WT 10. IV. NATO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 10. IV. 2002. Prijatelji u nevolji, prijatelji na djelu "Ovog tjedna se obilježavaju 53 godine da je skupina zemalja osnovala obrambeni savez protiv zajedničkog neprijatelja, Sovjetskog Saveza. Utvrđujući pravilo kako je napad na jednu od njih napad na sve, stvorili su vojni savez do sad neviđene trajnosti, NATO. Priča o stvaranju NATO-a priča je o velikom uspjehu. Za zemlje bivšeg Istočnog bloka, članstvo u NATO-u i Europskoj Uniji smatra se konačnom putovnicom za novi početak. Poljska, Madžarska i Češka sada su članice NATO-a. No nakon pada željezne zavjese, vremena su se promijenila, a tako i NATO. Za one koji su još uvijek nisu u NATO-u, zamislite kako je doći toliko blizu članstvu- i otkriti da se vaš klub promijenio. Od 11. rujna, pojavile su se nove napetosti unutar obrambenog saveza, neke političke prirode, neke nastale zbog ogromnog jaza između tehnološke opremljenosti Europe i SAD-a. Više nije jasna ni misija NATO-a, pa čemu onda natjecati se za članstvo na nadolazećem summitu NATO-a u Pragu? Zanimljivo, ako su takve egzistencijalističke sumnje i pogodile političke čelnike u zemljama kandidatkinjama, znakove je teško otkriti. Zapravo, što su dublji jazovi između SAD-a i nekih zemalja zapadne Europe, to jaču želju njihovi istočni susjedi imaju da postanu prijatelji SAD-a. U vrijeme krize, prijateljske zemlje Bijela kuća sigurno cijeni, bile one velike ili male. Strani čelnici čije zemlje pružaju podršku predsjedniku Georgeu Bushu govore o izvanrednoj toplini s kojom je podrška primljena. Neki od tih istih tvrdnji na nedavnom je sastanku vijeća NATO-a u Washingtonu spominjao je bivši bugarski predsjednik Petar Stojanov (...). Umjesto da uspori širenje NATO-a, kazao je, čini se da je 11. rujan potaknuo još brže širenje. Prije 11. rujna, širenje tipa 'veliki prasak', primanje velike skupine novih članica, nije se činilo realističnim. Prije tek godinu dana, rasprave o širenju bile su usredotočene na jednu ili dvije zemlje, obično Sloveniju i Litvu. Prijedlozi da bi u savez moglo odjednom biti primljeni pet, sedam ili devet zemalja činili su se preekstremni. (...)Događaji 11. rujna dubinski su promijenili raspravu u NATO-u. Danas je uvriježeno mišljenje kako je moguće širenje primanjem u članstvo još sedam zemalja: tri baltičke zemlje, Slovenije, Slovačke, Bugarske i Rumunjske. Zadnje dvije najkontroverznije su jer su njihove vojske najmanje razvijene, no čini se da je Bushova vlada odlučila proširiti savez duž južne granice saveza. 'Ljudi su shvatili koliko je važno imati istočne Europljane za saveznike', kazao je Stojanov. Rat protiv terorizma promijenio je sigurnosnu jednadžbu u Europi, istaknuo je. Rumunjska i Bugarska imaju stratešku lokaciju kao glavnu prednost u ratu protiv terorizma. Američki vojnici mogli bi biti tamo stacionirani prije daljnjeg preraspoređivanja. Dvije zemlje omogućuju i pristup Kaspijskom moru i kavkaškoj regiji. Pomogle su izgraditi obrambeni zid u Europi protiv krize na Balkanu tijekom 1990-tih koja se sve više širila. 'Rumunjska i Bugarska već su djelovale kao de facto članice NATO-a', tvrdi. Možda je u tom slučaju mudro zapitati se, zbog čega širiti članstvo u NATO-u uz sve obveze koje nosi sporazum, na zemlje koje su već 'de facto' saveznici? Pa zato što lojalnost ide u oba smjera. Vrstu nepokolebljive, apsolutne podrške koju SAD uživa u Srednjoj i Istočnoj Europi ne bi trebalo uzeti zdravo za gotovo. Ipak, treba istaknuti kako, unatoč frustracijama koje Amerikanci osjećaju zbog svojih europskih saveznika, i unatoč animoziteta glede bliskoistočne politike, neke zapadnoeuropske vlade ipak pružaju nepokolebljivu podršku SAD-u. Britanski premijer Tony Blair čvrsti je saveznik SAD-a, čak do te mjere da je riskirao svoj položaj unutar britanske Laburističke stranke. U Veliku Britaniju vratio se sa sastanka u Crawfordu s Bushom i naišao na buru negodovanja. Sličnu lojalnost nedavno je pokazao i danski premijer Anders Fogh Rasmussen, prilikom njegovog prvog službenog posjeta SAD-u. 'Za Dansku je od ključne važnosti da ima tansatlantske veze', kazao je Rasmussen nakon svog sastanka s Bushom. 'Odnos između SAD-a i Danske nikad nije bio bolji. Nema niti jednog prijepornog pitanja koje se ispriječilo između nas.' Danska je pokazala svoju podršku šaljući svoje vojnike za operacije specijalaca u Afganistanu i pretrpjela i žrtve. Čak i zemlja koja je moćna kao i SAD treba prijatelje. Na sreću, Bushova vlada je izgleda svjesna toga da, ako bude tražila na pravim mjestima u Europi, naći će ih", piše Helle Dale.