BALTIMORE SUN 7. VI. DINAMIKA NUKLEARNOG STRAHA

SJEDINJENE DRŽAVE THE BALTIMORE SUN 7. VI. 2002. Dinamika nuklearnog straha "Savjet State Departmenta Amerikancima da napuste Indiju upućuje na to da vlada napokon shvaća ozbiljno prvu nuklearnu konfrontaciju od kubanske raketne krize prije gotovo 40 godina. Do sada, činilo se da je Washington više ozlojeđen nego uznemiren zbog onog što se događalo između Indije i Pakistana, kao da se radilo o neželjenom ometanju pažnje usmjerene na važniji zadatak- hvatanje terorista iz Al Qaide ili planiranje rata protiv Iraka. Izgleda da je netko, vjerojatno Pakistanci sa svojim provokativnim ispitivanjem raketa, pokrenuo alarm u Bijeloj Kući ili State Departmentu i nametnuo preusmjeravanje usredotočenosti na novu krizu. U svemu ima i ironije, jer se sve dogodilo nakon što su predsjednici Bush i Putin potpisali sporazum prema kojem obje zemlje, SAD i Rusija, obećavaju da će tisuće nuklearnih raketa ukloniti iz arsenala spremnog za upotrebu. Izvor upoznat iz prve ruke s pregovorima o sporazumu, isti je opisao kao posljednji čavao u lijesu hladnog rata. Tu sam vijest primio uz mješavinu olakšanja i nostalgije. Olakšanje je razumljiva rekcija za sve one koji su proživjeli hladni rat- razdoblje atomskih skloništa i stalnog straha od masovnog uništenja. Nostalgija je rezultat sjećanja na pozitivne elemente tog razdoblja dugog pola stoljeća. Ta mrtva točka u odnosima između dvije supersile rezultirala je i određenom sigurnosti koja danas možda i ne postoji: prvo, obje su zemlje shvaćale kako ako svaka od njih prva ispali raketu čini samoubojstvo; drugo, u tom su razdoblju zemlje strogo pazile na svoje nuklearne arsenale. Nuklearne rakete promijenile su svijet. Promijenile su pravila međunarodnih odnosa, prirodu ratovanja. Protiv nuklearnih raketa još nije izumljen učinkovit sistem obrane, što je slučaj s gotovo svim drugim vrstama oružja. Od kada su relativno male bombe bačene na Japan kako bi se okončao Drugi svjetski rat, dogodila se smrtonosna evolucija u veličini i moći raketa, što je rezultiralo strateškom situacijom na koju nitko nije računao. Oni koji su bili plaćeni da razmišljaju o takvim stvarima, koji su pisali rječnike za nuklearnu raspravu, ovu su situaciju na kraju pretvorili u pravu doktrinu, teoriju tog vremena, koju su nazvali teorijom obostrano zajamčenog uništenja ili MAD (mutual assured destruction). Iako je pružalo određenu sigurnost, razdoblje obostrano zajamčenog uništenja nije bilo sretno, upravo suprotno, ključna riječ koja opisuje to doba jest strah- uvijek i svugdje. Ovaj je strah potaknuo neprestane i beskorisne napore od zemalja da pretekne onu drugu. 1960-tih, npr., svaka je supersila imala nekoliko stotina nuklearnih raketa, dovoljno, smatralo se, da se uništi druga. Ali nitko nije prihvaćao status quo. Kada se prije deset godina raspao Sovjetski Savez, svaka je zemlja imala više od 10.000 nuklearnih raketa, više od količine koja bi se ikada mogla upotrijebiti. Svaka raketa dodana postojećem arsenalu, prema logici MAD, činila je upotrebu raketa iz postojećeg arsenala malo manje vjerojatnom. Čudno. Indija i Pakistan, koje su vodile tri rata, trenutno izmjenjuju konvencionalne rakete preko zajedničke granice u Kašmiru. Broj poginulih raste. Situacija bi se mogla razviti u pravi konvencionalni rat, a iz toga u nuklearni. Ako na potkontinentu prevlada razum, bit će to po svoj prilici zahvaljujući dinamici straha koja nas je spasila do sada- straha od spaljenih gradova, epidemije radijacije, mraka nuklearne zime, konačnog sudnjeg dana. Možemo se samo nadati da dinamika straha još funkcionira", piše Richard O'Mara.