US-WP-20.V. HOĆE LI AMERIKANCI PRAVITI NOVI SAVEZ

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 20. V. 2002. Savez je osuđen na propast Kad George W. Bush u srijedu stigne u Berlin, pozdravit će ga Berlinci koji nikad nisu zaboravili ulogu Amerike u obrani njihovog grada u vrijeme hladnoga rata. Pozdravit će ga i prosvjedi. Članovi istočnonjemačke postkomunističke stranke, koja je dio sadašnje vlade Berlina, pomoći će voditi antiameričke demonstrante. Što je još važnije, predsjednikov dolazak poklopit će se s još jednom raspravom o budućnosti NATO-a. Ovaj krug možda je posljednji. Čak i najvatreniji zagovornici NATO-a , kao što su njegov glavni tajnik lord Robertson i republikanski senator Richard Lugar, teško skrivaju beznađe. To ne iznenađuje. 11. rujna prisilio je Savez da se suoči s alarmantnom činjenicom: Amerikanci i Europljani više ne mogu ignorirati važnost "jaza sposobnosti" koji je posljednjih godina nastao. Budući da Sjedinjene Države u ratu protiv terorizma znatno povećavaju svoj proračun za obranu, a europski troškovi za obranu se i dalje smanjuju, jaz će se još proširiti. Prije tri godine intervencija na Kosovu pokazala je da bi se moglo dogoditi da Amerikanci i Europljani ne mogu ratovati zajedno na istom bojištu. Danas neki Europljani jedva stižu do bojišta. Njemačka je, na primjer, morala od Ukrajine posuditi transportni zrakoplov da bi prebacila nešto svojih vojnika u Afganistan. No trendovi u trošenju za obranu nisu ono što će na kraju NATO osuditi na propast. Neće ni sljedeća runda proširenja zabiti čavao u lijes, kako neki vole govoriti; novi saveznici Amerike u istočnoj Europi mogu pomoći. Patologija starih saveznika postala je najveći problem NATO-a. Posljednjih desetak godina zapadni Europljani usredotočili su se na izgradnju atributa blage snage. Stigao je euro. A stiglo je i novo ponašanje prema Sjedinjenim Državama. Povjerenik EU za trgovinu Pascal Lamy priznaje da je najbolji način da se u Europskom parlamentu dobije aplauz ustati i osuditi Ameriku. Španjolski premijer Jose Maria Aznar nedavno je priznao da se antiameričkim stavom u EU dobivaju bodovi. Odnos se uistinu promijenio. Zapadnim Europljanima bilo je dosta uloge zamjenika šerifa u vrijeme hladnoga rata. Čini se da im je sada dosta i šerifa. Za NATO to predstavlja nerješiv problem. Za vrijeme hladnoga rata dvije su stvari držale savez na okupu - zajednička opasnost i prihvaćanje američkog vodstva. No od Afganistana do Iraka, današnju Europsku uniju manje zanima opasnost a više Mitspracherecht - kako to zovu Nijemci - pravo suodlučivanja o tijeku akcije. Već godinama je "multilateralizam" riječ koja raspaljuje maštu europske elite. Ona je postala šifrom za podizanje srednje velike EU i sputavanje moćnih Amerikanaca. To je europska opsesija koja vjerojatno neće nestati. Europljani ovu igru sebi, naravno, mogu dopustiti. Oni nemaju globalnih odgovornosti kao Amerika. (...) Nakon 11. rujna zapadni Europljani ne osjećaju opasnost kao Amerikanci. Čak se dobiva dojam kako mnogi Europljani u Georgeu W.Bushu vide opasnost, a ne u Osami bin Ladenu ili Saddamu Husseinu. Posjet predsjednika Busha u Europi će pozdraviti gnjevnim komentarima o govoru o "osovini zla", njegovom opasnom odbijanju Kyota i Međunarodnog kaznenog suda i njegovom neodgovornom pristupu Iranu i Iraku. Teško je vidjeti gdje je temelj djelotvornog saveza. Postoji, naravno, paradoks. Točno je da je američko-europski odnos konvergentan - u trgovini. Gospodarska međuovisnost raste. No na vojno-strateškom planu divergencija koja je počela rasti nakon pada Berlinskog zida nastavlja se vratolomnom brzinom. NATO se sada pretvara u OESS s bočnim oružjem. Možda je to čak u redu. On još uvijek u Europi može igrati važnu političku ulogu. No stari savez daje malo nade da će imati istaknutu ulogu u američkom globalno strateškom razmišljanju. Zato ima smisla taktička doktrina administracije, naime da misija definira koaliciju. Sigurno, mi i dalje na dugi rok trebamo saveznike. Istočni Europljeni nas vole. Turci i Izraelci shvaćaju opasnost i troše na obranu. I Britanci to čine - i neizmjerno nam mogu pomoći ako idućih godina budu pazili na svoju neovisnost od Bruxellesa. Ako starog saveza nema, vrijeme je da počnemo graditi nešto novo, piše Jeffrey Gedmin.