VB-THE GUARDIAN- EUROPSKI EMIGRACIJSKI PROBLEMI

VELIKA BRITANIJA THE GUARDIAN 3. VI. 2002. Tvrđava Europa diže pomični most (...) U svijetu u kojemu je jaz između bogatih i siromašnih sve očitiji, oni koji su ga stvorili smatraju kako je jedan od načina stvaranja osjećaja sigurnosti život iza bodljikave žice. Procjenjuje se da oko osam milijuna Amerikanca živi u ograđenim naseljima. (...) No ograđena naselja stvar su devedesetih godina. Sada je pitanje hoćemo li uskoro imati prvi ograđeni kontinent - Europu. Protuuseljeničko raspoloženje se pojačava, a desne stranke jačaju, tako da se čini da je samo pitanje vremena kada će se spustiti nova željezna zavjesa, naoružani čuvari patrolirati istočnim granicama, a ratni brodovi Mediteranom da bi se zaštitio naš europski dom. Da bismo vidjeli kako se stvari odvijaju, nije potrebno gledati dalje od Danske koja je nekad bila simbol skandinavskog liberalizma. Ondje je koalicija desnog centra i krajnje desnice upravo uvela drakonski paket mjera kojim se smanjuje socijalna pomoć, ograničava pravo vjenčanja i uvodi sustav brzopotezne deportacije. Danci nisu jedini. Natpisi "ne ulazi" postavljaju su po cijeloj Europi jer vlade u strahu od ponovne pojave fašizma odgovor traže u ograničenju ulaska ljudi s Bliskog istoka, Afrike, istočne Europe i Balkana. Nigel Harris, profesor ekonomije na City University u svojoj odličnoj knjizi o useljavanju kaže da vlade "useljenike smatraju uzrokom rasizma i ksenofobije koji stvaraju političku nestabilnost." I britanska vlada ubraja se u ovu kategoriju. Ministri vide da postoje gospodarski razlozi da se u zemlju pusti više useljenika, i uistinu su smanjili restrikcije za visokokvalificirane i sezonske radnike. No preplašila su ih dnevna izvješća o azilantima koji pokušavaju proći kroz tunel ispod Engleskog kanala pa su odgovorili mjerama koje će azilante "odbiti i vratiti" u roku od nekoliko dana nakon njihova dolaska u Britaniju. Motivacija za ovo nema nikakve veze s gospodarstvom, ali ima veze s popuštanjem listu Daily Mail. Iz useljeničke paranoje mogu se izvući tri zaključka. Prvi je zaključak da što vlade više podilaze reakcionarnom programu, to će manje biti u stanju uvjeriti svoje birače u gospodarske argumente u prilog liberalnijem pristupu. Iskustveni dokazi pokazuju da gospodarski migranti pomažu gospodarskom rastu, plaćaju više poreza nego što koriste socijalne beneficije (ako im se dopusti da se legalno zapošljavaju) i često su bistriji i ambiciozniji članovi svojih zajednica. (...) Ministarstvo financija kaže da je doseljavanje povećalo rast za pola posto. (...) Drugi je zaključak da europski mentalitet opsade teško može koristiti planovima o proširenju EU na istok. Na financijskom tržištu već se primjećuje briga da bi se ovaj proces mogao odgoditi jer će jedna neizbježna posljedica biti protok legalnih useljenika s istoka na zapad. Iz perspektive tržišta dolazak jeftinih, spremnih i sindikalno neorganiziranih radnika iz Poljske i Mađarske u bogate zemlje zapadne Europe može biti samo dobra stvar jer će stvoriti fleksibilnije tržište rada. No to je bilo prije francuskih izbora i umorstva Pima Fortyuna. Čak i prije nedavnog snažnog političkog razmetanja krajnje desnice Njemačka je tražila dužu odgodu prije nego se poljskim radnicima dade sloboda kretanja po ostatku EU. To nas dovodi do konačnog zaključka da je panika u vezi s useljavanjem dio šire priče u kojoj neki od problema globalizacije - rasprskavanje američkog mjehurića, opasnost od deflacije koju stvara hiperprodukcija, golem i sve veći jaz između bogatih i siromašnih - ohrabruju vlade da se prihvate posla. Kontrole useljenika (...), protekcionizam milo za drago označavaju završetak zlatne ere liberalnog kapitalizma i početak nečeg mnogo goreg. Globalizacija je trebala značiti slobodu - slobodu kretanja novca tamo gdje će dobitak biti veći, rušenja Berlinskog zida i uživanje u plodovima kapitalističkih društava, da bi se osigurao bolji život. Raspad komunizma, vjerovanje kako vlade moraju ustupiti mjesto tržištu, naizgled nezaustavljiv razvoj tehnologije navijestili su novo i uzbudljivo razdoblje. Ali samo za neke. Bit globalizacije je pokretljivost, ali sada je jasno da se prava pokretljivost mora ograničiti na novac i globalnu elitu koja ga nadzire. Globalizacija je u biti revolucija konzervativnih u kojoj je pokretljivost rada uvijek bila od drugorazrednog značenja, daleko iza pokretljivosti kapitala. Štoviše, ovaj model je reakcionarniji od onog prethodnog između 1870. i 1914. kad se barem shvatilo da je migracija amortizer koji je ljudima omogućio da reagiraju na signale tržišta i odu tamo gdje je bilo posla i prosperiteta. To je ono što zapadne vlade sada pokušavaju zaustaviti iako su prilike da će uspjeti malene. Migracija postoji još od paleolitika i ona je prirodan odgovor na gospodarske teškoće. Od šest milijardi ljudi na svijetu pet milijardi živi u siromašnim zemljama. Globalizacija je razbila informacijske zapreke. Siromašni sada daleko više znaju kako izgleda život u bogatim zemljama, a to pojačava želju za kretanjem. Povećanje životnog standarda u zemljama u razvoju značit će veći migracijski pritisak, ne manji. Dakako da postoje opravdani argumenti u korist kontrole migracije. U zemlji kao što je Britanija, na primjer, postoji opasnost da već škripavu socijalnu infrastrukturu preplave novi zahtjevi za izgradnju škola, bolnica i stanova. Važno je i da vlade reagiraju na opravdane strahove domaćeg stanovništva. To ne znači popuštati rasističkim stavovima, nego objašnjavati gospodarske činjenice - da populacija na Zapadu stari jer natalitet pada i da će biti potrebno više jakih radnika iz inozemstva da se brinu za nas u starosti, piše Larry Elliott.