DNEVNI PREGLED BR. 59 25. OŽUJKA 2002.

RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 23. III. 2002. Mirovinska reforma: nitko ni za koga ne jamči. Prilog Milana Gavrovića. U poplavi vijesti, intervjua i komentara o slučaju Riječke banke, pojavilo se i vrlo zanimljivo priopćenje jednog mirovinskog fonda. S blagim prizvukom panike uprava jednog od obveznih mirovinskih fondova Plavog fonda, među čijim je osnivačima i Riječka banka, dovela je u pitanje vjerodostojnost čitave bučne i skupe reklamne kampanje kojom je u Hrvatskoj započela mirovinska reforma. Čim je kriza Riječke banke počela tresti hrvatsku financijsku i političku scenu, Plavi je fond uputio poruku javnosti, da su oni 'potpuno samostalan pravni subjekt' i da kriza Riječke banke s njima 'nema veze'. Reformom je za sve koji su mlađi od 40 godina ukinuto mirovinsko osiguranje zasnovano na generacijskoj solidarnosti. Istodobno, država ih je obvezala na mirovinsku štednju koju moraju povjeriti jednom od tzv. obveznih mirovinskih fondova. Banke su osnivači skoro svih takvih fondova koji se već mjesecima bore za naklonost budućih umirovljenika. U svojim reklamama fondovi naglašavaju sigurnost uloženog novca i budućih mirovina, a zvučna imena njihovih osnivača, stranih banaka koje su pokupovale hrvatske banke, trebala bi biti glavni magnet za buduće umirovljenike. Sada je, međutim, Plavi fond priznao da je kralj gol. Nitko ni za koga ne jamči. Fond ne pogađa gubitak banke koja ga je osnovala, ali ni banka ne jamči za poslovanje i eventualne gubitke fonda. U poslovanju s dionicama i drugim vrijednosnim papirima u koje fondovi ulažu novac umirovljenika, sigurnosti nema i ne može je biti. Događaji s Riječkom bankom za to su dobar primjer. To je treća banka u zemlji, koja je dobro poslovala i isplaćivala visoke dividende, pa se činilo da je ulaganje u njene dionice dobar posao. Pa ipak, njihova je vrijednost posljednjih dana pala sa 270 na samo 90 kuna. Na tom, doduše, drastičnom primjeru pokazuje se da se u svijetu kapitala dobiva, ali i gubi. Dopisnik zagrebačkog Privrednog vjesnika iz Amerike Vlado Baum piše ovih dana kako je 30 najvećih američkih uzajamnih, to znači u prvom redu mirovinskih fondova, završilo poslovnu godinu s katastrofalnim rezultatom. Glasoviti američki ekonomist, John Keneth Galbraith, naziva vrijeme u kojem živimo Doba neizvjesnosti. Netko bi to trebao otvoreno reći upravo u trenutku kad u Hrvatskoj počinje mirovinska reforma. Možda neka udruga za zaštitu građana i potrošača, ali sasvim sigurno Vlada koja tu i takvu reformu provodi. (RFE) RADIO GLAS RUSIJE - RGR 22. III. 2002. Jurij Ostrovidov: NATO-vo mirovnjaštvo uz bombe Nakon što je Rambuillet učinio diplomatske pripreme za agresiju na SR Jugoslaviju, izražene u ultimativnim zahtjevima samo na račun jugoslavenske strane, vodstvo saveza 24. je ožujka 1999. primijenilo mirovnjaštvo na Balkanu pomoću bombi. Pri tome su pripadnici NATO-a otvoreno zanemarivali pravila suvremenog međunarodnog pravnog poretka prema kojima je uporaba oružane sile u međunarodnim odnosima dopustiva samo prilikom ostvarivanja prava na samoobranu ili odlukom Vijeća sigurnosti UN- a protiv prekršitelja mira ili agresora. NATO se bezrazložno umiješao u unutrašnje poslove suverene države proglasivši to prisilom na mir. Računalo se na brzo i apsolutno uništenje sposobnosti SRJ za otpor. Kako bih to potvrdio, podsjećam na nekoliko brojeva. Ekonomski potencijal NATO-a bio je skoro 680 puta veći od potencijala Jugoslavije. Zračnim napadima bila je izložena praktično čitavo područje SRJ. 1200 zrakoplova, među kojima i 850 borbenih, obavilo je između 25 i 35 tisuća letova. Bačeno je najmanje 25 tisuća tona, a prema nekim podacima 79 tisuća tona eksploziva, izbačeno je preko 3 tisuće krstarećih raketa. NATO je u svojem napadu koristio zabranjene vrste oružja kao što su kazetne bombe, projektili s osiromašenim uranom i grafitnoelektromagnetskim nabojem. S predumišljajem su rušeni kemijski opasni objekti. Kao rezultat prava humanitarna i ekološka katastrofa nije zahvatila samo SRJ i susjedne zemlje, već i nekoliko drugih područja Europe. Karakteristično je što glavni ciljevi NATO-a nisu bili vojni, nego civilni objekti. Nanesena šteta je golema. Procjenjuje se, prema najgrubljim proračunima, na 100 do 200 milijardi dolara. Uništene su čitave stambene četvrti. Zbrisano je s lica zemlje oko 50 većih industrijskih poduzeća, oštećeno 8 elektrana, 7 željezničkih stanica i 6 zračnih luka. Srušena su 22 i onesposobljeno 12 mostova. Uništene su također 22 bolnice, te 35 fakulteta, 2 tisuće škola, 3 TV-centra, 20 TV-releja, kao i veći broj TV i radio postaja. Ciljevi zračnih napada bili su i kulturni spomenici, srednjovjekovni manastiri, nacionalni parkovi i rezervati koji su pod Unescovom zaštitom. Bilo je djelomice ili potpuno srušeno 18 pravoslavnih i katoličkih hramova i manastira, nekoliko desetaka kulturnih spomenika na Kosovu i Metohiji. U bombardiranju je poginulo 2 tisuće civila, dok je oko 7 tisuća povrijeđeno. Od njih su 30 do 40 posto bila djeca. Usput rečeno, o dvoličnosti takozvanih boraca protiv genocida i etničkog čišćenja uvjerljivo svjedoči činjenica da su većina žrtava NATO-a na Kosovu bili upravo Albanci čijom je zaštitom motiviran početak borbenih djelovanja. Ne štedeći tuđe živote vojni čelnici NATO-a nisu se usudili izravno sučeliti s jugoslavenskim oružanim snagama, raspoređujući svoju vojsku uz granice pokrajine i očekujući preuzimanje okupatorske uloge. Ipak nisu uspjeli izbjeći gubitke. Prema grubim podacima, NATO je izgubio 30 do 60 zrakoplova, oko 10 helikoptera, između 25 i 30 bespilotnih letjelica i 2 do 3 stotine krstarećih raketa. Opći broj ljudskih žrtava je vjerojatno oko 400, od kojih su preko 250 američki specijalci. Troškovi NATO-a iznosili su 10 do 15 milijardi dolara, ali kasniji događaji su pokazali da nisu donijeli pravi mir na Kosovo. (RGR) BRITANSKI RADIO - BBC 24. III. 2002. Pregled tiska The Sunday Telegraph piše o krahu Riječke banke koji naziva najvećim financijskim skandalom u postkomunističkoj istočnoj Europi. List piše da je tu banku u vlasništvu njemačke Bauerische Landesbank do kolapsa doveo Eduard Nobilo, njezin diler na tržištima novca. Čini se, piše list, da Nobilo nije uzimao novac za sebe već je samo pokušavao vratiti izgubljeno i tako radio sve veće gubitke. Procjenjuje se da je on izgubio 210 milijuna maraka, od 250 koliki je bio ukupni kapital banke. Naslovnim stranama britanskih listova ovoga jutra dominiraju domaće teme, dok su one središnje i dalje najviše bave iščekivanjem moguće američke vojne akcije protiv Iraka. The Sunday Telegraph, pozivajući se na pisanje libanonskog lista As-Safir, donosi detalje saudijskog mirovnog plana za Bliski istok. Tu se najprije spominje, kako se navodi, pravedno rješenje pitanja palestinskih izbjeglica. Jedan od ključnih palestinskih zahtjeva je automatski povratak preko tri milijuna izbjeglica što Izraelci odbijaju tvrdnjom da bi to dovelo da uništenja židovska države. Saudijski plan, kako prenosi The Sunday Telegraph, predviđa izraelsko povlačenje s arapske zemlje okupirane u ratu 1967. godine, a zauzvrat nudi normalne, miroljubive odnose arapskih zemalja s Izraelom. The Independent on Sunday izvješćuje na naslovnoj strani da britanska armija uvježbava policiju i druge hitne službe kako reagirati u slučaju nuklearnog, kemijskog ili biološkog terorističkog napada. Ministarstvo obrane procjenjuje da još uvijek postoji rizik od takvog napada zbog britanske potpore američkom ratu protiv terorizma. The Sunday Times navodi da jedan od koledža u sastavu oxfordskog sveučilišta hoće preko reda primiti studente spremne dati donacije koledžu. List piše da je novinar koji se predstavio kao američki bankar tražio za svog sina mjesto na studijima prava i za uzvrat ponudio donaciju od 300.000 funti. Jedan od vodećih ljudi na koledžu Pembroke je odgovorio da su mjesta popunjena ali da se za dobrobit koledža broj uvijek može i povećati. Novinar The Sunday Timesa je kontaktirao četiri koledža u Oxfordu i samo na ovom jednom je njegova ponuda bila prihvaćena. 