NJ 28. III. FR: BEJRUTSKI SKUP NA VRHU

NJEMAČKA FRANKFURTER RUNDSCHAU 28. III. 2002. Propuštena prilika "Bejrut ne obilježava novi početak. Iako je saudijska mirovna inicijativa trebala biti jednoglasno prihvaćena na sastanku na vrhu Arapske lige, pomirljivoj poruci bilo je suprotstavljeno previše neporavnanih računa. Do prije nekoliko dana velike nade rasplinule su se već na samom početku skupa i to zbog svađe dvojice staraca čije neprijateljstvo broji već nekoliko desetljeća. I ono je začeto u Libanonu kamo je Ariel Sharon, tada još izraelski ministar obrane, poslao u ljeto 1982. vojne postrojbe kako bi otjerao šefa PLO-a Jasera Arafata i njegove vojnike. Mjesecima je vojska opsjedala palestinske neregularne postrojbe koje su se ukopale u Bejrutu. Na kraju Arafatu i njegovim borcima nije preostalo ništa drugo nego da poraženi ali uspravni potraže novi egzil. SAD su im osigurale siguran prolaz. Zato Sharon nije htio priuštiti palestinskom vođi trijumf da se dvadeset godina kasnije ponovno uz američka jamstva vrati u Bejrut. I taj se otpor očitovao u nastojanju izraelskog premijera da Arafatovo sudjelovanje na summitu veže uz određene uvjete te da mu otvoreno zaprijeti zabranom povratka u Ramallah ne bude li se ponašao u skladu s njegovim željama. Lukav kakav već jest, Arafat je preduhitrio svog zakletog neprijatelja, otkazavši sam sudjelovanje na summitu. Egipatski predsjednik Hosni Mubarak i jordanski kralj Abdullah II slijedili su njegov primjer. Izostanak tri ključne bliskoistočne političke figure, redom neposrednih izraelskih susjeda, čini aktualni summit Arapske lige skupom praznih stolica i proigranih prilika. Doduše, za Palestince se tvrdi da ne propuštaju nijednu priliku da propuste priliku. No, ovaj puta Izrael nije iskoristio povijesni trenutak koji je zapravo trebao glasno označiti početak mirnijih vremena na Bliskom Istoku. Svoj prilog nesuglasju dala su i stara neprijateljstva između Sirijaca, Libanonaca i Palestinaca. U svakom slučaju, vizionarska snaga saudijske mirovne inicijative već je izblijedila. Arapski sastanak na vrhu, na kojem nije bila preko svojih poglavara zastupljena čak ni polovina od ukupno 21 članice plus Palestine, države u nastajanju, zapravo spada u drugu ligu: još može ograničavati nastale štete ali je previše slab da sam pošalje uvjerljiv signal. Je li Sharon zahvaljujući vlastitom krutom otporu skrivio autogol? Gledano iz njegove perspektive, vjerojatno nije. Izraelski tvrdolinijaš i prijatelj naseljenika nikada nije mogao istinski prigrliti formulu 'zemlja za mir'. Njegov je interes za saudijsku formulu oduvijek zvučao neiskreno; očitovan je zapravo kao usluga SAD. Naime, Sharonova je politika kratkovidna. Najvažnije mu je da su kritički glasovi s desna prigušeni a uvijek se uzdaje i u želju ljevice da ostane u njegovu kabinetu. Posebno u vrijeme krize ljevičari neće iz domoljubnih obzira pretjerano brzo iskočiti iz svojih fotelja - čak i ako Sharon nakon završetka summita izvuče iz ladice svoje vojne planove kako bi krenuo u novi udar na Arafatovu samoupravu. I šef PLO-a, zainteresiran u prvom redu za svoju popularnost, daje prioritet unutarpolitičkim spekulacijama. Na Zapadnoj obali i u Gazi glavnu riječ imaju militanti. Arafatov otpor 'izraelskom diktatu' nailazi na odobravanje ne samo među njima već i među mnogim drugim Palestincima. Oni su gorko razočarani potporom koju im je arapski svijet pružio u nevolji - posebno nakon debakla s u Bejrutu spriječenim uključivanjem Arafata u rad summita posredstvom video- veze. U Ramallahu i u Gazi prevelik broj Palestinaca ne očekuje ništa od rezultata summita. Kao što Izraelci iz dana u dan strahuju od novih terorističkih napada, Palestinci neprekidno razmišljaju kako preživjeti u uvjetima vojne blokade. Ponižavajuća procedura na kontrolnim točkama stalno obnavlja njihovu nagomilanu mržnju. Arafat više dopušta da ga vodi to eksplozivno raspoloženje nego što vodi svoj narod - čak i ako to završi katastrofom. No, svoju su priliku propustile i Sjedinjene Države. Činjenica da Washington nije uspio od Sharona izboriti čak ni oročenu dozvolu kretanja gotovo u potpunosti blokira nastojanja američkog posrednika Anthonyja Zinnija da ishodi primirje. Palestinci su ionako bili skeptični od samog početka prema mogućnosti da najvažniji saveznik Izraela odigra ulogu poštenog posrednika. Zbog bezubih apela na Sharonovu adresu SAD nisu položile prvi važni ispit. U Bijeloj Kući možda drugačije gledaju na te stvari, smatrajući već Arafata i Sharona izgubljenim slučajevima. Osim toga, što se izraelsko-palestinskog sukoba tiče, SAD više teže pacifikaciji nego Pax Americani. Takve velike planove Amerikanci čuvaju za Irak. No, i ti su planovi osuđeni na propast sve dok drugo veliko krizno žarište na Bliskom Istoku nosi na sebi obilježja osobnog sukoba Georgea W. Busha i Sadama Huseina", smatra Inge Guenther.