US-E-IT-FR-mediji - dp-Glasila/mediji-Politika-Terorizam-Ratovi-Gospodarstvo/poslovanje/financije DNEVNI PREGLED BR. 59 25. OŽUJKA 2002. RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE23. III. 2002.Mirovinska reforma: nitko ni za koga ne jamči. Prilog
Milana Gavrovića. U poplavi vijesti, intervjua i komentara o slučaju Riječke banke, pojavilo se i vrlo zanimljivo priopćenje jednog mirovinskog fonda. S blagim prizvukom panike uprava jednog od obveznih mirovinskih fondova Plavog fonda, među čijim je osnivačima i Riječka banka, dovela je u pitanje vjerodostojnost čitave bučne i skupe reklamne kampanje kojom je u Hrvatskoj započela mirovinska reforma. Čim je kriza Riječke banke počela tresti hrvatsku financijsku i političku scenu, Plavi je fond uputio poruku javnosti, da su oni 'potpuno samostalan pravni subjekt' i da kriza Riječke banke s njima 'nema veze'. Reformom je za sve koji su mlađi od 40 godina ukinuto mirovinsko osiguranje zasnovano na generacijskoj solidarnosti. Istodobno, država ih je obvezala na mirovinsku štednju koju moraju povjeriti jednom od tzv. obveznih mirovinskih fondova. Banke su osnivači skoro svih takvih fondova koji se već mjesecima bore za naklonost budućih umirovljenika. U svojim reklamama fondovi naglašavaju sigurnost uloženog novca i budućih mirovina, a zvučna imena
RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE
23. III. 2002.
Mirovinska reforma: nitko ni za koga ne jamči. Prilog Milana
Gavrovića.
U poplavi vijesti, intervjua i komentara o slučaju Riječke banke,
pojavilo se i vrlo zanimljivo priopćenje jednog mirovinskog fonda.
S blagim prizvukom panike uprava jednog od obveznih mirovinskih
fondova Plavog fonda, među čijim je osnivačima i Riječka banka,
dovela je u pitanje vjerodostojnost čitave bučne i skupe reklamne
kampanje kojom je u Hrvatskoj započela mirovinska reforma. Čim je
kriza Riječke banke počela tresti hrvatsku financijsku i političku
scenu, Plavi je fond uputio poruku javnosti, da su oni 'potpuno
samostalan pravni subjekt' i da kriza Riječke banke s njima 'nema
veze'.
Reformom je za sve koji su mlađi od 40 godina ukinuto mirovinsko
osiguranje zasnovano na generacijskoj solidarnosti. Istodobno,
država ih je obvezala na mirovinsku štednju koju moraju povjeriti
jednom od tzv. obveznih mirovinskih fondova. Banke su osnivači
skoro svih takvih fondova koji se već mjesecima bore za naklonost
budućih umirovljenika. U svojim reklamama fondovi naglašavaju
sigurnost uloženog novca i budućih mirovina, a zvučna imena
njihovih osnivača, stranih banaka koje su pokupovale hrvatske
banke, trebala bi biti glavni magnet za buduće umirovljenike.
Sada je, međutim, Plavi fond priznao da je kralj gol. Nitko ni za
koga ne jamči. Fond ne pogađa gubitak banke koja ga je osnovala, ali
ni banka ne jamči za poslovanje i eventualne gubitke fonda. U
poslovanju s dionicama i drugim vrijednosnim papirima u koje
fondovi ulažu novac umirovljenika, sigurnosti nema i ne može je
biti. Događaji s Riječkom bankom za to su dobar primjer. To je treća
banka u zemlji, koja je dobro poslovala i isplaćivala visoke
dividende, pa se činilo da je ulaganje u njene dionice dobar posao.
Pa ipak, njihova je vrijednost posljednjih dana pala sa 270 na samo
90 kuna.
