IT-26.V.IL MANIFESTO-AMERIČKI IMPERIJ

ITALIJA IL MANIFESTO 26. V. 2002. Zapadno američko carstvo "'Si vis pacem para bellum' (Ako želiš mir pripremaj se za rat), učili su u starom Rimu. Mir je, prirodno, bio 'pax romana', nametnut poraženim neprijateljima koji su, prihvaćajući podčinjavanje, bili prihvaćani u carstvo. (...) Bez 'sovjetske prijetnje' kako bi SAD mogao nastaviti se naoružavati i zadržavati svoje neupitno vodstvo među saveznicima, poglavito Europljanima? Tada se uvela formula 'regionalnih prijetnji', na čijem su temelju vođena prva dva rata u posthladnoratovskom dobu: onaj u Zaljevu (pod predsjedništvom Georgea Busha seniora) i onaj protiv Jugoslavije (pod predsjedništvom demokrata Clintona). Oba su bila usredotočena na neprijatelja broj jedan u tom trenutku, prvo Saddama Husseina, onda Slobodan Miloševića. S prvim ratom SAD je osnažio svoju vojnu nazočnost i politički utjecaj u strateškom području Zaljeva, gdje je koncentrirano dvije trećine svjetskih naftnih rezervi. A s drugim osnažio svoju nazočnost i utjecaj u Europi u kritičnom trenutku kada su se u njoj ponovno uspostavljali ustroji, i revitalizirao je NATO dajući mu (uz suglasnost saveznika) pravo na intervenciju izvan svoga područja. Tada se NATO počinje širiti na istok, priključujući prve tri zemlje nekadašnjeg Varšavskog pakta (Poljska, Mađarska, i Češka). Priključenje Atlantskom savezu gotovo postaje jedini kriterij ocjene 'demokracije' novih režima i događa se uz izrazito visoke cijene za proračune tih krhkih država, koji se sve više usmjeravaju k neproduktivnom obnavljanju vojnih troškova. No svijet ne ide kako odlučuju u Bijeloj kući. Gospodarstvo Sjedinjenih Država, mada ostaje najveće, gubi teren poglavito spram Europske Unije. Istovremeno, u Saudijskoj Arabiji i arapskom svijetu postoje rastući znakovi nesnošljivosti prema američkoj prevlasti i vojnoj nazočnosti na Arapskom poluotoku, dok u Aziji ponovno rusko-kinesko zbližavanje stvara perspektivu mogućnosti stvaranja koalicije koja je u stanju prkositi SAD-u. 'Mada Sjedinjene Države pred sobom u neposrednoj budućnosti neće imati protivnika jednake snage', naglašava Pentagon u strateškom dokumentu od 30. rujna 2001., 'postoji mogućnost da regionalne sile razviju dovoljnu sposobnost da zaprijete stabilnosti regija ključnih za interese Sjedinjenih Država. U Aziji, posebice, postoji mogućnost da se pojavi vojni rival sa znatnim resursima', što se odnosi na Peking i njegovu konkurentsku gospodarsku divovsku veličinu koja na početku novog tisućljeća ocrtava jedan zaplotnjački scenarij. To se događa upravo u trenutku kada Sjedinjene Države nastoje zaposjesti, prije ostalih, prazninu ostavljenu nakon sloma Sovjetskog Saveza u središnjoj Aziji (području goleme važnosti i radi kaspijskih energetskih resursa i njihovih naftnih koridora, i radi geostrateškog položaja spram Rusije, Kine i Indije). U ovom kritičnom trenutku, napad 11. rujna (u vezi čije službene verzije sve više rastu dvojbe) dopušta Sjedinjenim Državama pokretanje velike vojne, političke i medijske kampanje: operaciju 'Trajna sloboda', koje je rat u Afganistanu samo početak.(...) S tim povodom Sjedinjene Države donijele su odluke o najvećem povećanju proračuna Pentagona u posljednjih 20 godina: s 329 milijardi dolara u fiskalnoj godini 2002. na 383,4 u 2003., koje s 17 milijardi dolara za konzervaciju nuklearnog arsenala dosižu 400 milijardi, što je oko polovice svjetskih vojnih troškova. (...) U isti okvir ulazi i fizičko zaposjedanje područja koja su nekada činila dio Sovjetskog Saveza i njegovog bloka saveza: SAD se priprema na stalnu vojnu nazočnost u bivšim sovjetskim republikama središnje Azije (Kirgistanu, Uzbekistanu, Tadžikitsanu, Kazahstanu, Gruziji), kao i u Bugarskoj i Rumunjskoj, nakon što je na Balkanu (od Bosne do Kosova) posijao desetke vojnih baza. Istodobno Washington provodi daljnje širenje NATO-a na istok, koji će u studenom priključiti mnoge od deset zemalja kandidata- Litvu, Estoniju, Letoniju (prve republike bivšeg Sovjetskog Saveza koje će biti primljene), Sloveniju, Slovačku, Rumunjsku, Bugarsku, Albaniju, Makedoniju i Hrvatsku, koje će na taj način biti vezane ne toliko uz NATO koliko izravno na Sjedinjene Države i njihovu strategiju. Znakovito je da je u pokretanju rata u Afganistanu SAD preskočio i NATO, uključujući u operaciju pojedine europske zemlje (poput Velike Britanije i Francuske). SAD Europi zapravo vjeruje samo do određene točke. Potvrđuje to studija Global Trends 2015., koju su razradili NIC (National Intelligence Council) i CIA: Među mogućim scenarijima za 2015. nalazi se i onaj po kojemu će 'savez između SAD i Europe propasti, radi jačanja trgovinskih ratova i nadmetanja za vodstvo u pitanjima sigurnosti'. Istodobno bi se moglo, prema obavještajnim analitičarima Sjedinjenih Država, dogoditi da 'Kina, Indija i Rusija de facto stvore geostrateški savez u pokušaju stvaranja protuteže utjecaju Sjedinjenih Država i zapada' i/ili da 'najveće azijske zemlje uspostave Azijski monetarni fond ili (što je manje vjerojatno) azijsku organizaciju za trgovinu potkopavajući MMF i WTO, te dakle sposobnost Sjedinjenih Država da drži globalno gospodarsko vodstvo'. Ružna predskazanja, za zapadno američko carstvo", piše Tommaso di Francesco.