NJ 23. IV. FR: FRANCUSKI NEBIRAČI TAKOĐER ODGOVORNI ZA LE PENOV USPJEH

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 23. IV. 2002. Zloguko francusko znamenje "Nesreće i katastrofe izazivaju šok u društvu. 'Iznenađuju', 'nepredvidive' su i odrješuju političare neugodne zadaće bezuvjetnog suočavanja s pitanjem krivnje. Činjenica da je svaki peti birač u Francuskoj poslao u drugi krug utrke za predsjedničku dužnost antisemita i rasista Jeana-Marie Le Pena, koji se odavno činio otpisanim političkim lešom, neupitno predstavlja pravu političku katastrofu. Riječ je o debaklu francuskog političkog sustava i njegove upravljačke elite - i desne i lijeve. No, posrijedi nije nepredvidiva nezgoda - posebno ne nezgoda koja bi mogla biti olako strpana u ladicu 'tehničkih teškoća'. Politička kasta u EU ne bi se smjela tješiti pretpostavkom da će 'demokratska solidarnost' riješiti problem u drugom krugu i uz negodovanje pomoći Chiracu da ostvari pobjedu - Chiracu koji bi zapravo trebao biti izveden pred sud zbog korupcije; Chiracu koji baš nije prikladna osoba za funkciju terapeuta francuskog pacijenta. Kakva se loša vremena pišu zemlji kojoj preostaje tek izbor između opisanog 'građanina' Chiraca i ksenofoba Le Pena!? Austrija, Italija, Danska, Nizozemska, prijelaz značajnih slojeva birača u blok dubioznih desničarskih populista - jesu li sve to tek nezgode ili je ipak riječ o pretkazanju postmoderne krize demokracije? Dan nakon izbora užas zbog činjenice da u jednoj od ključnih zemalja EU Le Pen može makar s najslabijim izgledima krenuti u pohod na najvišu dužnost u državi zamijenila su mučna pitanja o uzrocima takvog razvoja događaja. Napokon, nedjeljni izborni šok otvara pogled na zemlju koja je danas obilježena dubokom nesigurnošću a u dosadašnjoj je povijesti u pravilu pogrešno smatrala da se nalazi na samom vrhu prosvjetiteljskih tendencija, ukazujući prstom na Austriju i desničarskog populista u njezinoj vladajućoj koaliciji. No, opću nesigurnost u Francuskoj nisu proizveli neprofesionalni instituti za ispitivanje javnog mnijenja ili pretjerano savezništvo podjednako slijepih tiska i političke elite. Zakazala je politička klasa. Zakazala je građanska desnica, koja je demagoški napuhavala jako realnu temu unutrašnje sigurnosti kada su oslabili izgledi njezina kandidata Chiraca: time je desnica isporučila srebrni pladanj za Le Penovu pobjedu. No, Le Pena je uistinu osnažio tek neuspjeh političkih senzora čelnika vladajuće ljevice Lionela Jospina. Pri tome valja napomenuti da je socijalist na dužnosti premijera sa svojom ružičasto-crveno-zelenom većinom jako dobro krenuo na putu u drugačiju Francusku koja je naizgled bila u skladu sa 'željama' Francuza. Činjenica da su upravo njega, ozbiljnog političara, porazila dvojica neozbiljnih krije u sebi i primjesu tragike - posebno ako se prisjetimo da bilancu rada njegove vlade baš i nije moguće odbaciti kao mrtvo slovo na papiru. Prilikom preuzimanja premijerskog mandata Jospinov je kapital bila njegova vjerodostojnost i dojam da je riječ o čovjeku koji traga za inteligentnim ali ne i nesocijalnim odgovorima na globalne izazove. No, i Jospin je uskoro počeo trajno balansirati između blokova društva koje još uvijek nosi obilježja klasnog karaktera. S jedne strane bilježio je uspjehe u borbi protiv nezaposlenosti a s druge ostao dužan odgovore na važna pitanja poput preustrojstva mirovinskog sustava. Dok se jedan blok žalio na zastoj u reformama, drugi ga je optuživao da se - posebno u predizbornoj borbi - ne želi jasno očitovati u prilog socijalističkim idejama te da škilji prema takozvanom centru. Tako je 'balkanizirana' ljevica pridonijela okrutnom kažnjavanju Jospina i njegovih socijalista. Još su gore prošli komunisti koji se nalaze na pragu propasti. No, trockistkinja Arlette Laguiller uspjela je često otrcanim parolama uzurpirati socijalne teme a zeleni Noel Mamore također je postigao jako dobre rezultate diferenciranim izjavama o nasilju mladih i neprijateljstvu prema strancima. Jospinov neuspjeh, čiji je uzrok desni ekstremist Le Pen, ući će u povijesne udžbenike ali odlučujuća greška socijalista zapravo je (i u Njemačkoj) banalna i opasna vježba političara koji providnom strategijom i taktikom vode neobičnu predizbornu borbu mimo naroda. Tako je Jospinovu sloganu o 'drugačijem predsjednikovanju' nedostajala hrabra podstava u vidu alternative Chiracovim frazama i Le Penovoj ksenofobičnoj teoriji. U raspravi o sigurnosti, koja je presudila u izborima, nije mogao ponuditi gotovo ništa više od kobnog priznanja o vlastitoj naivnosti, prepustivši bojno polje desnici. Nije samo pariška politička elita bila slijepa, gluha i arogantna prema nesigurnosti i nevoljama građana. Francuski izborni šok predstavlja tjeskobnu pouku i za ostale u Europi - francuski lijevi demokrati reagirali su jako francuski: mnogi nebirači izlaze danas na ulice kako bi 'otklonili sramotu'. No, Francuskoj ne treba refleksna reakcija i očitovanje. Borba protiv nesigurnosti i njezini profiteri Le Penova kova nisu zadaće za super-policiju. Pobjeda u toj bitki može biti izvojevana samo obnavljanjem građanskog angažmana u svakodnevici koji je zamro negdje u laktaškom društvu a la francaise", smatra Brigitte Kols.