22. III. 2002. Pregled tiska (...) U članku pod naslovom 'Crvena zastava donijela malo boje francuskim izborima', 'The Daily Telegraph' piše o tome kako je vođa Radničke partije i trockist po uvjerenju, Arlette Laguiller postala najpopularniji kandidat predsjedničkih izbora u Francuskoj. Zanimljivo je da se gđa. Laguiller, inače bankarski činovnik sa skromnim stanom u predgrađu Pariza, kandidirala na svim izborima od 1974. godine, ali je tek sad doživjela neočekivanu popularnost. Iako nema realnih izgleda za pobjedu, ona je trenutačno treći najjači predsjednički kandidat, iza predsjednika Chiraca i premijera Jospina. Njeni govori, koji važe kao daleko najzanimljiviji, često se završavaju spontanim masovnim pjevanjem Internacionale, piše list, i dodaje da svoju popularnost gđa Laguiller duguje velikim dijelom nezanimljivosti glavnih kandidata i razočaranosti mnogih radnika u državnom sektoru socijalistima. Nedavno političko ubojstvo u Italiji i dalje privlači pozornost ovdašnjih, ali i ostalih europskih listova. Skupina koja sebe smatra potomcima 'Crvenih brigada' poslala je preko interneta priopćenje od 26 stranica u kojem objašnjava zašto je ubila visokog vladinog savjetnika Marca Biagija, piše 'The Daily Telegraph', dodajući kako su talijanski istražitelji zaključili da dokument u kojem se govori o kapitalističkoj eksploataciji po stilu zaista podsjeća na 'Crvene brigade'. Torinska 'La Stampa' sa zgražanjem piše: 'Njihovi idoli čine modernu galeriju horora - terorist Osama bin Laden... srpski diktator Slobodan Milošević ... krvožedni Sadam Husein. Čini se da 'Crvene brigade' traže zaštitu i financijsku pomoć od međunarodnih terorista." Francuski 'Le Monde', međutim, upozorava na političku klimu u Italiji, konstatirajući da je desnica iskoristila pobjedu u svibnju 2000. godine da provede beskompromisnu politiku u područjima gdje je kompromis uvijek bio norma. 'The Financial Times' piše da je slovensko ministarstvo financija, izgleda, odlučilo zaustaviti privatizaciju Nove mariborske kreditne banke, inače druge po veličini u zemlji, nakon što je ocijenilo da nijedna ponuda ne ispunjava ciljeve programa privatizacije. Iako odbor za privatizaciju nije dao objašnjenje zašto smatra da ponude ne ispunjavaju ciljeve programa, jedan slovenski list je izvijestio da je to vjerojatno zato što se nigdje nije predlagalo proširenje Nove mariborske banke na jugoistočnu Europu, dok istodobno slovenski političari podupiru povratak slovenskih kompanija na bivša jugoslavenska tržišta. Ukoliko nijedna ponuda zaista ne bude prihvaćena, EU, koja potiče Sloveniju da privatizira svoje državne banke, biti će razočarana, piše list. Europski dnevnici komentiraju posljedice koje za talijansku vlast ima ubojstvo savjetnika talijanske vlade, profesora Marca Biagia. Vatikanski 'l'Osservatore Romano' smatra da se nakon ubojstva Biagia talijanski političari trebaju izboriti za jedinstvo u obrani demokracije. No, čini se da nije lako postići takvo jedinstvo. Zapravo već se pojavila iskra zbog tvrdnje da je 'politička klima koju potiče oporba i sindikati na neki način utrla put Biagievim ubojicama'". (BBC) DEUTSCHE WELLE - DW 23. III. 2002. Pregled tiska U današnjim njemačkim novinama glavna je tema incident u Bundesratu zbog jučerašnjeg glasovanja o novom zakonu o useljavanju. Za muenchenski Sueddeutsche Zeitung ishod glasovanja je povod za zabrinutost. Sudbina jednog zakona koji se može smatrati djelom stoljeća sad ovisi o pravnom nadmudrivanju, o tomu kako valja interpretirati ustavnu odredbu da glasovi jedne pokrajine moraju biti jedinstveni. Time je uprljan jedan važan zakon. CDU i CSU sada čekaju hoće li savezni predsjednik potpisati taj zakon. Ako to učini, stranke Unije će mu predbaciti pristranost. Javnost se pretvara u sud. Žrtve su ponovo stranci u Njemačkoj. Ono što je moglo donijeti početak dobre integracijske politike nastat će zacijelo prilog za unakaženje Republike, zaključuje Sueddeutsche Zeitung. Luebecker Nachrichten upozorava na opasnost gubljenja vjerodostojnosti politike općenito. Nedostojan vrhunac ionako nedostojnog natezanja oko zakona koji doista nije prikladan da njemačke građane dovodi do ushita ili duboke depresije .... Za majmunariju kakva je jučer izvedena u Bundesratu ni u kojem slučaju nema razloga. Politika je na samom dnu i treba jednostavno pobjeći od nje. Saarbruecker Zeitung piše o 'apsurdnom spektaklu'. Primjećuje se da ni jedna strana iz toga nečasnog natezanja neće moći izvući za sebe prednost. Ni savezni kancelar Gerhard Schroeder, ni kancelarski kandidat Edmund Stoiber nemaju razloga za trijumf. Dva su stvarna gubitnika apsurdnog spektakla: država i čitavo društvo. I naravno stranci i doseljenici. Jer ako zakon propadne zbog odluke Ustavnog suda, tužni rezultat će biti da sadašnje pravno stanje u vezi doseljavanja, a na koje se stalno žale sve strane, na duže vrijeme ostane zacementirano. Još poraznije jučerašnji skandal ocjenjuju konzervativne novine. Berlinski Die Welt u svemu vidi kancelarova nastojanja da učvrsti svoju vlast. Na prvi pogled je Gerhard Schroeder pobjednik u velikom odmjeravanju snaga oko doseljavanja. On je svoj sporni zakon silom progurao kroz Bundestag i Bundesrat i time pokazao da on drži vlast u rukama. Na drugi pogled postaju, međutim, vidljive duboke rane koje je ostavila ta borba. Trikom koji graniči s povredom ustava Schroederova momčad krivotvori podvojeno glasovanje jedne savezne pokrajine pretvarajući ga u jedinstveno. Dva ugledna pokrajinska premijera - Stolpe i Wowereit - na otvorenoj pozornici su degradirani u obične ilegalce koji služe (Schroederovoj) borbi za vlast, zaključuje Die Welt. Slično mišljenje iznosi i Frankfurter Allgemeine Zeitung. Kancelar je dobio što je htio - ali po koju cijenu. Politički prijepor oko jednog navodnog pitanja budućnosti ove zemlje završio je incidentom. Crveno-zelena vlada je bila spremna ići do ustavnog spora kako bi progurala zakon. Predsjednik Bundesrata Wowereit ignorirao mišljenje pravnih stručnjaka i preporuku vlastite uprave, izazvavši tako sumnju da djeluje pristrano ne prezajući ni od kršenja ustava. Savezni predsjednik koji se izjasnio za novi zakon doveden je u težak položaj jer on mora potpisati zakon, - naglašava Frankfurter Allgemeine Zeitung. (DW) BiH MONITOR 22. III. 2002. U Banjoj Luci pod istragom tri stotine Hrvata i Bošnjaka Okružni sud u Banjoj Luci trenutno vodi postupke protiv 312 osoba - dvanaest Srba i tri stotine Hrvata i Bošnjaka, osumnjičenih za ratne zločine. Predsjednik Okružnog suda Banje Luke Nenad Balaban kaže da je riječ o osobama koje su obuhvaćene u sedamnaest predmeta, a koje su trenutno u pravosudnom postupku, kao i da su dva predmeta proslijeđena haaškom sudu koji treba odlučiti gdje će se postupak voditi. - Prvi predmet je optužnica protiv bivšeg člana Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića, dok se drugi predmet odnosi na istragu protiv dvanaest Srba osumnjičenih za ratne zločine počinjene nad Bošnjacima na području oko Ključa, rekao je Balaban. Istraga je, prema njegovim tvrdnjama, završena u tri predmeta koja su dostavljena Okružnom javnom tužilaštvu, dok je u jednom od tih predmeta javni tužitelj zatražio dopunu istrage. On je istaknuo