ZAGREB, 10. svibnja (Hina) - Slavica Stojan, viša znanstvena suradnica Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Dubrovniku, zavirila je u arhivske tajne i istražila silovanje u zapisnicima Kaznenog suda (Lameta del Criminale) Dubrovačke
Republike u 17. i 18. stoljeću te podatke objavila u ožujskom broju časopisa "Motrišta", glasila Matice hrvatske u Mostaru.
ZAGREB, 10. svibnja (Hina) - Slavica Stojan, viša znanstvena
suradnica Zavoda za povijesne znanosti HAZU-a u Dubrovniku,
zavirila je u arhivske tajne i istražila silovanje u zapisnicima
Kaznenog suda (Lameta del Criminale) Dubrovačke Republike u 17. i
18. stoljeću te podatke objavila u ožujskom broju časopisa
"Motrišta", glasila Matice hrvatske u Mostaru. #L#
Premda su prijave silovanja u sudskim zapisima razmjerno rjeđe, po
ocjeni Slavice Stojan, iz arhivskih izvora, kao i iz literature
onodobnih pisaca (Nalješković, Držić) sluti se čestoća tog oblika
nasilja.
"Većina prijavljenih žrtava silovanja bile su djevojke, osim
nekoliko primjera pokušaja silovanja udane žene", tvrdi u
istraživanju Stojan, koja navodi kako su se silovanja najčešće
događala na osamljenim mjestima, a pak napastovanja na otvorenim
gradskim prostorima usred bijela dana, u trgovinama i obrtničkim
radionicama.
Za tužbu protiv silovatelja, kako navodi, bili su potrebni
svjedoci, pri čemu je vjerodostojan svjedok bio muškarac, a tek u
nedostatku takva svjedočenja mogao je biti zamijenjen
svjedočanstvima barem dviju žena.
"Nasrtaji mladih bahatih vlastelina na sluškinje i druge mlade
djevojke i žene iz puka najčešće su prolazili posve nekažnjeno, jer
je trebalo puno hrabrosti da se sudu prijavi ime vlastelina te
čvrsti dokazi o počinjenu nedjelu", bilježi autorica i dodaje kako
su uobičajene kazne plemićima za zločin silovanja bile da u osami
provedu dva mjeseca na Lovrijencu.
Mlade kmetice i seljanke nisu bile u opasnosti samo od požudnih
gospodara i njihovih staleških drugova nego i od muške posluge, a
osobito su se u bahatosti iskazivali soladati koji su kružili
gradom i uokolo zidina te brojni barabanti (stražari), koje je
posao vodio i u okolicu grada, dodaje Stojan.
Po njezinim riječima većina silovanih djevojaka ne govori o
pojedinostima čina silovanja, već o goloj činjenici muškog
nasilja. U rijetkim svjedočanstvima žena najčešće izabire model
ispovijesti koji prije svega evocira sram, napominje.
"Govor o silovanju semantički je vrlo siromašan", primjećuje,
dodajući kako prema relativno rijetkim narativnim izvorima koje
čine iskazi silovanih, one po prilici kazuju "učinio je samnom što
je htio", "osramotio me" ili "digo mi je čas(t)".
Jednom izgubljena čast, a s njom i ugled u društvu u kojem je
djevojka živjela, više se ničim nije mogla popraviti, ističe
autorica.
Iznoseći primjere silovanja navodi i slučaj pastirice Lucije
Miladinović iz Broknica, u dobi između 9 i 10 godina, koju je 14.
travnja 1693. silovao Ivan Stjepanov Demović iz Mrcina. Njega su
nakon bijega uspjeli na prijevaru uhititi stražari i dovesti pred
sud, pred kojim je sve priznao, kazavši: "Nesreća me natantala."
Obećao je sucima da će curicu uzeti za ženu kad iziđe iz tamnice, a
to je obećanje i ispunio.
U pravilu je, pretrpjevši silovanje, život djevojaka bio uništen,
iako je često silovatelj bio prisiljen oženiti djevojku koju je
silovao, no slučaj je trebalo dokazati, a svjedoka u takvim
prigodama nije bilo, napominje, uz ino, autorica istraživanja.
(Hina) mc