LAT 1.V. 2002. BUSH ODBACUJE POLITIKU ŠEST PREDSJEDNIKA PREMA KINI

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 1. V. 2002. Bush odbacuje politiku šest predsjednika prema Kini "Prošle godine, dok je pažnja SAD-a bila usmjerena na Bliski Istok i terorizam, Bushova vlada bez puno buke je izvršila reviziju politike prethodnih šest predsjednika prema Kini. Videći Kinu kao našeg potencijalnog neprijatelja broj jedan, Pentagon je pripremio plan prema kojem bi SAD ubio milijune Kineza, ako to bude potrebno, kako bi zaštitio status Tajvana. Peking je ljut. No samo par mjeseci nakon što je ovakva promjena politike otkrivena tako što je 'procurilo' tajno izvješće 'Nuclear Posture Review' (Revizija nuklearne doktrine), vlada ovog tjedna u Washingtonu ugošćuje potpredsjednika Hu Jintao-a, vjerojatno slijedećeg predsjednika Kine. Pitanje je zna li u iti jednoj od prijestolnica ljevica što čini desnica? Tijekom protekle godine, tradicionalisti u vladi uspješno su vodili američko- kineske odnošaje, a važna činjenica koja je ovo pospješivala jest da su imali ogromnu podršku tvrtki SAD-a i predsjednikovog oca. Gospodarske veze između Kine i SAD-a nastavile su jačati. Dvije zemlje usko su surađivale na nizu pitanja, od Koreje do terorizma a Washington je bilateralnu krizu riješio strpljivom diplomacijom. Kao i u prošlosti, vlada SAD-a radije je javno apelirala na Kinu umjesto da nameće sankcije, vršeći tako pritisak na Kinu da više poštuje ljudska prava. Gotovo 30 godina, kreativna dvosmislenost bila je u srcu politike SAD-a prema Kini: SAD je upozorio Kinu da ne koristi silu za rješavanje tajvanskog pitanja ali nije kategorično obećao kako će obraniti otok bez obzira na stav otoka o suverenosti. SAD je uvjerio Kinu kako neće podržati ili priznati neovisnost Tajvana ali je istovremeno nastavio otoku dostavljati najsuvremenije oružje, za njegovu samoobranu. Ovaj uravnotežen pristup osigurao je okvir za politiku detanta SAD-a i Kine, za izvanredan gospodarski rast i demokratizaciju Tajvana i za zapanjujuće širenje poslovanja, društvenih i kulturoloških odnošaja između Tajvana i Kine. Zajedno s dramatičnim promjenama unutar Kine, ovakav razvoj događaja direktno je doprinio i otvaranju zatvorenog društva Kine. Od Richarda M. Nixona do Billa Clintona, vlade SAD-a vjerovale su kako će politika prema Kini u konačnici dovesti do sporazuma koji bi formalizirao jedinstvo Kine i Tajvana, i kako bi ovo bilo u interesu SAD-a. No Bushova je vlada već na samom početku svog rada u više navrata kategorički obećala kako će učiniti 'što god bilo potrebno' kako bi zaštitila otok. Logika koja stoji iza ove promjene bio je stav čelnih civila Pentagona kako je Tajvan strateška platforma koja mora biti uskraćena sve moćnijoj Istočnoj Aziji, najopasnijem potencijalnom suparniku SAD-a za globalnu dominaciju. (...) Okončavajući dvosmislenu politiku po pitanju obrane Tajvana, vlada je, s druge strane, nejasna kada je posrijedi nekoć jasno protivljenje SAD-a neovisnosti otoka. Ovu promjenu politike dugo su zagovarali glavni revizionisti politike SAD-a prema Kini, npr. zamjenik ministra obrane, Paul D. Wolfowitz i John Bolton, zamjenik tajnika u State Departmentu. Dokaze o promjeni nije teško pronaći. Po prvi puta od 1978., State Department je prošle godine odobrio tajvanskom predsjedniku, potpredsjedniku i premijeru da održe odvojene sastanke sa zakonodavcima SAD-a na američkom tlu. Tajvanski ministar obrane nedavno je održao 'neslužbeni' sastanak s Wolfowitzom na Floridi. Kina je protestirala zbog tih promjena stare politike prema Kini