Na tom, doduše, drastičnom primjeru pokazuje se da se u svijetu
kapitala dobiva, ali i gubi. Dopisnik zagrebačkog Privrednog
vjesnika iz Amerike Vlado Baum piše ovih dana kako je 30 najvećih
američkih uzajamnih, to znači u prvom redu mirovinskih fondova,
završilo poslovnu godinu s katastrofalnim rezultatom. Glasoviti
američki ekonomist, John Keneth Galbraith, naziva vrijeme u kojem
živimo Doba neizvjesnosti. Netko bi to trebao otvoreno reći upravo
u trenutku kad u Hrvatskoj počinje mirovinska reforma. Možda neka
udruga za zaštitu građana i potrošača, ali sasvim sigurno Vlada
koja tu i takvu reformu provodi.
(RFE)
RADIO GLAS RUSIJE - RGR
22. III. 2002.
Jurij Ostrovidov: NATO-vo mirovnjaštvo uz bombe
Nakon što je Rambuillet učinio diplomatske pripreme za agresiju na
SR Jugoslaviju, izražene u ultimativnim zahtjevima samo na račun
jugoslavenske strane, vodstvo saveza 24. je ožujka 1999.
primijenilo mirovnjaštvo na Balkanu pomoću bombi.
Pri tome su pripadnici NATO-a otvoreno zanemarivali pravila
suvremenog međunarodnog pravnog poretka prema kojima je uporaba
oružane sile u međunarodnim odnosima dopustiva samo prilikom
ostvarivanja prava na samoobranu ili odlukom Vijeća sigurnosti UN-
a protiv prekršitelja mira ili agresora. NATO se bezrazložno
umiješao u unutrašnje poslove suverene države proglasivši to
prisilom na mir.
Računalo se na brzo i apsolutno uništenje sposobnosti SRJ za otpor.
Kako bih to potvrdio, podsjećam na nekoliko brojeva. Ekonomski
potencijal NATO-a bio je skoro 680 puta veći od potencijala
Jugoslavije. Zračnim napadima bila je izložena praktično čitavo
područje SRJ. 1200 zrakoplova, među kojima i 850 borbenih, obavilo
je između 25 i 35 tisuća letova. Bačeno je najmanje 25 tisuća tona, a
prema nekim podacima 79 tisuća tona eksploziva, izbačeno je preko 3
tisuće krstarećih raketa. NATO je u svojem napadu koristio
zabranjene vrste oružja kao što su kazetne bombe, projektili s
osiromašenim uranom i grafitnoelektromagnetskim nabojem. S
predumišljajem su rušeni kemijski opasni objekti. Kao rezultat
prava humanitarna i ekološka katastrofa nije zahvatila samo SRJ i
susjedne zemlje, već i nekoliko drugih područja Europe.
Karakteristično je što glavni ciljevi NATO-a nisu bili vojni, nego
civilni objekti. Nanesena šteta je golema. Procjenjuje se, prema
najgrubljim proračunima, na 100 do 200 milijardi dolara. Uništene
su čitave stambene četvrti. Zbrisano je s lica zemlje oko 50 većih
industrijskih poduzeća, oštećeno 8 elektrana, 7 željezničkih
stanica i 6 zračnih luka. Srušena su 22 i onesposobljeno 12 mostova.
Uništene su također 22 bolnice, te 35 fakulteta, 2 tisuće škola, 3
TV-centra, 20 TV-releja, kao i veći broj TV i radio postaja.
Ciljevi zračnih napada bili su i kulturni spomenici,
srednjovjekovni manastiri, nacionalni parkovi i rezervati koji su
pod Unescovom zaštitom. Bilo je djelomice ili potpuno srušeno 18
pravoslavnih i katoličkih hramova i manastira, nekoliko desetaka
kulturnih spomenika na Kosovu i Metohiji.
U bombardiranju je poginulo 2 tisuće civila, dok je oko 7 tisuća
povrijeđeno. Od njih su 30 do 40 posto bila djeca. Usput rečeno, o
dvoličnosti takozvanih boraca protiv genocida i etničkog čišćenja
uvjerljivo svjedoči činjenica da su većina žrtava NATO-a na Kosovu
bili upravo Albanci čijom je zaštitom motiviran početak borbenih
djelovanja.
