FRANCUSKA-LE FIGARO OD 8.06.02. AMERIKA-IRAK

FRANCUSKA LE FIGARO 8.VI.2002. Amerika u potrazi za strategijom "Ime Osame bin Ladena nestalo je zimus s popisa Bijele kuće kada je napokon postalo jasno da vođa Al Kaide ipak neće, 'živ ili mrtav' biti uhvaćen nakon ofenzive specijalnih snaga u Afganistanu. Ako Sadam Husein pozorno osluškuje Washington može trljati ruke: njegove se ime sve manje spominje u govorima američkog predsjednika. Je li George W. Bush na putu da popusti bagdadskom gazdi, gotovo naslijeđenom neprijatelju? Pitanje koje je svakako nezgodno za sina pobjednika Zaljevskog rata, ovih je dana otvoreno postavio 'Washington Times', konzervativni dnevnik koji obično velikodušno podupire republikanskog predsjednika. (...) Za usporedbu, drugi američki dužnosnici nisu u rukavicama. Dopredsjednik Dick Cheney otvoreno upozorava iračkog 'diktatora' na 'odlučan odgovor Sjedinjenih Država i njihovih saveznika'. Ministar obrane Donald Rumsfeld u prigodi posjeta Bruxellesu potiče NATO i Europljane da 'ne čekaju neoborive dokaze da bi počeli djelovati' protiv Bagdada. Za 'jastrebove' u Bushovoj momčadi primjerno kažnjavanje mula u Kabulu tek je obrazac. Bio je to i pokus. George W. Bush ima dobrog razloga da bude umjereniji. Uklanjanje Sadama Huseina - ili 'smjena režima u Bagdadu', kako kaže Bijela kuća - zadaća je u kojoj šef izvršne vlasti nema pravo na pogrješku. Poraz bi, u očima 70 posto Amerikanaca koji se očituju za napadaj na Irak, mogao jednostavno uništiti predsjednika. Takvoj suzdržanosti oprez možda nije jedini razlog. George W. Bush danas, kako se čini, ne žuri da ide dalje s tim pitanjem. To se vidjelo i u nedavnom obilasku po Europi i Rusiji. Iračko pitanje koje se često prikazivalo kao jabuka razdora, nije pokrenulo ni najmanji prekoatlantski val: predsjednik je, naglašavajući da je prijetnja stvarna, posvuda opetovao da 'nema ratni plan u ladici'. U Washingtonu su zagovornici tvrde linije pozivali na popuštanje, govoreći o 'smirivanju', kao u nemilo vrijeme Muenchena. Predsjednik također čeka da Kongresu i javnosti iznese razloge ponovne uporabe oružja protiv Iraka. Istraživanja obvezuju, a republikanci i demokrati pokazuju isto domoljubno oduševljenje za obračun sa Sadamom Huseinom. No tisak i nekolicina zastupnika očituju svoje sumnje između redaka. Nije li razumno dati UN-u zadnju priliku? Hoće li irački pohod doista biti ugodna šetnja? Kada Sadam Husein ode, tko će ga zamijeniti? Što treba očekivati od susjeda, Turske, Saudijske Arabije i Irana? (...) Očekujući da George W. Bush obrazloži razloge, raspra se u SAD-u vodi oko načina. Čini se da je scenarij ovlaštenog ratovanja prema afganistanskom uzoru unaprijed isključen zbog nutarnjih podjela i vojne slabosti protivnika Sadama Huseina. Glavni stožeri su zapravo za ofenzivu većih razmjera, za navalu na Irak po obrascu Zaljevskog rata. Za generale u Pentagonu to je također način da odgode, pa i da oprezno dovedu u pitanje čitavu operaciju. Ako je vjerovati 'New York Timesu', general Tommy Franks, mozak afganistanskog rata, procjenjuje potrebe na dvjesto tisuća ljudi, s Velikom Britanijom kao jedinom pričuvnom snagom. U najboljem slučaju, taj uglavnom američki ekspedicijski korpus počeo bi djelovati tek početkom sljedeće godine. George W. Bush bi se mogao naći pred dvjema pogiblima koje je njegov otac uspio izbjeći: smrtonosni napadaj na Bagdad i, što je još gore, Sadam Husein koji će iskoristiti zabranjeno oružje, jer više ništa ne može izgubiti", iz Washingtona izvješćuje Jean-Jacques Mevel.