FRANCUSKA-LE MONDE OD 6.6.02. MONETARNI RAT

FRANCUSKA LE MONDE 6.VI.2002. Počeo monetarni rat "Priprema li se rat na deviznom tržištu? Postojeće monetarno stanje svakako podsjeća na viteško bdijenje. Dolar je na najnižoj razini u zadnjih šesnaest mjeseci naspram eura, pao je na razinu iz siječnja 2000. naspram švicarskog franka; od početka travnja izgubio je više od sedam posto naspram jena. Taj vrtlog prate znaci sve veće neuroze međunarodnih gospodarskih čelnika koji sve češće daju izjave i komentare. Monetarna stvarnost koja je prevladavala zadnjih nekoliko godina - jak, sve jači dolar, a druge valute slabe, sve slabije - danas je dovedena u pitanje. Kako protumačiti i treba li se plašiti te nove nestabilnosti? To je presudno pitanje u otvorenom i globaliziranom gospodarstvu gdje se poduzeća stalno bore da svoje proizvode prodaju u što većem broju zemalja: tu je devizni tečaj često ubojito oružje. To je i pogubno pitanje na političkom planu, sudeći prema silini reakcija na nedavne odluke Washingtona o čeliku i o poljodjelstvu. (...) BDP je u prvom tromjesečju porastao za 5,6 na godinu. Neki danas sumnjaju u stabilnost oporavka: u tomu je, misle, razlog razočaranja ulagača i pada dolara. Tumačenje nije baš jako uvjerljivo. Premda nedavne statistike objavljene preko Atlantika upućuju, čini se, na polagano usporavanje djelatnosti, SAD je i dalje, što se tiče rasta, u laganoj prednosti pred velikim industrijski razvijenim zemljama. Dakle, što je razlog slabljenju dolara? Službama za gospodarsko istraživanje krivac je, moglo bi se reći, odavno poznat: manjak u vanjskotrgovinskoj razmjeni. Tekuća je bilanca SAD-a u 2001. zabilježila negativan račun od 417 milijarda dolara, tj. 4,1 posto BDP-a. Takvo stanje neravnoteže nije novo. Još početkom 1995., u doba povijesnog sloma dolara, njemački je kancelar Helmut Kohl javno upozorio na sklonost SAD-a da živi iznad svojih mogućnosti. Otada se ponašanje preko Atlantika nije puno promijenilo: Amerikanci danas troše jednako puno, a štede jednako malo; uvoze puno više nego što izvoze i imaju goleme manjkove. No vrijednost dolara je u sedam godina porasla gotovo za polovicu. Taj se monetarni paradoks tumači jedinstvenom osobinom Sjedinjenih Država da tijekom tog razdoblja privlače strani kapital u mahnitom ritmu od milijardu dolara na dan. Uspon Nasdaqa na burzi koncem 1990-ih simbolizirao je izvanrednu privlačnost SAD-a. Dolar je bio 'in' valuta, valuta novih tehnologija, Interneta, Silicijske doline i novog gospodarstva. No danas se mjehur burzovne špekulacije rasprsnuo. Nasdaq je izgubio dvije trećine vrijednosti, a novo je gospodarstvo završilo na groblju lažnih nada gospodarske teorije. Rezultat: međunarodni kapital ne dolazi tako rado u SAD, a američki je tekući manjak tek djelomično pokriven. A dolar pada. No zelena bi novčanica sporije padala da financijske promjene ne prati politička dimenzija i da strani ulagači nemaju dojam da je američka devizna strategija napukla. Ona je od 1995., premda su je neumorno preoblikovali ministri financija, sadržana u sloganu: 'Jak dolar je u najvećem interesu Sjedinjenih Država'. Pošto je američki rast bio iznimno snažan, a skokovi na burzama su ga umjetno poticali, glavni problem s kojim se sučelila Bijela kuća bio je nadzor nad inflacijom i financiranjem deficita. Danas više nije tako: budući da je burzovna opruga jako uništena, rast je ponovno prioritet Washingtona. (...) Budući da je Bijela kuća institucionalno prisiljena da šuti, čini se da je danas Američka savezna pričuva (Fed) zadužena da financijskim tržištima dokaže da je pad dolara dobrodošao. Njezina je sloboda govora to veća što službeno uopće nije odgovorna za devizni tečaj. Predsjednik Feda Alan Greenspan još je sredinom ožujka upozorio da 'zemlje koje idu putom vanjskog deficita naizostavno nailaze na teškoće, a to će se i nama dogoditi'. Dolar se zatresao. Nekoliko dana kasnije, predsjednik Savezne pričuvne banke iz New Yorka William McDonough isticao je da je dolar bio precijenjen što se tiče kupovne moći naspram drugih važnijih valuta. Zelena je novčanica ovaj put uzmaknula. Teško je povjerovati da je riječ o dvostrukoj zabuni. Prije treba pomišljati na vješt monetarni komunikacijski pothvat američke uprave kojim bi se plako ali odlučno trebala promijeniti devizna politika. (...)", piše Pierre- Antoine Delhommais.