Ne štedeći tuđe živote vojni čelnici NATO-a nisu se usudili izravno
sučeliti s jugoslavenskim oružanim snagama, raspoređujući svoju
vojsku uz granice pokrajine i očekujući preuzimanje okupatorske
uloge. Ipak nisu uspjeli izbjeći gubitke. Prema grubim podacima,
NATO je izgubio 30 do 60 zrakoplova, oko 10 helikoptera, između 25 i
30 bespilotnih letjelica i 2 do 3 stotine krstarećih raketa. Opći
broj ljudskih žrtava je vjerojatno oko 400, od kojih su preko 250
američki specijalci. Troškovi NATO-a iznosili su 10 do 15 milijardi
dolara, ali kasniji događaji su pokazali da nisu donijeli pravi mir
na Kosovo.
(RGR)
BRITANSKI RADIO - BBC
24. III. 2002.
Pregled tiska
The Sunday Telegraph piše o krahu Riječke banke koji naziva
najvećim financijskim skandalom u postkomunističkoj istočnoj
Europi. List piše da je tu banku u vlasništvu njemačke Bauerische
Landesbank do kolapsa doveo Eduard Nobilo, njezin diler na
tržištima novca. Čini se, piše list, da Nobilo nije uzimao novac za
sebe već je samo pokušavao vratiti izgubljeno i tako radio sve veće
gubitke. Procjenjuje se da je on izgubio 210 milijuna maraka, od 250
koliki je bio ukupni kapital banke.
Naslovnim stranama britanskih listova ovoga jutra dominiraju
domaće teme, dok su one središnje i dalje najviše bave iščekivanjem
moguće američke vojne akcije protiv Iraka. The Sunday Telegraph,
pozivajući se na pisanje libanonskog lista As-Safir, donosi
detalje saudijskog mirovnog plana za Bliski istok. Tu se najprije
spominje, kako se navodi, pravedno rješenje pitanja palestinskih
izbjeglica. Jedan od ključnih palestinskih zahtjeva je automatski
povratak preko tri milijuna izbjeglica što Izraelci odbijaju
tvrdnjom da bi to dovelo da uništenja židovska države.
Saudijski plan, kako prenosi The Sunday Telegraph, predviđa
izraelsko povlačenje s arapske zemlje okupirane u ratu 1967.
godine, a zauzvrat nudi normalne, miroljubive odnose arapskih
zemalja s Izraelom.
The Independent on Sunday izvješćuje na naslovnoj strani da
britanska armija uvježbava policiju i druge hitne službe kako
reagirati u slučaju nuklearnog, kemijskog ili biološkog
terorističkog napada. Ministarstvo obrane procjenjuje da još
uvijek postoji rizik od takvog napada zbog britanske potpore
američkom ratu protiv terorizma.
The Sunday Times navodi da jedan od koledža u sastavu oxfordskog
sveučilišta hoće preko reda primiti studente spremne dati donacije
koledžu. List piše da je novinar koji se predstavio kao američki
bankar tražio za svog sina mjesto na studijima prava i za uzvrat
ponudio donaciju od 300.000 funti. Jedan od vodećih ljudi na
koledžu Pembroke je odgovorio da su mjesta popunjena ali da se za
dobrobit koledža broj uvijek može i povećati. Novinar The Sunday
Timesa je kontaktirao četiri koledža u Oxfordu i samo na ovom jednom
je njegova ponuda bila prihvaćena.
22. III. 2002.
Pregled tiska
(...) U članku pod naslovom 'Crvena zastava donijela malo boje
francuskim izborima', 'The Daily Telegraph' piše o tome kako je
vođa Radničke partije i trockist po uvjerenju, Arlette Laguiller
postala najpopularniji kandidat predsjedničkih izbora u
Francuskoj. Zanimljivo je da se gđa. Laguiller, inače bankarski
činovnik sa skromnim stanom u predgrađu Pariza, kandidirala na svim
izborima od 1974. godine, ali je tek sad doživjela neočekivanu
popularnost. Iako nema realnih izgleda za pobjedu, ona je
trenutačno treći najjači predsjednički kandidat, iza predsjednika
Chiraca i premijera Jospina. Njeni govori, koji važe kao daleko
najzanimljiviji, često se završavaju spontanim masovnim pjevanjem
Internacionale, piše list, i dodaje da svoju popularnost gđa
Laguiller duguje velikim dijelom nezanimljivosti glavnih
kandidata i razočaranosti mnogih radnika u državnom sektoru
socijalistima.