jer predstavljaju 'hegemonijske činove uplitanja'. No Peking nije zaprijetio prekidom odnošaja, niti povećao napetosti u odnosima s Tajvanom. Jasno je da Kina svim snagama želi izbjeći takvu krizu. Njeno gospodarstvo, koje doživljava procvat, velikim dijelom ovisi o ulaganju u Kinu. Peking mnogo drži do organiziranja Olimpijskih igara 2008. godine a Olimpijadu najviše mogu ugroziti rat ili nagovještaj da će do njega doći. Osim toga, novo kinesko čelništvo bit će izabrano na jesen, a pragmatičari koji su sada na vlasti, predvođeni predsjednikom Jiangom Zeminom, i oni koji dolaze, predvođeni Huom, ne žele da neprijateljstvo prema SAD-u iskoristi konzervativnija frakcija(...). U međuvremenu, Kina je bitno povećala svoj prestiž i utjecaj u Istočnoj Aziji diplomacijom i, povremeno, financijskom pomoći. Ne želi da ovaj trend poremeti povećanje napetosti u tjesnacu. (...) Peking možda vjeruje i to da će sve veće veze Tajvana s kopnenim dijelom Kine unaprijediti i mogućnost za ostvarenje mirnog rješenja tajvanskog statusa po uzoru na tradicionalnu politiku SAD-a prema Kini, bez obzira na to što revizionisti željeli. Danas je više od 50.000 tajvanskih tvrtki uložilo oko 60 milijardi dolara u poslove na kopnenom dijelu Kine, više od milijun Tajvanaca svake godine posjeti kopneni dio Kine, a oko 400.000 Tajvanaca živi u Šangaju. Konačno, kineski čelnici kalkuliraju kako je borba za Bushovu sklonost prema tradicionalnoj politici prema Kini daleko od svog kraja. Znaju da predsjednik želi konstruktivni odnos s Kinom i da mnogi važni pojedinci ne vjeruju da bi SAD trebao držati otvorenom mogućnost za korištenje Tajvana kao strateške baze. Jasno je da Kinezi ne žele potkopati tradicionaliste kao što je državni tajnik Colin L. Powell.(...) Ipak, revizionisti unutar vlade moraju uzeti u obzir da je u igri sada Hu. Uvijek su smatrali da, ako SAD pojasni svoju odlučnost da će braniti Tajvan u bilo kojim uvjetima, Kina će to prihvatiti a konačno će prihvatiti i neovisnost Tajvana. Skori posjet Hua, kao i Zeminova želja da posjeti Bushov ranč u Teksasu ove jeseni, potvrđuju ovaj stav, smatraju revizionisti. Međutim, možda su u krivu. Kineski bi narod u jednom trenutku mogao osjećati toliki bijes zbog onog što vide kao bezočni napad na jedinstvo Kine da bi bili voljni ući u rat. Revizionisti, i oni u gornjem ešelonu Bushove vlade koji ih, izgleda, podržavaju, posebice potpredsjednik Dick Cheney i ministar obrane, Donald H. Rumsfeld, bez sumnje su dobro razmislili o ovom ratnom scenariju. Shvaćaju da sa samo 2 posto stanovništva u kopnenom dijelu Kine, bez obzira na to koliko podmornica ili antiraketnih raketa prodamo Tajvanu, otok vjerojatno neće pobijediti u duljem sukobu s Kinom. Kineska blokada, kojoj bi se moglo oduprijeti malo zemalja, ubrzo bi uništila tajvansko gospodarstvo. Osim toga, političari razumiju da ako SAD intervenira u takvom sukobu, bez obzira na to koliko tisuća bombi bacili na kopneni dio Kine, strpljenje kineskog naroda bilo bi dulje od onog američkog. Vladin 'Nuclear Posture Review' po prvi puta je obznanio kako bi pri preraspoređivanju nuklearnog oružja SAD-a na umu trebalo imati mogućnost nuklearnog rata s Kinom 'zbog Tajvana'. Drugim riječima, da bismo održali potencijalnu stratešku bazu u Istočnoj Aziji za hipotetski sukob s Kinom, možda ćemo morati voditi nuklearni rat s Kinom. To bi bilo 'ostvarenje proročanstva' biblijskih razmjera", piše Jay Taylor, direktor odjela za analizu Istočne Azije i Pacifika u State Departmentu i zamjenik pomoćnika tajnika za dojavu i istraživanje u Reaganovoj vladi.