IT-26. V. LA STAMPA- RUSIJA I ZAPAD

ITALIJA LA STAMPA 26. V. 2002. Putinova Rusija i europski kuhari "(...) Nakon jednog desetljeća nereda, nakon balkanskog rata u kojemu se reproducirao sukob istok-zapad iz Hladnog rata. Moskva otkriva koristi priključenja zapadu i prilagođava politiku tom otkriću. Atentat 11. ruja je ubrzao događaje: tog je dana bivši pukovnik KGB-a koji je naslijedio Jeljcina shvatio da sporazum s Amerikom treba odmah napraviti, iskorištavajući neočekivanu ranjivost Sjedinjenih Država. (...) Opće je uvjerenje: u ovom trenutku Rusija nije sila koja može štetiti kao što je bila nekada, dakle ne može to biti ni u kojim okolnostima. Nije ni prijeteća sila, sposobna vršiti utjecaj kao u našoj prošlosti. Paradoksalno, Moskva se vidi sve udaljenijom kako se sve više približava Europi. (...) Upravo je to taj 'wishful thinking': greška u dijagnozi u koju zapadnjaci godinama upadaju, svaki puta u uvjerenju da su pred potpunim i nepovratnim zaokretom. Zaokret postoji, i on je opipljiv, no nije ni potpun ni nepovratan: radi njega Rusija ne gubi svoju osobitu silu koju je imala, i svoju virtualnu ali i konkretnu sposobnost da šteti. On nije razlog da brutalnost njezina rata u Čečeniji ne prestaje biti prijetnja Europi, prijetnja globalne radikalizacije islama, prijetnja sukoba koji simulira protuterorističku borbu, a u stvarnosti je srpskog, genocidnog, tipa. To se već dogodilo s Jeljcinom, kada je bilo ustanovljeno prvo prošireno Atlantsko vijeće s Rusima, u svibnju 1997., ili kada je Ruska federacija ušla u Vijeće Europe. Amerikanci i Europljani požurili su najaviti pozapadnjačivanje Moskve da bi se potom prestrašeni zapitali, odmah poslije, tko je izgubio Rusiju i kako to da je Milošević mogao računati na njenu potporu dok je pokretao četiri rasna rata. U izvoru toga stajala je ta ista čudna mješavina ushita i minimalizacije ruske sile. Stajalo je isto pitanje na koje Zapad ne uspijeva odgovoriti: zašto Rusija ostaje europska sila 'sui generis', koju se ne može svesti na ono što Washington naziva tržišnom demokracijom? Zašto je još uvijek važna, a to se ne priznaje? Prvenstveno jer ostaje glavna nuklearna sila uz američku.(...) Korist koju može izvući Moskva iz toga je očita: Zapad prihvaća bilo koji politički režim, samo da se priljev resursa ne prekida i da se njena žeđ utaži. Može biti da je ruska alternativa pogodna za Europu još više nego za SAD. No postati ovisnima o Moskvi nije ništa manje znatan rizik od ovisnosti od Zaljeva, još više za Europu nego za SAD. (...) Zapadnjaci su postali još marljiviji u prijavljivanju postojanja čečenskih terorista od Putina. Tvrde da su ih vidjeli na djelu u Afganistanu, ili u atentatu u Kaspijsku 9. svibnja u Dagestanu. No u stvarnosti nije bilo Čečena među vojnicima Al Qaede zarobljenima u Afganistanu, a sam Putin nije Čečene proglasio odgovornima u dagestanskom atentat. Nije terorizam izazvao rat u Čečeniji nego su ruski rat i uništenje Groznoga pojačali islamske terorizme u ostatku svijeta. Sve se to može ignorirati, no onda nije slučaj za čuđenje što stalne dubine geopolitike upadaju na najneočekivanije načine. Što se nakon gospodarskih idila ponovno nađe uronjen u nove hladne ratove, kao u onaj tijekom krize na Kosovu. Što zapad u pravilni intervalima gubi Rusiju, nakon što je zamislio da ju je zauvijek inkorporirao. Možda je to cijena koju Zapad želi platiti za širenje NATO-a na istočnu Europu i baltičke države, ili da se liši srednjeg istoka i zaljeva glede našeg svakidašnjeg kruha. Problem nije što se plaćaju te cijene, nego što ih se plaća praveći se da ih se ne mora platiti. Problem je što naša povijest s Kremljom uvijek počinje od nule, kao da prošlost nije ničemu poučila. Uznemirujuća je ovisnost od Rusije kojoj su Europljani skloni, misleći da si tako kratkoročno osiguravaju probitačno tržište. To je najsigurniji način da se doprinese rađanje novog rusko- američkog dualizma, koji bi odlučivao umjesto Europe. I da se postane podložnicima zemlje koju ćemo sve više trebati, a koja spram Europe ne osjeća istu potrebu. I da se odrekne vođenja politike i promišljanja svjetskih sukoba, u ime neposrednog blagostanja i privremenih tržišnih žurnih stanja. Talijanska vlada je time ponosna, no istina je da na europskom brodu više nema političkog stratega. 'Brod je u rukama brodskog kuhara', kao kod Kierkegaarda, 'a ono što oglašava zapovjednikov megafon nije više pravac plovidbe, nego ono što ćemo jesti sutra'", piše Barbara Spinelli.