Nedavno političko ubojstvo u Italiji i dalje privlači pozornost
ovdašnjih, ali i ostalih europskih listova. Skupina koja sebe
smatra potomcima 'Crvenih brigada' poslala je preko interneta
priopćenje od 26 stranica u kojem objašnjava zašto je ubila visokog
vladinog savjetnika Marca Biagija, piše 'The Daily Telegraph',
dodajući kako su talijanski istražitelji zaključili da dokument u
kojem se govori o kapitalističkoj eksploataciji po stilu zaista
podsjeća na 'Crvene brigade'.
Torinska 'La Stampa' sa zgražanjem piše: 'Njihovi idoli čine
modernu galeriju horora - terorist Osama bin Laden... srpski
diktator Slobodan Milošević ... krvožedni Sadam Husein. Čini se da
'Crvene brigade' traže zaštitu i financijsku pomoć od međunarodnih
terorista."
Francuski 'Le Monde', međutim, upozorava na političku klimu u
Italiji, konstatirajući da je desnica iskoristila pobjedu u
svibnju 2000. godine da provede beskompromisnu politiku u
područjima gdje je kompromis uvijek bio norma.
'The Financial Times' piše da je slovensko ministarstvo financija,
izgleda, odlučilo zaustaviti privatizaciju Nove mariborske
kreditne banke, inače druge po veličini u zemlji, nakon što je
ocijenilo da nijedna ponuda ne ispunjava ciljeve programa
privatizacije. Iako odbor za privatizaciju nije dao objašnjenje
zašto smatra da ponude ne ispunjavaju ciljeve programa, jedan
slovenski list je izvijestio da je to vjerojatno zato što se nigdje
nije predlagalo proširenje Nove mariborske banke na jugoistočnu
Europu, dok istodobno slovenski političari podupiru povratak
slovenskih kompanija na bivša jugoslavenska tržišta. Ukoliko
nijedna ponuda zaista ne bude prihvaćena, EU, koja potiče Sloveniju
da privatizira svoje državne banke, biti će razočarana, piše list.
Europski dnevnici komentiraju posljedice koje za talijansku vlast
ima ubojstvo savjetnika talijanske vlade, profesora Marca Biagia.
Vatikanski 'l'Osservatore Romano' smatra da se nakon ubojstva
Biagia talijanski političari trebaju izboriti za jedinstvo u
obrani demokracije. No, čini se da nije lako postići takvo
jedinstvo. Zapravo već se pojavila iskra zbog tvrdnje da je
'politička klima koju potiče oporba i sindikati na neki način utrla
put Biagievim ubojicama'".
(BBC)
DEUTSCHE WELLE - DW
23. III. 2002.
Pregled tiska
U današnjim njemačkim novinama glavna je tema incident u Bundesratu
zbog jučerašnjeg glasovanja o novom zakonu o useljavanju. Za
muenchenski Sueddeutsche Zeitung ishod glasovanja je povod za
zabrinutost. Sudbina jednog zakona koji se može smatrati djelom
stoljeća sad ovisi o pravnom nadmudrivanju, o tomu kako valja
interpretirati ustavnu odredbu da glasovi jedne pokrajine moraju
biti jedinstveni. Time je uprljan jedan važan zakon. CDU i CSU sada
čekaju hoće li savezni predsjednik potpisati taj zakon. Ako to
učini, stranke Unije će mu predbaciti pristranost. Javnost se
pretvara u sud. Žrtve su ponovo stranci u Njemačkoj. Ono što je
moglo donijeti početak dobre integracijske politike nastat će
zacijelo prilog za unakaženje Republike, zaključuje Sueddeutsche
Zeitung.