da u vođenju ovih krivičnih postupaka suci imaju problema s pribavljanjem dokumentacije od policije i sudova iz cijele BiH. Na sastanku sudaca Krivičnog odjela Okružnog suda i šefa Biroa vlade Republike Srpske za odnose s ICTY-jem Dejanom Miličevićem dogovoreno je da se uloži više napora u rješavanju ovih predmeta kako bi se što više spisa moglo proslijediti sudu. - Prema pravilima 'rimskog puta', sud ne može voditi postupak, privoditi bilo koga na saslušanje niti odrediti pritvor bez odobrenja haaškog suda. Mi imamo suce koji su sposobni suditi za ratne zločine, ali nemamo materijalnih mogućnosti za ovakve procese, kaže Balaban. SJEDINJENE DRŽAVE THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR 22. III. 2002. Skupine spavača-terorista bude se iz sna "Dva ovotjedna teroristička napada na dva kontinenta, pripisana skupinama koje su vlasti po vlastitom mišljenju odavno neutralizirale, nagovješćuju da je jako teško izboriti pobjedu u ratu protiv terorizma. U srijedu je u glavnom gradu Perua Limi u najgorem primjeru protuameričkog nasilja nakon 11. rujna i napada na New York i Washington, eksplodirao paket podmetnut pod automobil pred američkim veleposlanstvom, pri čemu je stradalo devet ljudi. Lokalni stručnjaci za terorizam izjavili su da napad nosi obilježja Svjetleće staze, maoističke revolucionarne organizacije, gotovo uništene prije 10 godina. U utorak navečer, savjetnik talijanske vlade za pitanja vezana uz rad ustrijeljen je u Bologni dok se biciklom vraćao kući s posla. Crvene brigade za formiranje borbene komunističke stranke - očigledno izdanak ekstremne ljevičarske skupine, aktivne sedamdesetih godina prošlog stoljeća - preuzele su u četvrtak odgovornost za ubojstvo Marca Biagija. Ponovno pojavljivanje dvije malene lokalne skupine pokazuje koliko je teško boriti se protiv al-Qaide, međunarodne, vrlo raširene organizacije, tvrde analitičari. Dok napad u Limi potiče pitanja ohrabruje li uspješni napad al Qaide od 11. rujna i druge skupine, većina stručnjaka smatra da takva veza ne postoji. No, slažu se da ovotjedni napadi opravdano izazivaju zabrinutost. 'Zapravo ne možemo dobiti rat protiv al-Qaide', tvrdi Magnus Ranstorp, stručnjak za terorizam pri sveučilištu St. Andrews u Škotskoj. 'Možemo ga suzbiti i obuzdati i moramo to napraviti ofenzivno', dodaje on. 'Najveće šanse da porazite terorističku skupinu imat ćete ako je izvedete u političku a ne terorističku ili pobunjeničku arenu', tvrdi Chris Aaron, urednik Jane's Intelligence Review. No, u slučaju al-Qaide, 'politički rješenje ne postoji' budući da sudionici u globalnom džihadu ne vide nikakvu korist u sklapanju kompromisa s neprijateljem, tvrdi on. Posljednji napad Crvene su brigade izvele 1999. g. kada su napadači ubili Massima D'Antonu, još jednog vladinog savjetnika za pitanja vezana uz rad. Poput Biagija, i D'Antona je skicirao prijedlog zakona koji je poduzećima trebao olakšati otpuštanje radnika. U poruci poslanoj u četvrtak lokalnoj novinskoj agenciji elektronskom poštom, Crvene brigade izjavile su da je Biagijevo ubojstvo sastavni dio šire borbe protiv 'imperijalizma'. U priopćenju su pohvaljeni napadi od 11. rujna zato što su navodno pokazali 'da je moguće izvesti krajnje destruktivne napade na neprijateljskom teritoriju, uz destabilizirajući učinak, bez upotrebe tehnološki razvijenog oružja'. Talijanski dužnosnici izjavili su da ne strahuju od povratka takozvanih 'olovnih godina' - taj je naziv dodijeljen sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća kada su ćelije Crvenih brigada ubile 420 ljudi, uključujući i najpoznatiju žrtvu, nekadašnjeg talijanskog premijera Alda Mora. 'Suočavamo se s malenim, izoliranim skupinama, ideološkim nasljednicima nekadašnjih Crvenih brigada', kazao je u radijskom interviewu Giovanni Pellegrino, predsjedatelj parlamentarnog odbora za terorizam. 'Ne vjerujem u povratak nekadašnje epidemije nasilja', ističe Pellegrino. Nije se činilo ni da bombaški napad pred američkim veleposlanstvom u Limi - tri dana prije Bushova posjeta Peruu - najavljuje povratak ratu svih protiv svih koji je osamdesetih godina skupina Svjetleća staza pokrenula protiv vlade. Ta je organizacija gotovo uništena 1992. kada je uhvaćen njezin karizmatični vođa Abimael Guzman zajedno sa svim njezinim vojnim i političkim čelnicima. 600 članova Svjetleće staze trenutačno se nalazi u zatvorima širom zemlje. No, proteklih mjeseci pojavili su se nagovještaji da preživjeli pripadnici skupine nastoje reorganizirati i podmladiti svoj pokret, koristeći financijska sredstva prikupljena proizvodnjom kokaina u udaljenim seoskim područjima. 'Posjet predsjednika Busha očito je ohrabrio teroriste da pojačaju svoje akcije. Nismo odbacili nijednu mogućnost', ističe visoko rangirani dužnosnik peruanskog ministarstva unutrašnjih poslova. 'Je li najnoviji napad povezan s novostečenom hrabrošću nakon napada na Sjedinjene Države? Takve skupine uvijek tragaju za izlikama koje će opravdati njihove akcije', napominje on. U povjerljivom izvješću iz prosinca prošle godine ministarstvo unutrašnjih poslova upozorilo je da se Svjetleća staza nastoji ukorijeniti u Limi, optužujući pripadnike te skupine za ispisivanje protuameričkih grafita kao što je 'Jenkiji, van iz Afganistana'. U izvješću su navedeni i detalji iz uhićenja dva militantna člana Svjetleće staze, koji su posjedovali mape i crteže američkog veleposlanstva. Peruanski dužnosnici tvrde da Svjetleća staza danas nema više od 400 članova a većina njih skriva se duboko u džungli. No, američko ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je u svom redovitom godišnjem izvješću o stanju ljudskih prava da je ta skupina prošle godine izvela 103 nasilna zlodjela, ubivši 31 čovjeka. Takva kontinuirana aktivnost pokazuje da je potpunu vojnu pobjedu jako teško ostvariti, tvrde stručnjaci. Najnoviji napad Crvenih brigada pokazuje pak da čak i kada nemaju organizacijske veze sa svojim precima (nitko nije uhićen za ubojstvo D'Antone iz 1999. g.), ubojice se mogu poslužiti ikonama svojih prethodnika kako bi na taj način simbolično prikazali cilj svoje borbe. Nakon smrti gospodina Biagija, na zidu njegove kuće pronađena je urezana petokraka zvijezda nekadašnjih Crvenih brigada. 'Jako je teško reći' tko je točno ubio Biagija, napominje francuski obavještajni stručnjak Guillaume Dasquie. 'Svatko može uzeti stare simbole ali to na znači da zaista imaju veze sa nekadašnjim skupinama', dodaje on. Istodobno, 'dostupno stručno znanje o eksplozivima i sposobnost terorista da komuniciraju bez mogućnosti otkrivanja' putem Interneta podrazumijeva zapravo da je 'terorizam nezaustavljiv. Treba vam samo nekoliko tipova koji žele izazvati gužvu', dodaje dr. Ranstorp. Britanska vlada rješavala je problem Irske republikanske vojske vojnim i političkim sredstvima, stupajući u pregovore, a upravo su takav pristup donedavno nastojale koristiti i kolumbijanske vlasti u odnosu prema ljevičarskim revolucionarima iz FARC-a. No, čak i kada takav pristup urodi plodom, postoji mogućnost odcjepljivanja skupina koje se ne žele uključiti u politički proces. 'Ne možete uništiti te mreže ali možete ih neprekidno progoniti', ističe profesor Michael Clarke, ravnatelj Centra za obrambene studije na Kraljevskom koledžu u Londonu. 