AU 26. III. DS: EUROPA MORA OJAČATI VLASTITU VOJNU KOMPONENTU

AUSTRIJA DER STANDARD 26. III. 2002. U NATO-vu dvorištu "Pacifisti, naravno, žestoko odbijaju poznatu uzrečicu da je rat otac svih stvari. No, što se razvoja NATO-a tiče, čini se da je ona aktualnija nego ikad dosad - možda čak i u skladu sa željama svih mirovnih aktivista. NATO je utemeljen sukladno logici hladnog rata kao zapadni obrambeni savez. Pad berlinskog zida označio je početak krize političkog identiteta. No, zapravo su dva vojna događaja temeljito uzdrmala NATO-v identitet i pokrenula nezaustavljiv proces njegova labavljenja. Prije tri godine zračni napadi na Jugoslaviju označili su početak prve - i dosada jedine - NATO-ve ratne akcije. Počivala je na humanitarnom motivu: sprečavanju genocida nad kosovskim Albancima. No, činjenica da se operacija odvijala 'out of area', dakle izvan područja pod nadležnošću zapadnog saveza, te da nije bila pokrivena mandatom UN gurnula je NATO u tešku kušnju. Prije otprilike tri mjeseca započeo je američki protuteroristički rat u Afganistanu a s njime i sljedeća faza u NATO-voj metamorfozi. Zapravo je započela već 11. rujna - nakon što je NATO prvi puta u svojoj povijesti konstatirao okolnosti koje zahtijevaju aktiviranje obrambenog saveza. Uskoro je postalo jasno što to znači u praksi. Nade europskih partnera da će moći utjecati na oblik i intenzitet protuterorističkog rata pokazale su se potpuno nerealnima. SAD nisu željele niti danas žele dopustiti da njihov manevarski prostor bude ograničen obzirima prema saveznicima. Na konferenciji o sigurnosti, održanoj prije nekoliko tjedana u Muenchenu, zamjenik američkog ministra obrane Paul Wolfowitz neuvijeno je izjavio: 'Zadaća diktira koaliciju a ne koalicija zadaću'. Dakle, gledano iz washingtonske perspektive, NATO bi ubuduće trebao tek činiti okvir za ad-hoc saveze. Logična posljedica te predodžbe jest njegovo širenje na što veći broj zemalja koje će bar dijelom ispunjavati kriterije za prijem. Zato Washington i favorizira 'big bang' na sastanku na vrhu, zakazanom u studenom ove godine u Pragu: upućivanje poziva do sedam zemalja srednje, južne i sjeveroistočne Europe. Razloge za praktično odustajanje Rusije od otpora ulasku tri baltičke republike u NATO valja tražiti u jasnoj (na unutarpolitičkoj razini rizičnoj) prozapadnoj politici predsjednika Vladimira Putina nakon 11. rujna prošle godine. Šef ruske države očekuje zauzvrat daleko snažnije uključivanje Rusije u NATO-ve strukture odlučivanja. Na sastanku ministara vanjskih poslova koji će sredinom svibnja biti održan u Reykjaviku trebala bi u najmanju ruku biti donesena odluka o novom odnosu Rusije i zapadnog saveza. Kako god on na kraju izgledao i koliko god zemalja bilo uključeno u savez u sljedećem krugu proširenja, nema sumnje da vojni faktor slabi u korist političkog. Vizija kolektivnog sigurnosnog sustava, djelotvornijeg OESS-a, poprima sve jasnije obrise. Doduše, pretpostavka za taj proces jest daleko snažnija uloga Europljana od ove dosadašnje. Odluke iz posljednjih dana i tjedana pokazuju da je ta potreba uočena: pokrenuta je proizvodnja vlastitog vojnog transportnog zrakoplova (Military Airbus), najveći zajednički vojno-industrijski projekt u povijesti Europe; Njemačka je istodobno već odobrila prvu tranšu sredstava za satelitski navigacijski sustav 'Galileo', koji bi Europi trebao osigurati nezavisnost u odnosu na američki GPS (Global Positioning System); u rujnu ove godine NATO-vu postrojbu u Makedoniji trebala bi zamijeniti prva vojna misija EU. Iako zvuči paradoksalno, upravo zato što se europsko shvaćanje sveobuhvatne sigurnosti razlikuje donekle od onog koje zastupa supersila SAD, Europa treba i djelotvornu vojnu komponentu", zaključuje na kraju komentara Josef Kirchengast.