Luebecker Nachrichten upozorava na opasnost gubljenja
vjerodostojnosti politike općenito. Nedostojan vrhunac ionako
nedostojnog natezanja oko zakona koji doista nije prikladan da
njemačke građane dovodi do ushita ili duboke depresije .... Za
majmunariju kakva je jučer izvedena u Bundesratu ni u kojem slučaju
nema razloga. Politika je na samom dnu i treba jednostavno pobjeći
od nje.
Saarbruecker Zeitung piše o 'apsurdnom spektaklu'. Primjećuje se
da ni jedna strana iz toga nečasnog natezanja neće moći izvući za
sebe prednost. Ni savezni kancelar Gerhard Schroeder, ni
kancelarski kandidat Edmund Stoiber nemaju razloga za trijumf. Dva
su stvarna gubitnika apsurdnog spektakla: država i čitavo društvo.
I naravno stranci i doseljenici. Jer ako zakon propadne zbog odluke
Ustavnog suda, tužni rezultat će biti da sadašnje pravno stanje u
vezi doseljavanja, a na koje se stalno žale sve strane, na duže
vrijeme ostane zacementirano.
Još poraznije jučerašnji skandal ocjenjuju konzervativne novine.
Berlinski Die Welt u svemu vidi kancelarova nastojanja da učvrsti
svoju vlast. Na prvi pogled je Gerhard Schroeder pobjednik u
velikom odmjeravanju snaga oko doseljavanja. On je svoj sporni
zakon silom progurao kroz Bundestag i Bundesrat i time pokazao da on
drži vlast u rukama. Na drugi pogled postaju, međutim, vidljive
duboke rane koje je ostavila ta borba. Trikom koji graniči s
povredom ustava Schroederova momčad krivotvori podvojeno
glasovanje jedne savezne pokrajine pretvarajući ga u jedinstveno.
Dva ugledna pokrajinska premijera - Stolpe i Wowereit - na
otvorenoj pozornici su degradirani u obične ilegalce koji služe
(Schroederovoj) borbi za vlast, zaključuje Die Welt.
Slično mišljenje iznosi i Frankfurter Allgemeine Zeitung. Kancelar
je dobio što je htio - ali po koju cijenu. Politički prijepor oko
jednog navodnog pitanja budućnosti ove zemlje završio je
incidentom. Crveno-zelena vlada je bila spremna ići do ustavnog
spora kako bi progurala zakon. Predsjednik Bundesrata Wowereit
ignorirao mišljenje pravnih stručnjaka i preporuku vlastite
uprave, izazvavši tako sumnju da djeluje pristrano ne prezajući ni
od kršenja ustava. Savezni predsjednik koji se izjasnio za novi
zakon doveden je u težak položaj jer on mora potpisati zakon, -
naglašava Frankfurter Allgemeine Zeitung.
(DW)
BiH
MONITOR
22. III. 2002.
U Banjoj Luci pod istragom tri stotine Hrvata i Bošnjaka
Okružni sud u Banjoj Luci trenutno vodi postupke protiv 312 osoba -
dvanaest Srba i tri stotine Hrvata i Bošnjaka, osumnjičenih za
ratne zločine.
Predsjednik Okružnog suda Banje Luke Nenad Balaban kaže da je riječ
o osobama koje su obuhvaćene u sedamnaest predmeta, a koje su
trenutno u pravosudnom postupku, kao i da su dva predmeta
proslijeđena haaškom sudu koji treba odlučiti gdje će se postupak
voditi.
- Prvi predmet je optužnica protiv bivšeg člana Predsjedništva BiH
Alije Izetbegovića, dok se drugi predmet odnosi na istragu protiv
dvanaest Srba osumnjičenih za ratne zločine počinjene nad
Bošnjacima na području oko Ključa, rekao je Balaban.
Istraga je, prema njegovim tvrdnjama, završena u tri predmeta koja
su dostavljena Okružnom javnom tužilaštvu, dok je u jednom od tih
predmeta javni tužitelj zatražio dopunu istrage. On je istaknuo da
u vođenju ovih krivičnih postupaka suci imaju problema s
pribavljanjem dokumentacije od policije i sudova iz cijele BiH.