'Borba protiv terorizma nalikuje borbi protiv kriminala - ne možete ga pobijediti ali možete spriječiti njegovo pogoršanje', tvrdi on" na kraju članka Petera Forda. THE NEW YORK TIMES 22. III. 2002. Kako se kovao konsenzus u Monterreyu "Pola stanovnika Zemlje živi od dva ili čak i manje dolara dnevno. Je li najbolja pomoć koju im bogate države mogu pružiti osjetno povećanje financijske pomoći ili njezino bolje fokusiranje i povećana djelotvornost? I jedno i drugo, glasi razuman odgovor Međunarodne konferencije UN o financiranju razvoja, održane prošlog tjedna u meksičkom gradu Monterreyu. No, iako su bogate države obećale da će zaustaviti aktualni trend smanjenja pomoći, nije izvjesno da su zaista spremne dovoljno uložiti. Ujedinjeni narodi procjenjuju da će ukupna godišnja pomoć od gotovo 50 milijardi dolara širom svijeta morati biti udvostručena radi ostvarivanja ambicioznog cilja prepolavljanja siromaštva do 2015. g. Od razvijenih se država dugo tražilo da izdvajaju 0,7 posto svog BDP-a za pomoć pri razvoju ali to uistinu čini tek šačica zemalja na sjeveru Europe. Američka proračunska sredstva, namijenjena pomoći pri razvoju, obuhvaćaju trenutno samo desetinu tog postotka. Prije no što je predsjednik Bush ovog mjeseca najavio da će zatražiti 50-postotno povećanje američke pomoći u razdoblju do 2006. g., činilo se da će Bijela Kuća sakriti iza rasprave je li pri pružanju pomoći važnija kvantiteta ili kvaliteta kako bi izbjegla zahtjev UN za većim prilogom. Ministar financija Paul O'Neill posebno se kritički osvrnuo na Svjetsku banku i ostala međunarodna tijela koja se bave razvojem, tvrdeći da se baš i ne mogu pohvaliti velikim rezultatima kada je riječ o njihovom angažmanu iz proteklih desetljeća, vrijednom nekoliko bilijuna dolara. Veliki dio te kritike jest utemeljen. Previše su često krediti Svjetske banke s niskim kamatama dodjeljivani korumpiranim vladama koje su smatrane nepouzdanima. Kritičari poput gospodina O'Neilla opravdano žele - umjesto kredita - više jamstava namijenjenih najsiromašnijim zemljama a ne nužno njihovim vladama. Rezultati same Amerike daleko su od zvjezdanih. Za vrijeme hladnog rata pomoć je dodjeljivana ključnim saveznicima koji nisu uvijek bili i najhitniji humanitarni slučajevi. Pokazalo se također da je pomaganje zemljama da izbjegnu siromaštvo složenije no što je itko mogao zamisliti prije više od pola stoljeća kada su utemeljeni UN i njegove agencije za razvoj. Trgovina, privatna ulaganja i dobra uprava pokazali su se utjecajnijima od milosrđa kada je riječ o podizanju životnog standarda. No, noviji primjer afričkih zemalja poput Mozambiqua, Ugande i Senegala, gdje je strana pomoć osigurala reformističkim vladama temeljni novac, polučivši odlične rezultate, najnoviji je podsjetnik da pomoć može odigrati ključnu ulogu, smanjunjući siromaštvo i potičući razvoj. Strana pomoć ne polučuje uvijek željene rezultate ali izgledi za uspjeh gotovo se u pravilu povećavaju ako se pomoć pruža zemljama koje su usvojile politiku s naglaskom na socijalnoj državi i gospodarskom rastu. Predsjednik Bush elokventno je iznio taj argument u petak na konferenciji u Monterreyu. Ohrabruje činjenica da kabinet koji se tako kritički odnosi prema ranijoj pomoći pri razvoju uviđa da mora reformirati način trošenja novca i potom povećati ulaganja. Rat protiv terorizma nesumnjivo je pomogao predsjedniku da dođe do tog zaključka. Europska unija također je najavila bitno povećanje pomoći pri razvoju. Razvojne agencije poput Svjetske banke i same siromašne države prihvaćaju pouke prošlosti. U Monterreyu se uglavnom razgovaralo o potrebi za uvjetovanjem pomoći spremnošću države-primatelja da prihvati i promovira slobodno tržište, ljudska prava, načela pravne države, obrazovanje, prava žena i imovinska prava. Još uvijek postoji veliki jaz između obećane pomoći bogatih zemalja i potreba. U aktualnim uvjetima mudrijeg ulaganja financijske pomoći imperativ je premošćivanje tog jaza", zaključuje komentator. ITALIJA AVVENIRE 24. III. 2002. "Crvene brigade i arapski teroristi? Stara veza" "Napad 11. rujna kao 'konkretan element otpora imperijalističkoj strategiji'. Žrtve u Pentagonu i newyorškim Tornjevima blizancima kao 'kolateralni efekt' destabilizacije neprijatelja. Neki dijelovi dugog dokumenta preuzimanja odgovornosti za ubojstvo Marca Biagija bili su previše eksplicitni da se ne bi odmah prebacili na drugu stranu Atlantika i naveli američke stručnjake za terorizam na pitanje što zajedničkog imaju jedna skupina posve talijanskog porijekla, povijesno protureligijska, s islamskim ekstremistima koji su potpisali pokolje 11. rujna. 'Više no što se misli', odgovara Leonard Weinberg, jedan od glavnih američkih stručnjaka za terorizam. (...) Osim toga je u Italiji živio krajem sedamdesetih godina, prateći iz blizine događaje olovnih godina. - Profesore Weinberg, iznenađuje li Vas, ova objava jedinstva namjera autora Biagijevog ubojstva s Al Qaedom? = Ne previše ako se radi o ideološkim nasljednicima Crvenih brigada. Crvene brigade uvijek su bile protuameričke. Sjetimo se otmice generala Doziera 1981. i ubojstva američkog diplomata Leamona Hunta tri godine poslije. Glavni cilj Crvenih brigada sedamdesetih i osamdesetih godina bio je uništenje takozvanog imperijalističkog sustava američkih multinacionalnih kompanija koje su po njihovim riječima upravljale Italijom. U tom smislu napad na World Trade Center odgovara želji da se udari na jedno vrlo simbolično središte gospodarske moći SAD-a. Vidim to kao nastavak jednog fenomena koji se već događao u prošlosti, s ponekim novim elementom. - Poput otvaranja 'međunarodnog protuimperijalističkog fronta' spram saveza s arapskim i muslimanskim skupinama? = Poglavito mislim na infiltraciju određenog islamskog elementa u marksističku ideologiju. Naklonost i veze između pripadnika brigada i arapskih ekstremističkih skupina zapravo su poznati. Dokazani su kontakti tijekom sedamdesetih godina između Crvenih brigada i ekstremističkih frakcija Palestinske oslobodilačke organizacije, kao i činjenica da su neki pripadnici brigada pohađali libanonske terorističke logore za obuku. Tada međutim, skupine s kojima su se Crvene brigade povezivale bile marksističke ili barem sekularne. Zalagati se za zajedničku stvar s Al Qaedom međutim znači prihvaćanje vjerskog ekstremizma kao opravdanja za nasilje. To povijesno nije svojstveno Crvenim brigadama. - Što mislite radi čega je došlo do te promjene? = Moram biti oprezan i kazati da je teško znati koliko ozbiljno uzeti ovo obećanje suradnje s Al Qaedom. No posve je moguće da su osobe koje se danas potpisuju kao Crvene brigade bili stari pripadnici brigada ili članovi izvanparlamentarne ljevice iz olovnih godina koji su se na pragu polovice života preobratili na islam . Ne bi to bio iznenađujući put. - Kakvu ideju imate glede identiteta ubojica Biagija i D'Antone? = Imam osjećaj da se radi maloj skupini, šaci osoba koje se nastoje ponovno postaviti kao branitelji radnika, koje su izgubile doticaj sa stvarnošću. Pohvale napadima na Tornjeve blizance i Pentagon to pokazuju. Nakon 11. rujna u Italiji se vidjela golema ljudska solidarnost u svim staležima talijanskog društva, po mojem mišljenju prevladavajući i protuameričke osjećaje nekih skupina. Ako novi brigadisti žele dobiti potporu radničke klase, veličati 11. rujan je pogrešan potez", razgovarala Elene Molinari. LA STAMPA 24. III. 2002. Rumsfeld: Europljani? Ne postoje "- Ministre Rumsfeld, kako namjeravate dobiti, u suradnji s vašim saveznicima, rat protiv međunarodnog terorizma? = U ovom smo trenutku uvjereni da je 11. rujan bio samo prvi napad u ratu kojega teroristi vode protiv Amerike. Na temelju nekih dokaza prikupljenih u pećinama i tunelima Afganistana otkrili smo da atentatori pripremaju nove napade, i znamo da se ne možemo u potpunosti zaštititi od sličnih mogućnosti. Radi toga moramo teroriste pratiti u koraku, gdje god se skrivali, kako bi ostvarili pobjedu pravde. (...) - Jeste li bili iznenađeni kritikama Europljana glede odnosa spram zarobljenika u zatvoreničkom logoru na Kubi? = Da ste stari kao ja ne biste se toliko iznenadili. Europljani su reagirali na stvari o kojima znaju malo, i koje nisu onakve kakve oni vjeruju da jesu. Prema našim zarobljenicima se odnosim dobro: dajemo im dovoljno za jelo i dajemo im najbolje lijekove. - Kako to da Europljani to nisu shvatili = 'Europljani' ne postoje. Postoje Nijemci, Englezi, Francuzi. Iza tih kritika stoje osobe koje ne znaju o čemu govore. Ne, nisam iznenađen. Prava je riječ razočaran. (...) - Vaše zemlja posjeduje arsenal oružja bez usporedbe s onim drugih partnera NATO-a. Vjerujete li da se s Amerika s razlogom može smatrati svjetskim policajcem? = Nemamo nikakvog interesa biti policajci svijeta, i nismo izolacionisti. Vodimo rat protiv terorizma uz naše saveznike. I zajedno s njima namjeravamo spriječiti da neke osobe dođu u posjed sve opasnijih oružja za ubijanje sve većeg broja ljudi, (...)", prenosi list iz Focusa. