FRANCUSKA-LE MONDE OD 25.4.02. MEĐU VALONCIMA NEMA EKSTREMNIH DESNIČARA

FRANCUSKA LE MONDE 25.IV.2002. Iznimka u francuskom govornom području u Belgiji: nema krajnje desnice "Belgija je podijeljena popola: taj stari kliše je istinit ako se misli na položaj krajnje desnice u zemlji. G. 2000., u Flandriji je iz redova neofašista izabran 461 gradski vijećnik, u Valoniji 6, a u Bruxellesu 2, koji je službeno dvojezičan, ali se u njemu većinom govori francuski. U parlamentu ima 15 flamanskih eksremista iz Vlaams Bloka i nijedan govornik francuskog jezika. Desni eksremizam na izborima ne premašuje tri posto u frankofonoj Belgiji. Ta je promjena to neobičnija što je sredinom 90-ih ta politička struja bila blizu praga od 10 posto. Svijest o pogubnosti ekstremizma dovela je do mobilizacije stranaka, organizacija i glasila. 'Htjeli smo raspravljati o nekim pitanjima kao što su nezaposlenost i nesigurnost zaobilazeći opsjednutost useljavanjem', obrazlaže Vincent De Coorebyter, glavni direktor Crispa, središta za politička istraživanja. Tradicionalne stranke koje predvode zeleni nastojale su izbjeći bilo kakvo odstupanje u svezi s tom temom, pa je radi borbe s rasizmom utemeljeno državno tijelo Središte za jednake izglede. 'Tako su stranke lišile krajnju desnicu mogućnosti da se nadmeće u svezi s nesigurnošću, premda je to pravo pitanje, u Valoniji kao i drugdje', kaže Pascal Delwit, politolog na Slobodnom sveučilištu u Bruxellesu. Valonsko je društvo još uvijek utemeljeno na 'općinskom načelu' i bogato masovnim strankama. Sama frankofona Socijalistička stranka u Valoniji ima članova koliko i francuski PS. Dijalog između građana i zastupnika jednostavan je u sklopu općine. 'Time se djelomice tumači činjenica da nema rascjepa između radničke narodne klase i socijaldemokratske ljevice, kao što je slučaj u Francuskoj, ali i u Norveškoj i u Danskoj', misli Pascal Delwit. 'Općenito, ljevica i desnica imaju jasan identitet', ističe politolog. Organizacije su također pridonijele neprihvaćanju krajnje desnice načinivši od mobilizacije protiv nje jedan od svojih prioriteta. Kada je riječ o glasilima - za razliku od flamanskih - uvijek su joj uskraćivali pravo glasa, pa i kada su je htjeli sotonizirati. Četiri glavne frankofone stranke koje zagovaraju pravo glasa za strance na općinskim izborima, zauzimale su se za ukidanje javne pomoći Vlaams Bloku koja se izdvaja za sve stranke zastupljene u parlamentu. Te su dvije zamisli naišle na otpor Flamanaca. Stranke na sjeveru zemlje drže se jedino načela 'sanitarnog kordona', tj. izolacije ekstremista i odbijanja bilo kakva saveza s njima", piše Jean-Pierre Stroobants.