SLO 29.III.-DELO-PARTIZANSKA POSLIJERATNA MASOVNA UBOJSTVA

SLOVENIJA DELO 29. III. 2002. Dug put do istine "Iako je iskopavanje posmrtnih ostataka u dva nekadašnja skloništa u Gornjoj Bistrici dovršeno, sve ukazuje da ta poslijeratna ubojstva još neko vrijeme neće biti istražena. Zajednička tiskovna konferencija svih istražitelja nije naime donijela puno novoga. Ako izuzmemo prilično podrobnu informaciju predstojnika sudsko- medicinskg instituta koji je među ostalim pojasnio da su u oba rova bile zajedno zasute više od četiri stotine ljudi i da su u drugom rovu pronašli više očuvanih predmeta nego u prvom, čuli smo više ili manje poznate stvari. Unatoč opsežnoj i zacijelo skupoj petomjesečnoj akciji tužiteljstva i policije, istražitelji još uvijek ne mogu (ili ne žele) reći tko su ubijeni pokojnici. Zlatni zubi nekih žrtava svjedoče da su bili imućniji. Na potvrdu jesu li među njima i domaći ljudi, morat ćemo pričekati do kraja opsežne usporedbe profila DNK iz nekih kostura i navodnih, još živih rođaka. No vrlo je vjerojatno da u dogledno vrijeme na žalost ne ćemo (službeno) saznati tko je te ljude pobio i po čijoj je zapovijedi to učinio. Glavna državna tužiteljica Zdenka Cerar pojasnila je da tragove onih koji su 'blagoslovili' taj krvavi čin, traže po sustavu piramide i da se nadaju pomoći iz beogradskih arhiva. Hoće li tamo uistinu naći neke korisne podatke, ne može se dakako predvidjeti. Samo se nadamo da tragovi iz Beograda neće pokazivati dalje ne Moskvu. Jer u tom bi se istražnom postupku dovoljno podataka moglo vjerojatno prikupiti i doma. Sigurno je da je i nacionalno i lokalno vodstvo Ozne ili Knoja znalo da su u Slovenskoj Bistrici siječnja 1946. u svega dvije noći 'pospremili' više od četiri stotine ljudi. Osim toga su pri 'izboru' domaćih koji su ih tada likvidirali, nedvojbeno odlučujuće sudjelovali i zato su kazneno odgovorni. Pitanje je dakako, koliko je ljudi iz tih vodstava danas još živih i kakve su mogućnosti da im se dokaže sudjelovanje u zločinima. Šef Ozne za Slovensku Bistricu Franc Kac sada je na odmoru u Portorožu i tvrdi da u tu stvar nije bio upleten, a tadašnjih se događaja malo i nerado sjeća... Ipak se čini da država nije baš zagrijana za istraživanje poslijeratnih zločina, o čemu svjedoči činjenica da je najveća grobnica pobijenih (navodno Hrvata) u Mariboru otkrivena slučajno, jer je tenkovski jarak u kojega su ih zakopali 1945., presijecala trasa autoceste. Ni u Slovenskoj Bistrici ne bi našli pobijene da otvaranje rovova nije pokrenula općina koja je za to potrošila 35 milijuna tolara ali joj država unatoč obećanjima, još nije nadoknadila troškove. Možemo se samo nadati da će se ostvariti najava Cerarove po kojoj će istraživanje drugih navodnih poprišta poslijeratnih ubojstava u cijelosti platiti država. I možemo se također nadati da se od sada žrtve neće otkrivati tek slučajno ili na poticaj lokalnih političara, nego da će istrage biti sustavne", piše Miha Rubin.