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 23.III.2002. Ne doživjevši stotu "Ožujak je bogat povijesnim nadnevcima. U ožujku ove godine prestala je postojati Jugoslavija, a tako joj je malo nedostajalo do stotog rođendana. Zajedno s odlukom vodstava republika i zemlje o osnutku nove tvorevine - 'Srbije i Crne Gore' - doživjela je poraz i jugoslavenska ideja, tj. ideja o ujedinjenju Jugoslavena, a time i ideja slavenskog jedinstva. Glavni nedostatak ugovora koji su potpisali Beograd i Podgorica je taj da odluku o svršetku jedne i osnutku druge države nisu donijeli njezini građani, već izaslanik EU-a zajedno s čelništvom zemlje. Već je samim time prekršen jugoslavenski ustav. (...) Osobitosti potpisanog ugovora jesu nagodba i nejasnoća. Nagodba se očituje u tome što nije pobijedila nijedna strana. Đukanović nije dobio potpunu neovisnost republike, ali ima izgleda da svoj san ostvari za tri godine. Predsjednik SRJ-a Vojislav Koštunica nije uspio sačuvati Jugoslaviju, ali se privremeno održao na vlasti u novoj državi koja se u ugovoru naziva 'državni savez'. Zadovoljna je i Europa - uspjela je na tri godine 'smiriti' javnost koju zabrinjava nastavak balkanske krize, a Solana je donekle uspio popraviti svoju ulogu bacača bomba. Ugovor je propustio puno toga pri određivanju oblika države. Uz to se u svemu osjeća 'privremenost' nove države. Tako primjerice nije donesen ustav, već ustavna povelja, a Srbija i Crna Gora ne zovu se republike, već 'države članice' koje imaju 'elemente državnosti'. Za tri godine može se postaviti pitanje neovisnosti. Izvan ugovora ostala su pitanja valute, carina i jedinstvenog gospodarskog prostora. Politički atributi vlasti uz gospodarsku samostalnost uvijek mogu ostati bez upravljačkih poluga. Bez obzira što se trebaju dogovoriti o nesmetanom djelovanju zajedničkog tržišta, 'usklađivanje gospodarskih sustava' država članica s gospodarskim sustavom EU-a i potpisivanje ugovora o pridruživanju i integraciji u EU još će dugo biti tek parola. (...) Razumljivo je da SAD-u i Europi sada nije do Balkana. Očuvanje statusa quo barem neko vrijeme omogućit će im da riješe svoje probleme, a da zadrže nadzor nad bivšom Jugoslavijom. (...) Sigurno je da će iduće tri godine biti godine oštre političke borbe između pristaša i protivnika jedinstvene države. Već je počeo oštar unutarnjopolitički dijalog. Posljedica potpisanog ugovora je kriza crnogorske vlade kojoj su potporu uskratili liberali, kao i kriza parlamenta: njegova predsjednica Vesna Perović dala je ostavku. Prema mišljenju crnogorske koalicije 'Zajedno za Jugoslaviju', separatistička vlada ne može riješiti problem stabilizacije i suradnje. Predlaže da se već na jesen održe izvanredni izbori za parlament. Budućnost nove balkanske države ovisit će o nekolikim čimbenicima. Ponajviše o tome hoće li Crna Gora pristati na gospodarsko zbližavanje sa Srbijom. Budući da nije utvrđen način za postizanje dogovora, pregovori se mogu otegnuti bez konkretnih rezultata. Zato je važno stajalište Europe i SAD-a. Ako Solana s istom upornošću s kakvom je bombardirao Jugoslaviju bude zagovarao integraciju Srbije i Crne Gore u EU, bit će moguće na neko vrijeme sačuvati zajedničku državu. Ozbiljnu ulogu mogu imati prosrpske snage u Crnoj Gori. Đukanović će se teško održati na vlasti: njime su nezadovoljni i pristaše koji mu ne mogu oprostiti što je popustio Beogradu. Zato njegovi protivnici imaju dobru priliku da političkim putem dođu na vlast i da pomognu u obnovi jedinstvene države. U predviđanju događaja treba povesti računa i o tome hoće li Vojislav Koštunica, koji danas zagovara interese federacije, ostati na mjestu predsjednika 'unije'. Nije tajna da među vodstvom Srbije postoje ljudi koji u ugovoru vide mogućnost da se njihova republika potpuno osamostali. Ipak, logika balkanske krize navodi na misao da je u ovom slučaju pronađena prikladna formula za miran raspad države kao što je bila Jugoslavija. Svjedoci smo finijeg sustava razvrgavanja braka višenacionalnih federacija, što se neposredno tiče i Rusije. Jednostavno je izabran uljuđeniji način njihova raspada kojim se lakše upravlja izvana. Rusija je, kao i obično, ostala izvan tog procesa. U Moskvi su, ne brinući se zbog nezakonitosti događaja, tek 's velikom pozornošću dočekali postignuti sporazum', istaknuvši kako on odražava volju naroda (!). Očito je da se Moskva zauvijek prestala zanimati za Balkan", piše Elena Guskova. NJEMAČKA DER SPIEGEL br.13/25.III.2002. 'Savršen neprijatelj' List objavljuje oveći interview s burzovnim špekulantom Georgeom Sorosem. - Gospodine Soros, prošlog ste tjedna na UN-ovoj konferenciji u meksičkom Monterreyu pred 54 šefova država i vlada upozorili na posljedice globalizacije i zagovarali novo financijsko izjednačavnje između siromašnih i bogatih zemalja. Kakva je bila reakcija? = Barem su me saslušali. To je jedna od prednosti kad steknete stanoviti glas financijskog stručnjaka: shvate vas ozbiljno. - No kao stručnjak znate i kako su pohlepa i škrtost jake poticajne snage. Naposljetku živite od toga da povećavate količinu novca drugih ljudi. Što bi bogate trebalo pokrenuti da dijele sa siromašnima? = Spoznaja da je svijet s velikim nejednakostima vrlo opasan svijet. Upravo su među Amerikancima teroristički napadi 11. rujna doveli do promjene mišljenja. Prije 11. rujna u ispitivanjima mišljenja samo je 55 posto izjavilo da bi pozdravilo kad bi se SAD više obazirao na interese drugih zemalja. Sada ih je više od 80 posto. - Vrijedi li to po vašem mišljenju i za vladu američkog predsjednika Busha? = Ta vlada na žalost uopće nije zainteresirana za međunarodnu suradnju. Bush je počeo ponovno uspostavljati uvjete hladnoga rata, s SAD-om kao velesilom i vođom slobodnoga svijeta. Amerika želi posve sama određivati kuda ide. Bush je tako gledano, u međunarodnom terorizmu našao savršenog neprijatelja: nevidljivog, svenazočnog, nepobjedivog - opravdanje za sve, od povećanja vojnog proračuna do otkazivanja sporazuma ABM. - Držite li pogrješnom vojnu intervenciju u Afganistanu? = Nipošto, slanje postrojba i bombardera u Afganistan jamačno je bilo ispravno. Ono što nedostaje je polazište s dva kolosijeka s kojega bi vojnu slijedila socijalna inicijativa. Upravo smo pri tomu da propustimo veliku priliku. Velesila Amerika sada bi mogla iskoristiti svoju premoć i pobrinuti se za pravedniji, demokratskiji svijet, kako je napravila poslije Drugog svjetskog rata u Europi s Marshallovim planom. Upravo zbog naše neprijeporne nadmoći morali bismo si priuštiti da ljudima s kojima dijelimo ovu zemaljsku kuglu, poklonimo veću pozornost. Ali to je izvan moći razmišljanja ljudi u Bijeloj kući. - Republikanci očito imaju dojam da im uspjeh daje za pravo: rat teče