamskih zemalja želi i zavrjeđuje iste slobode i prilike koje imaju ljudi u svim drugim zemljama, a njihove bi vlade trebale obratiti pažnju na njihove želje i nade', kazao je Bush. Ta je prava i naveo: 'zakonodavna država, ograničenja moći države, poštivanje žena, privatnog vlasništva i slobode govora, jednaka pravda za sve i vjerska tolerancija.' Egipatski diktator ne poštuje niti jedan od tih principa. Međutim, svrha govora u West Pointu, objašnjavaju dužnosnici vlade, bila je odgovoriti kritičarima iz zajednice aktivista za zaštitu ljudskih prava, ne otpočeti inicijativu u praksi. U slučaju Egipta, kaže jedan dužnosnik, 'Pitanje što učiniti je veoma složeno i dalje ostaje bez odgovora.' Zapravo, dugoročni stav realista u svezi Egipta još vrijedi. Mubarakova navodna podrška strateškim ciljevima SAD-a, koliko god slaba bila, zabrinutost zbog njegove unutrašnje politike je gurnula u drugi plan. Pregovori Busha i Mubaraka bili su usredotočeni na uobičajenu temu, izraelsko- palestinski mirovni proces, i to ne zbog toga što je rješenje na pomolu nego zato što je i Mubarak htio razgovarati o toj temi s Bushom, jer je o istoj temi s Bushom već razgovarao saudijski princ Abdulah. Na sreću za Mubaraka, Bush nije spreman početi uzimati vlastite govore ozbiljno. Napokon, Jordan, Kuvajt i još nekoliko zemalja iz Perzijskog zaljeva počinju, ako ne prihvaćati Bushove principe, onda barem poduzimati malene korake u tom smjeru. SAD, zahvaljujući velikom programu pomoći, ima više utjecaja na Egipat nego iti jedan od arapskih režima. Osim toga, Egipat desetljećima ima svjetovnu republikansku vladu pa čak i ustav koji službeno osigurava demokraciju. Mogao bi, i trebao, povesti arapsku liberalizaciju. Ali Mubarak drsko kreće u drugom smjeru- bez ikakvih posljedica. Čak i dok je bio u centru pažnje u Camp Davidu, u jednoj od Mubarakovih sudnica vodila se parnica protiv Saada Eddina Ibrahima, čovjeka s dvojnim egipatsko- američkim državljanstvom, jednim od najistaknutijih boraca za demokraciju u Egiptu. Ibrahimu, koji ima 63 godine i sve slabije zdravlje, sudi se po drugi put. Službeno, optužen je jer je prihvatio novac iz 'stranih izvora'- odnosno Europske Unije- za svoj institut, koji je provodio istraživanje prevare u Mubarakovim namještenim izborima. Međutim, uhićen je jer je objavio članak koji skreće pažnju na trend koji postoji u arapskim zemljama- onaj 'republikanskih monarhija', u kojima diktatori koji su dugo na vlasti- čitaj Mubarak- kuju urote s ciljem postavljanja svojih sinova- njegov se zove Gamal- za njihove nasljednike. Neki su se, čak i u Egiptu, usudili postaviti pitanje je li zaista protuzakonito to da fondacija primi novac od prijateljskih zapadnih vlada. Napokon, i sam Mubarak bi propao bez 2 milijarde dolara godišnje, koliko prima od SAD-a. Tako je Mubarakov parlament prošlog tjedna donio zakon koji eksplicitno zabranjuje bilo kakvo financiranje nevladinih organizacija. Zabranio je i da se bilo kakve nevladine organizacije bave ikakvim političkim aktivnostima. Dužnosnici State Departmenta skloni su slijegati ramenima kada se spomene Mubarakovo ime. U dobi od 74 godine, s autokratskim stažem od 20 godina, Mubarak je postao tvrdokoran- neće ili ne može slušati pozive na promjenu. Stvar nije u tome da se reforma u Egiptu smatra luksuzom; konsenzus unutar vlade je da diktatori kao Mubarak potiču teroriste, pa je uvođenje političke i gospodarske reforme u Egiptu u interesu američke sigurnosti. Ljudska prava na Bliskom Istoku više nisu tek idealistička politika nego politika koju mogu prihvatiti i realisti. Ipak, kako se čini, ne sada. Možda će, tvrde neki dužnosnici, biti lakše raditi u smjeru promjena u budućnosti. Jednog dana, napokon, Mubarak će se povući u mirovinu ili umrijeti. Imamo razloga za nadu: govori se da je Gamal pametniji i fleksibilniji od svog oca", piše Jackson Diehl.