Na sastanku sudaca Krivičnog odjela Okružnog suda i šefa Biroa
vlade Republike Srpske za odnose s ICTY-jem Dejanom Miličevićem
dogovoreno je da se uloži više napora u rješavanju ovih predmeta
kako bi se što više spisa moglo proslijediti sudu.
- Prema pravilima 'rimskog puta', sud ne može voditi postupak,
privoditi bilo koga na saslušanje niti odrediti pritvor bez
odobrenja haaškog suda. Mi imamo suce koji su sposobni suditi za
ratne zločine, ali nemamo materijalnih mogućnosti za ovakve
procese, kaže Balaban.
SJEDINJENE DRŽAVE
THE CHRISTIAN SCIENCE MONITOR
22. III. 2002.
Skupine spavača-terorista bude se iz sna
"Dva ovotjedna teroristička napada na dva kontinenta, pripisana
skupinama koje su vlasti po vlastitom mišljenju odavno
neutralizirale, nagovješćuju da je jako teško izboriti pobjedu u
ratu protiv terorizma.
U srijedu je u glavnom gradu Perua Limi u najgorem primjeru
protuameričkog nasilja nakon 11. rujna i napada na New York i
Washington, eksplodirao paket podmetnut pod automobil pred
američkim veleposlanstvom, pri čemu je stradalo devet ljudi.
Lokalni stručnjaci za terorizam izjavili su da napad nosi obilježja
Svjetleće staze, maoističke revolucionarne organizacije, gotovo
uništene prije 10 godina.
U utorak navečer, savjetnik talijanske vlade za pitanja vezana uz
rad ustrijeljen je u Bologni dok se biciklom vraćao kući s posla.
Crvene brigade za formiranje borbene komunističke stranke -
očigledno izdanak ekstremne ljevičarske skupine, aktivne
sedamdesetih godina prošlog stoljeća - preuzele su u četvrtak
odgovornost za ubojstvo Marca Biagija.
Ponovno pojavljivanje dvije malene lokalne skupine pokazuje koliko
je teško boriti se protiv al-Qaide, međunarodne, vrlo raširene
organizacije, tvrde analitičari. Dok napad u Limi potiče pitanja
ohrabruje li uspješni napad al Qaide od 11. rujna i druge skupine,
većina stručnjaka smatra da takva veza ne postoji. No, slažu se da
ovotjedni napadi opravdano izazivaju zabrinutost.
'Zapravo ne možemo dobiti rat protiv al-Qaide', tvrdi Magnus
Ranstorp, stručnjak za terorizam pri sveučilištu St. Andrews u
Škotskoj. 'Možemo ga suzbiti i obuzdati i moramo to napraviti
ofenzivno', dodaje on.
'Najveće šanse da porazite terorističku skupinu imat ćete ako je
izvedete u političku a ne terorističku ili pobunjeničku arenu',
tvrdi Chris Aaron, urednik Jane's Intelligence Review. No, u
slučaju al-Qaide, 'politički rješenje ne postoji' budući da
sudionici u globalnom džihadu ne vide nikakvu korist u sklapanju
kompromisa s neprijateljem, tvrdi on.
Posljednji napad Crvene su brigade izvele 1999. g. kada su napadači
ubili Massima D'Antonu, još jednog vladinog savjetnika za pitanja
vezana uz rad. Poput Biagija, i D'Antona je skicirao prijedlog
zakona koji je poduzećima trebao olakšati otpuštanje radnika.
U poruci poslanoj u četvrtak lokalnoj novinskoj agenciji
elektronskom poštom, Crvene brigade izjavile su da je Biagijevo
ubojstvo sastavni dio šire borbe protiv 'imperijalizma'. U
priopćenju su pohvaljeni napadi od 11. rujna zato što su navodno
pokazali 'da je moguće izvesti krajnje destruktivne napade na
neprijateljskom teritoriju, uz destabilizirajući učinak, bez
upotrebe tehnološki razvijenog oružja'.