uspješno, gospodarstvo je opet u rastu, šok poslije 11. rujna je prevladan. Zašto dakle mijenjati mišljenje? = Prevelika dominacija izaziva otpor. Čak se i njemački ministar vanjskih poslova Joschka Fischer nedavno s pravom pobunio što SAD sa svojim saveznicima u Europi postupa kao s vazalima. Prije šest mjeseci Amerikanci su mogli računati na gotovo jednoglasnu solidarnost inozemstva, no taj je moralni kapital skoro potrošen. Politika američke vlade ili - ili polarizira, podupire ekstremna stajališta i time na koban način priprema tlo upravo onim terorističkim snagama kojima je jako stalo do daljnjeg raskola svijeta. - Bush je ipak prije nekoliko dana predložio povećanje pomoći za razvitak državama trećega svijeta za pet milijarda dolara. To vam nije dovoljno? = Taj sam prijedlog shvatio kao zavođenje na krivi put, što sam u Monterreyu i rekao. Ako paket pomoći pomnije pogledate, morate naime zaključiti da je obećana svota protegnuta na tri godine. Jako sam sretan što je predsjednik opet pridodao, tako da će se godišnja pomoć inozemstvu uistinu povećati za pet milijarda. To je dobar početak, no mjereno gospodarskim rezultatima, proračun SAD-a za pomoć unatoč tomu još uvijek je manji od bilo koje druge industrijske zemlje. - Gledaju li vaši znanci i prijatelji na Wall Streetu američku politiku slično kritički kao vi? = Ne mogu govoriti za Wall Street općenito, ali oni s kojima održavam kontakte, jako su zabrinuti zbog smjera kojim ide ova zemlja. Novi ratni obračun, možda čak i uz primjenu atomskog oružja, zadnje je što želi američki poslovni svijet. Ljudi su ipak sretni što burza ponovno privlači i što se opća poslovna klima očito razvedrava. - 'Tržišta su nemoralna', rekli ste nekoć. Možda je malo morala ipak dobro za posao? = Tržišta ne poznaju moral i to ih čini tako djelotvornima. Razlikovati između ispravnog i pogrješnog uvijek je zamršena priča kad se ide izvan proračuna šanse za dobitak. No ono što tržišni fundamentalisti rado previđaju, činjenica je da društva ne funkcioniraju kao tržišta, barem ne otvorena društva kakva želimo. Sve dok se radi o slobodnom prometu kapitala i roba, globalizacija je zacijelo prekrasna stvar. No ako promotrimo apstraktnija dobra poput zaštite okoliša, zdravstvene skrbi ili obrazovanja, bilanca uspjeha daleko je manje uvjerljiva. - To zvuči kao da ste se nedavno uvrstili u frontu protivnika globalizacije. = Protivnici globalizacije u mnogim točkama svoje kritike jednostavno imaju pravo. Ali vjerujem da griješe kad žele oslabiti postojeće financijske ustanove. Za kritičare globalizacije su međunarodni monetarni fond MMF, Svjetska banka i Svjetska trgovačka organizacija WTO pojam svega zla. Pri tomu previđaju činjenicu da su siromaštvo i bijeda uvijek posljedica bijedne politike na tim mjestima. O korumpiranim režimima u Africi čuje se čudno malo optužaba. - Što dakle predlažete? = Držim da je WTO sjajna konstrukcija. Ona naime ima moć progoniti pogrješno držanje donošenjem trgovačkih barijera i kaznenih carina. Ali dvije stvari su pogrješne. Prva: bogate zemlje iskorištavaju WTO za vlastite interese. Za robe iz trećega svijeta, primjerice poljoprivredne proizvode ili tekstil, tržišta industrijskih zemalja često su zatvorena, dok visoko specijalizirane robe iz Europe ili SAD-a u pravilu ne podliježu uvoznim ograničenjima. S druge strane WTO se za sada brine samo za slobodan promet trgovačkih proizvoda ali ne i za izvoz javnih roba kao što su standardi zaštite okoliša ili radna prava. - U svojoj upravo objavljenoj knjizi predstavili ste model za djelotvorniju financijsku pomoć trećem svijetu. Možete li nam je ukratko skicirati? = U središtu mojeg modela su tako zvana posebna prava povlačenja koja Međunarodni monetarni fond izdaje zemljama članicama kao neku vrstu dodatne monetarne pričuve. Predlažem novu dodjelu tih prava pod uvjetom da bogate zemlje svoje udjele daruju siromašnima. - I kakva je prednost toga? = Zemlje u razvitku mogle bi razvidno povećati svoje monetarne pričuve, što je žurno potrebno, jer praktički nemaju pristupa međunarodnim tržištima kapitala. Osim toga bi pomoć za razvitak neizravno rasla, jer bi svaka zemlja mogla svoja prava zamijeniti za program pomoći iz točno definiranog kataloga. O projektima iz tog kataloga odlučivao bi pak neovisni gremij stručnjaka, čime bi bilo zajamčeno da pomoć uistinu služi potrebitim zemljama a ne interesima zemalja donatora. - Ako ste u pravu sa svojim kritičkim prosudbama američke politike, tada vaš model globalne financijske razmjene nema dobre izglede. = Puno ovisi o tomu hoće li Bush javno glasovati protiv moje zamisli. Ako predsjednik ne zauzme jednoznačno stajalište, držim da prijedlog ima izgleda proći u kongresu. Mnogi demokrati drže moju zamisao dobrom. A republikance treba uhvatiti za njihovo opredjeljenje u vjeri koja djelotvornoj sućuti pridaje veliku vrijednost. - Možda biste jedan dio od 500 milijuna dolara koje svake godine dajete u svoje razne zaklade, trebali dati za lobistički rad u Washingtonu? = Budući da podupirem prijedlog zakona senatora Johna McCaina da se privatne donacije strankama i političarima jako ograniče, tu su mi na žalost vezane ruke. - Mogli biste i sami prijeći u politiku. = Stranački rad, držim, ne bi za mene bio prava stvar. Osim toga ne radim ništa drugo doli politiku kad pokušavam proizvesti javni pritisak. Sada sam predočio prijedlog za koji stručnjaci misle da je provediv. Ako ga u Washingtonu ne žele, mogu samo reći: molim lijepo, napravite boljega, ja čekam. Loptica je sada u drugom polju. Razgovor su vodili Jan Fleischhauer i Michaela Schiessl. SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 23. III. 2002. Konvent u plesnom koraku "Previše distanciran, previše uobražen, prestar - tako je glasila presuda o Valeryju Giscardu d'Estaingu prije no što je uopće preuzeo svoj položaj predsjednika reformskog Konventa EU. Raspoloženje je bilo prigušeno kada su vlade na čelo tog institucionalnog eksperimenta imenovale upravo 76-godišnjeg bivšeg šefa francuske države, kojeg su nazivali 'kraljem-suncem'. Mnogi su se pitali kako bi političkom fosilu moglo poći za rukom dati novi polet Europi. Giscard d'Estaing ima samo godinu dana vremena da zajedno s parlamentarcima i predstavnicima vlada 28 država izloži nacrt o novom ustrojstvu Europske unije. U međuvremenu je reformski laboratorij EU počeo s radom i gle čuda - predsjednik dobro obavlja svoj posao. Okružen budnim predsjedništvom i poduprt pomoći svog tajništva, Giscard je odmah na početku uspio ukloniti važne prepreke i posredovati u rješavanju sukoba. Nacrt poslovnika poboljšan je. Članovi Konventa imaju sada veći manevarski prostor u odnosu na predsjedništvo. Osim toga, snažnije će biti poštivane i želje političara iz zemalja-kandidata za ravnopravnošću u odnosu na predstavnike EU. Giscard je u oba navedena pitanja pokazao 'sposobnost savjetovanja', izjavljuju članovi predsjedništva. Predsjednik zasada pogađa i pravi ton u multikulturnoj skupštini koja nije klasičan parlament i nema jasan uzor ni čvrst scenarij. Pored francuskog govori katkada i engleski i njemački - ne zato da pokaže svoje 'skromno' znanje stranih jezika već zato da pokaže 'da moramo malo nadići vlastite granice'. Na prvoj radnoj sjednici priliku da to učini iskoristilo je više od 80 od ukupno 105 članova Konventa. Opisali su Europu svojih želja i tom prilikom aktivirali drugo iznenađenje Konventa: taj skup nije 'divlja horda' kao što su neki strahovali prije samog Konventa. Umjesto toga, u istupu koji je trajao dulje od sedam sati formiralo se zajedničko tumačenje bitnih obrisa europskog poretka. Zajedništvo pak nije stalo na jeftinim zahtjevima za 'višim