HAMBURG, 4. lipnje (Hina/dpa) - Istraživanja o medijima pokazala su da većina ljudi smatra televiziju zabavnijom od čitanja knjiga, ali ona također pokazuju da užitak pri čitanju neke knjige može biti kudikamo intenzivniji od onoga
što nam nudi televizija.
HAMBURG, 4. lipnje (Hina/dpa) - Istraživanja o medijima pokazala su
da većina ljudi smatra televiziju zabavnijom od čitanja knjiga, ali
ona također pokazuju da užitak pri čitanju neke knjige može biti
kudikamo intenzivniji od onoga što nam nudi televizija.#L#
Njemački profesor književnosti Thomas Anz sa Sveučilišta u
Marburgu, autor novoobjavljene knjige "Književnost i zabava. Sreća
i nesreća pri čitanju" zaključuje u najnovijem izdanju časopisa
"Psihologija danas" da opisi stanja užitka međusobno slični. Riječ
je o uronjenosti u svijet mašte koji čitatelju pruža užitak
samozaborava i zaborava zbiljnosti.
Čini se da je Anz u psihologijskom istraživanju fenomena zabave i
užitka najbliži onim autorima koji književnost shvaćaju kao igru. U
moru čitanja ili drugih igračkih aktivnosti može se afektivna i
kognitivna pozornost toliko usredotočiti na jedan jedini predmet
da se s njom takoreći stopi. Jedna od važnih komponenti osjećaja
užitka pri tome je oslobođenje od briga s kojima se osoba neprestano
suočava u svakodnevnom životu.
Profesor, između ostalog, spominje i istraživanja psihologa
Victora Nella i nekih drugih autora o toj temi, primjerice Bode
Franzmanna. Nell navodi primjer čitatelja koji putuje u mašti i
rado se gubi u pričama, jer mu to pomaže da intenzivnije živi.
Franzman pak veli da je "intenzivno čitanje emocionalno vođena
koncentracija". Čitanje lijepe književnosti, za razliku od stručne
knjige, izaziva "paralelnu suigru intenzivnih aktivnosti mozga i
emocija. Čovjek je uhvaćen u tekst." A što ljudi čitajući knjigu
zaborave na vrijeme, čitajući katkad noćima, to se u naše vrijeme,
misli on, događa i češće nego uz televiziju, računala i Internet.
U kontekstu je tih razmatranja teorija takozvanih "flow"-
doživljaja američkog psihologa Mihalyja Csikszentmihalyija.
Riječ je o iskustvu uronjenosti u neku djelatnost pri kojoj sve
ostalo gubi na značenju. Tu uronjenost djeca doživljavaju u igri,
ali je u svojim aktivnostima doživljavaju i drugi, primjerice,
planinari, šahisti ili kirurzi.
I čitanje i igra, kako pokazuju suvremeni teoretičari i filozofi
igre, moraju se učiti i vježbati. Možda upravo zato igra i ima
pedagogijski značaj. Ipak, svesti igru samo na to možda bi bilo
"opako kršenje pravila igre" i "pravila pedagogije".
(Hina) jb il