RFE 18. V. GDJE ZAVRŠAVAJU NOVCI MIROVINSKIH FONDOVA?

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 18. V. 2002. Zagreb: uzimala-davala po receptu Svjetske banke. Prilog Milana Gavrovića. Hrvatska je vlada ovog tjedna odlučila da na domaćem tržištu proda obveznice vrijedne 150 milijuna eura. Taj je golemi novac navodno namijenjen za troškove mirovinske reforme. Već sam iznos od 150 milijuna eura, što je preko 1,1 milijarde kuna, pokazuje da se pod formulom 'troškova mirovinske reforme', krije nešto drugo. Što, nije nikakva velika tajna. Nakon prebacivanja dijela mirovinskog doprinosa na individualne račune budućih umirovljenika, kod novoosnovanih mirovinskih fondova više ne ostaje dovoljno novaca za postojeće mirovine. Vlada zato uzima taj isti novac natrag, ali kao zajam koji joj daju fondovi. Ta igra, koju djeca zovu 'uzimala-davala', stoji porezne obveznike skoro 7 posto kamata godišnje tijekom sljedećih deset godina. To bi se, zaista, moglo nazvati troškom reforme na hrvatski način, a po receptu Svjetske banke. Naravno, znalo se unaprijed da se odjednom ne može imati i ovce i novce, i novac u fondovima i za isplatu mirovina. Zato je propisano da fondovi moraju najmanje polovicu sredstava koja su dobili, uložiti u državne papire. Tako je već na startu dovedena u pitanje osnovna svrha reforme. Ona je trebala osigurati kapital za investicije u razvoj privrede, ali fondovi, umjesto da kupuju dionice, vraćaju novac tamo otkud su ga dobili. Stanje u zemlji je, međutim, takvo da su fondovi jedva dočekali priliku da vrate novac državi i da pri tom još uknjiže kamatu. Kako da kupuju dionice, kad ih na tržištu, jednostavno, nema. Točnije, nema dobrih dionica u koje bi oni mogli i smjeli uložiti novac budućih umirovljenika. Da bi se smanjio rizik, propisano im je da smiju kupovati jedino dionice tako zvane prve kotacije, a tu spadaju samo Podravka, Pliva i remontno brodogradilište Viktor Lenac. Zato će oni, sasvim sigurno, kupiti sve državne obveznice i poslije tražiti repete. Ako ni toga ne bude dovoljno, morat će držati novac u bankama, gdje kamata nije vrijedna spomena. Banke, također, nemaju kome posuditi novac, pa ga iznose u inozemstvo. Mirovinska je reforma projektirana za zemlje kojima nedostaje kapitala. Njen je cilj da prebaci novac iz javne potrošnje u privredu, u prvom redu u investicije i tako omogući brži razvitak. Teškoća Hrvatske, međutim, nije manjak kapitala već loša gospodarska politika koja je duboko zaledila izvoz i pokrenula proces stalnog uništavanja industrije. Provođenje mirovine reforme u takvim uvjetima isto je kao sijanje pšenice po betonu. Zato pod novim, reformskim imenom, novac teče starim koritom. Razlika je jedino u trošku za igru s obveznicama. (RFE)