stupnjem transparentnosti' i 'bliskim kontaktom s građanima'. Nitko u Konventu ne želi neukrotivu birokraciju EU u europskoj superdržavi. Gotovo svi su naglašavali značenje nacionalnih država. Dakle, rješavanje 'pitanja ovlasti' - tko će preuzeti koje zadaće - 'nije samo njemački hir' kao što je zadovoljno konstatirao član Konventa Peter Glotz. No, gotovo svi govornici založili su se istodobno za 'jaku Europu'. Većina članova Konventa želi djelotvorne europske institucije koje će voditi računa o problemima građana a Europa bi trebala i snažnije istupiti na svjetskoj pozornici. Dakle, zadaća Konventa bit će razumna ravnoteža i djelotvorna spona između Europe i nacionalnih država. Tek nakon što budu objavljenik konkretni će tekstovi izazvati i kontroverze. No, tada će u pozadini Konventa režiju u svoje ruke sve više preuzimati 'političke obitelji' kako bi pripremile široki 'konsenzus' kao nužnu konačnu fazu rada. Konvent već ima iza sebe uspješan početak. Zastupnik u Europskoj skupštini Mendez de Vigo već je - gotovo zaprepašteno - konstatirao 'dobro raspoloženje'. Što god je dalo krila europskom duhu - zajednička valuta koju moraju slijediti politička djela ili pritisak radi povlačenja konkretnog poteza uslijed terorističkih napada od 11. rujna - u Bruxellesu se etablirala zajednica koja Europu ne smatra poduzećem u stečaju već kućom koja se renovira kako bi se u njoj moglo živjeti i u budućnosti", zaključuje Cornelia Bolesch. FRANCUSKA LE MONDE 22.III.2002. Amerika traži obranu bez slijepe ulice "Čini se da se američki vojni stroj traži u nestabilnom svijetu koji je teško protumačiti, u kojemu su prijetnje mnogolike, koliko i nepredvidljive. Odluke Pentagona čine se nerazumljive. Napose u Europi mnogi stručnjaci misle da su nedosljedne, jer ne mogu otkriti nutarnju logiku koja bi im ulila povjerenje. Uzet ćemo nekoliko primjera iz Afganistana. Ne kaže li se, nakon svega, da su Sjedinjene Države načinile nekoliko pogrješaka u bombardiranju i da im je trebalo dosta vremena na kopnu, među ostalim i zato što su identifikacija i određivanje ciljeva ponekad bili manjkavi, jer su se oslanjali na podatke afganistanskih skupina koje su bile suparnici na terenu i jer je trebalo čekati da bi se moglo pregovarati o novcu potrebnom da bi se od Rusa kupili tenkovi T-55 i topništvo koje je trebao Sjeverni savez, prethodnica u borbi. Isto tako, 'nevidljivi' bombarder B-1 koji stoji 2,2 milijarde dolara, kratko se pojavio, i to u početku, da bi ubrzo ustupio mjesto pedesetogodišnjaku B-52 koji je na koncu prikladniji za izvršenje zadatka. Uz to, vrlo brzo se osjetio nedostatak takozvanih 'pametnih' bomba, čime bi se mogla obrazložiti činjenica da Pentagon, koji je trebao obnoviti zalihe streljiva s točnim navođenjem, nije bio kadar da jamči uspjeh usputnog napada na Bagdad. I drugi primjeri privlače pozornost. Najnoviji se tiče tradicionalnog 'Nuclear Posture Reviewa' koji redovito, prema međunarodnim prilikama, preispituje stajališta o obrani koja je pripremio Pentagon i koja se daju usporediti s Biblijom odvraćanja, sve dok američki predsjednik, zapovjednik oružanih snaga, nije konačno odobrio špekulacije glavnog stožera. Podatci koje je objavio tisak dali su povoda za mišljenje da je Washington odlučio iz temelja sve promijeniti kako bi nuklearna bomba u rukama Amerikanaca bila vojno 'sredstvo' kao i svako drugo oružje. To je značilo zaboraviti mnoge razloge. Prvo, 'Nuclear Posture Review' pod drugim nazivima pripisuje državnom poglavaru - tako je i u drugim zemljama, pa i u Francuskoj - lepezu mogućih rješenja koja mogu proširiti i mijenjati njegov manevarski prostor, kako ne bi bio osuđen na samo jedno rješenje. (...) Preispitivanje strategije koje je u tijeku preko Atlantika pokazuje ili prikriva, već prema tome kako želimo shvatiti, istinu koja puno više zabrinjava, tj. svršetak rusko-američke zajedničke vladavine odvraćanja i ujedno začetak globalnijeg shvaćanja sigurnosti u SAD-u i sigurnosti njegovih saveznika, ako Washington, kao što se dogodilo u Afganistanu, ubuduće ne misli da su savezi Kleenex i da se mogu baciti i mijenjati samo prema pojedinačnim američkim interesima. Ako bolje pogledamo proračunske smjernice koje je utvrdio Donald Rumsfeld, američki ministar obrane, možemo si postaviti puno pitanja. Istina je očita: ne prihvaća se nikakav manjak manevarskog prostora. Svi programi imaju svoj razlog postojanja, jer su jamstva sigurnosti i jer američki predsjednik ne želi ostati zapamćen kao predsjednik koji nije dovoljno pripremio - ili je to učinio u nezgodno vrijeme - američke snage za ono što bi sutra za njih mogao biti izazov. (...) Odakle, dakle, taj dojam koji su stekli mnogi europski čelnici, da SAD ustrajno traži operativnu dosljednost u svojim strateškim ambicijama? Uključujući i NATO. Pače, napose u sklopu NATO-a. Vjerojatno iz činjenice da su Amerikanci, unatoč snazi svog oružja, još daleko od rješenja proturječja zbog kojeg od saveznika traže da ponesu dio tereta, tj. traže dodatne napore na polju obrane kako bi se smanjio 'technological gap', dok Washington istodobno traži pravo da počinje operacije bez pomoći partnera. (...)", piše Jacques Isnard. AGENCE FRANCE PRESSE - AFP 23.III.2002. Izgred u Monterreyju: zaokret u sukobu Washingtona i Havane "Neobičan potez Fidela Castra u Monterreyju i uporne kubanske optužbe zbog američkog pritiska prema Meksiku znače zaokret u sukobu Washingtona i Havane, ideoloških neprijatelja više od četrdeset godina. Kuba je u petak službeno optužila američkog predsjednika Georgea W. Busha da je činio pritisak na meksičku vladu kako bi prisilila Fidela Castra da ode sa susreta na vrhu u Monterreyju o financiranju razvoja koji se održao pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda. 'To je ozbiljna stvar, bez presedana na drugim međunarodnim summitima', rekao je na kubanskoj televiziji kubanski ministar vanjskih poslova Felipe Perez Roque, odgovarajući na pitanja iz Monterreyja. 'Bush je zaprijetio da neće doći na susret ako drug Fidel bude nazočan. Ucijenio je organizatore summita i prijetio bojkotom' konferencije, rekao je g. Perez Roque. Te su izjave došle nakon tvrdnja kubanskog izaslanika na konferenciji Ricarda Alarcona koji je rekao da je bilo 'velikih američkih pritisaka na Meksiko, zemlju organizatora, kako (Castro) ne bi došao'. Meksiko i Washington odbacili su kubanske tvrdnje. 'SAD je činio pritisak, Meksiko je poslušao', glasio je u subotu naslov na naslovnici kubanskog dnevnika 'Juventud Rebelde', pišući da 'visoki dužnosnici u SAD-u i u Meksiku bezočno lažu'. Fidel Castro koji je na vlasti već 43 godine, ranije je bez izgreda sudjelovao u međunarodnim konferencijama na kojima je nazočio američki predsjednik. Na susretu na vrhu tisućljeća u UN-u, u rujnu 2000., čak se kratko susreo s predsjednikom Billom Clintonom i rukovao se s njim, što je u analima ostalo zabilježeno kao jedini susret između kubanskog vođe i stanovnika Bijele kuće. U prigodi 50. obljetnice UN-a 1996., Fidel Castro je bio na ručku državnih poglavara, na kojemu je bio i Bill Clinton, premda su dvojica predsjednika pazila da se ne sretnu. G. 1992. kubanski je predsjednik bio na summitu planeta Zemlje u Riju, kao i predsjednik George Bush, otac sadašnjeg američkog predsjednika koji je pristojno pljeskao govoru Fidela Castra. No nakon atentata 11.IX., američko je stajalište prema Kubi jasno pokazalo znake zaoštravanja, unatoč znacima dobre volje koje je Havana opetovala prema Washingtonu. Tako je Kuba, još uvijek na popisu zemalja koje podupiru terorizam koji je sačinio američki State Department, ponudila pomoć sjevernom susjedu nakon događaja od 11.IX. i nije se protivila prebacivanju talibanskih zatočenika u američku bazu Guantanamo, ponudivši čak i liječničku pomoć. Prošlog je tjedna Havana opetovala svoju želju da surađuje s Washingtonom u borbi protiv trgovine drogom i terorizma. No SAD je bio ravnodušan na taj prijedlog. Predsjednik Bush je, uoči sastanka na vrhu u Monterreyju, ocijenio kubanski režim kao 'krajnje represivan' i zatražio da ga osudi UN- ovo povjerenstvo za ljudska prava koje se idućeg mjeseca treba očitovati o Kubi. To glasovanje svake godine sve više poprima razmjere idološke bitke između dvaju neprijatelja", piše Marie Sanz. AUSTRIJA DER STANDARD 23./24. III. 2002. Prekretnica Monterrey "Tu je Fidel Castro, institucionalizirani revolucionar, koji zapadnim industrijskim zemljama predbacuje 'genocidni' gospodarski sustav. Tamo je George W. Bush, predsjednik osovine protiv zla koji s deset milijarda dolara želi neutralizirati siromaštvo kao ferment terorizma. Hoće li nepomirljiva stajališta ostati u sjećanju na UN-ovu konferenciju o financiranju razvitka? Ili će biti i nešto konkretnije? Nešto što uistinu ima veze s razvojnom politikom a ne samo s razmjenom svjetskopolitičkog sitniša? Da i ne - to je i dvojbeno i točno. UN-ov program pomoći u razvitku može najaviti da će novac za pomoć do 2006. širom svijeta narasti za 20 posto (s 52 milijarde na 64 milijarde američkih dolara). Ako obećanja budu održana, bit će više nego što bi industrijske zemlje bez te konferencije doznačile zemljama u razvitku idućih godina. Međutim, što se tiče otpisa dugova najsiromašnijih zemalja i poreza na devizne špekulacije, sugovornici su se u Monterreyu ipak približili. O dogovoru se ipak još ni izdaleka ne može govoriti. Inicijativa njemačke ministrice Heidemarie Wieczorek-Zeul o Tobinovu porezu naišla je na široko odbijanje. Ugledni američki ekonomist Jeffrey Sachs ipak vjeruje da će Monterrey ući u povijest kao prekretnica. To se čini pretjeranim. S druge strane: direktor Svjetske banke Mike Moore govori o siromaštvu kao tempiranoj bombi - ako industrijske države to ne shvate samo u terorističkom smislu, Monterrey bi uistinu mogao biti prekretnica", zaključuje komentator Christoph Prantner. ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 24. III. 2002. Snubljenje za moć ulice "Nakon izborne pobjede Silvija Berlusconija i njegove koalicije talijanska politička klima prilično je napeta: stranke polemiziraju, vladajuća većina i oporba razmjenjuju agresivne geste - a birači su vidno izgubili orijentaciju. 'Quo vadis, Italia?', glasio je naslov knjige u kojoj je povjesničar Jens Petersen analizirao preobrazbu talijanskog društva. Danas je odgovor na to pitanje neizvjesniji nego ikad dosad. Zahvaljujući Berlusconiju Italija je u Europi postala slučaj - bez mogućnosti usporedbe s drugim partnerima u Europskoj uniji. Predstavljaju li gospodarska moć premijera, njegov neriješeni sukob interesa i njegov medijski monopol danas opasnost za Italiju?, pitaju se u međuvremenu mnogi Talijani - čak i oni koji su pomogli Berlusconiju na putu do njegove jasne izborne pobjede. Javljaju se znakovi otpora. No, parlamentarna je oporba sve drugo samo ne jedinstvena. Činilo se da ju je uspon koalicije desnog centra na vlast gotovo blokirao. Ni oporbeni vođa Francesco Rutelli nije dosada uspio uvjerljivo nastupiti u javnosti. Zločesta definicija 'dead man walking' (zombi - op. prev.), koji su prihvatili čak i simpatizeri ljevice, dovoljno govori sama za sebe. No, čini se da se oporba počela buditi iz sna. Ipak, taj proces nisu potaknule tradicionalne stranke već spontane prosvjedne akcije mnogih Talijana koji se ne osjećaju vezanima ni za koju određenu skupinu ili stranku. Iz lijevo-liberalnog bloka formirao se građanski pokret. Na 'Danu legalnosti', koji je 23. veljače održan u sportskoj palači 'Palavobis' u Milanu radi sjećanja na desetu godišnjicu početka akcije 'Mani pulite', sudskih istraga o slučajevima podmićivanja i korupcije, sudjelovalo je više od 40 tisuća ljudi. Naravno, svi ti ljudi nisu našli mjesto u samoj sportskoj dvorani ali su usprkos tome satima istrajavali na otvorenom. Za tu je manifestaciju karakterističan bio izostanak zastava - kako crvenih tako i onih saveza lijevog centra Ulivo. Nekoliko dana ranije, 2. veljače, na Piazzi Navona u Rimu održana je manifestacija koju je organizirao odbor 'Zakon je jednak za sve'. Na njoj su sudjelovali i Rutelli i Piero Fassino, tajnik stranke lijevih demokrata. Poznati filmski režiser Nanni Moretti uzeo je riječ: 'Nikada nećemo pobijediti s ovim stranačkim čelnicima', izjavio je, praćen burnim pljeskom. Ta je kritika potaknula lijeve stranke na neku vrstu preispitivanja vlastite savjesti koja još ni izdaleka nije dokončana. Naravno, lijeve stranke pokušavaju pridobiti te prosvjedne pokrete i upregnuti ih za vlastite ciljeve ali očito je da spontano nastali građanski pokreti žele sačuvati distancu u odnosu na etablirane stranke. To vrijedi i za Firentinske profesore, među koje spadaju i Paul Ginsborg i Francesco Pardi. Oni su organizirali manifestaciju na temu stanja u pravosuđu, na kojoj je sudjelovalo 15 tisuća ljudi. Prijevremeni izbori za upravno vijeće RAI-a, državne radio- televizijske kuće koju danas također kontrolira Berlusconi, prouzročili su u cijeloj Italiji nove spontane prosvjedne akcije. Oko zgrade uprave RAI-a u Rimu formirali su se ljudski lanci u 'girotondo'. Takve akcije ponovljene su u mnogim gradovima. Ljudski lanci formirali su se i oko rimske palače pravde u znak prosvjeda protiv napada vlade na pravosuđe. U Parmi je ovog vikenda održan prvi kongres 'Margherite' na kojem je sudjelovalo 2500 izaslanika. Margherita je savez više malih stranaka - narodne stranke s kršćansko-demokratskom tradicijom, liberala, zelenih i otpadničkih skupina koje valja pribrojiti centru ili umjerenoj ljevici. Njihov je vođa Rutelli, koji spomenuti kongres smatra novim reformskim pokretom. Prvi puta u talijanskoj poslijeratnoj povijesti, obilježenoj podjelom stranaka, rađa se nova stranka koja će biti jedan od nosivih stupova Uliva. Dalekosežni je cilj uspostava dvostranačkog sustava i alternativa sadašnjoj vladi. Čak se i Fausto Berinotti, koji je dosada odbacivao bilo kakvu suradnju s Ulivom, ponovno približava stranci demokratske ljevice. Ubojstvo profesora Marca Biagija u Bologni bilo je dodatni znak za uzbunu. Ekstremno ljevičarske Crvene brigade preuzele su odgovornost za taj zločin. To bi mogao biti signal za oživljavanje terorizma s lijeve i desne strane političkog centra, koji je od šezdesetih godina prošlog stoljeća odigrao kobnu ulogu u talijanskoj poslijeratnoj povijesti. Potres koji je uzdrmao cijelu Italiju trebao bi potaknuti vladu i oporbu da borbu protiv ljevičarskog i desničarskog ekstremizma ponovno uvrste među svoje prioritete. Oporba mora pokušati razviti jedinstvenu politiku zajedno s tri glavne struje iz antivladinih prosvjeda - dakle, pridobiti na svoju stranu radnički pokret, koji je pozvao na masovnu demonstraciju u Rimu, građanske pokrete i stranke lijevog centra. Posljednjih mjeseci Talijani su si dali oduška uglavnom kroz viceve o Berlusconiju i njegovoj vladi, držeći se komičara. Pisac Umberto Eco još je nedavno izjavio: 'Sve što se u Italiji događa i izaziva nemir i previranja valja zahvaliti komičarima'. No, uznemiruje i mogućnost da satira zamijeni politiku. U tom kontekstu valja navesti tek jedan primjer koji je objavio tjednik 'L'Espresso' pod velikim naslovom 'la repubblica delle barzellette' (republika viceva - op. prev.): 'Berlusconi sjedi u avionu zajedno s Bossijem i Finijem. Avion se počne rušiti. Pitanje: tko će se spasiti? Odgovor: Italija'", prenosi na kraju članka Erich Kusch.