Talijanski dužnosnici izjavili su da ne strahuju od povratka
takozvanih 'olovnih godina' - taj je naziv dodijeljen sedamdesetim
i osamdesetim godinama prošlog stoljeća kada su ćelije Crvenih
brigada ubile 420 ljudi, uključujući i najpoznatiju žrtvu,
nekadašnjeg talijanskog premijera Alda Mora. 'Suočavamo se s
malenim, izoliranim skupinama, ideološkim nasljednicima
nekadašnjih Crvenih brigada', kazao je u radijskom interviewu
Giovanni Pellegrino, predsjedatelj parlamentarnog odbora za
terorizam. 'Ne vjerujem u povratak nekadašnje epidemije nasilja',
ističe Pellegrino.
Nije se činilo ni da bombaški napad pred američkim veleposlanstvom
u Limi - tri dana prije Bushova posjeta Peruu - najavljuje povratak
ratu svih protiv svih koji je osamdesetih godina skupina Svjetleća
staza pokrenula protiv vlade.
Ta je organizacija gotovo uništena 1992. kada je uhvaćen njezin
karizmatični vođa Abimael Guzman zajedno sa svim njezinim vojnim i
političkim čelnicima. 600 članova Svjetleće staze trenutačno se
nalazi u zatvorima širom zemlje. No, proteklih mjeseci pojavili su
se nagovještaji da preživjeli pripadnici skupine nastoje
reorganizirati i podmladiti svoj pokret, koristeći financijska
sredstva prikupljena proizvodnjom kokaina u udaljenim seoskim
područjima.
'Posjet predsjednika Busha očito je ohrabrio teroriste da pojačaju
svoje akcije. Nismo odbacili nijednu mogućnost', ističe visoko
rangirani dužnosnik peruanskog ministarstva unutrašnjih poslova.
'Je li najnoviji napad povezan s novostečenom hrabrošću nakon
napada na Sjedinjene Države? Takve skupine uvijek tragaju za
izlikama koje će opravdati njihove akcije', napominje on.
U povjerljivom izvješću iz prosinca prošle godine ministarstvo
unutrašnjih poslova upozorilo je da se Svjetleća staza nastoji
ukorijeniti u Limi, optužujući pripadnike te skupine za
ispisivanje protuameričkih grafita kao što je 'Jenkiji, van iz
Afganistana'. U izvješću su navedeni i detalji iz uhićenja dva
militantna člana Svjetleće staze, koji su posjedovali mape i crteže
američkog veleposlanstva. Peruanski dužnosnici tvrde da Svjetleća
staza danas nema više od 400 članova a većina njih skriva se duboko u
džungli. No, američko ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je u
svom redovitom godišnjem izvješću o stanju ljudskih prava da je ta
skupina prošle godine izvela 103 nasilna zlodjela, ubivši 31
čovjeka. Takva kontinuirana aktivnost pokazuje da je potpunu vojnu
pobjedu jako teško ostvariti, tvrde stručnjaci.
Najnoviji napad Crvenih brigada pokazuje pak da čak i kada nemaju
organizacijske veze sa svojim precima (nitko nije uhićen za
ubojstvo D'Antone iz 1999. g.), ubojice se mogu poslužiti ikonama
svojih prethodnika kako bi na taj način simbolično prikazali cilj
svoje borbe. Nakon smrti gospodina Biagija, na zidu njegove kuće
pronađena je urezana petokraka zvijezda nekadašnjih Crvenih
brigada.
'Jako je teško reći' tko je točno ubio Biagija, napominje francuski
obavještajni stručnjak Guillaume Dasquie. 'Svatko može uzeti stare
simbole ali to na znači da zaista imaju veze sa nekadašnjim
skupinama', dodaje on.
Istodobno, 'dostupno stručno znanje o eksplozivima i sposobnost
terorista da komuniciraju bez mogućnosti otkrivanja' putem
Interneta podrazumijeva zapravo da je 'terorizam nezaustavljiv.
Treba vam samo nekoliko tipova koji žele izazvati gužvu', dodaje
dr. Ranstorp.
Britanska vlada rješavala je problem Irske republikanske vojske
vojnim i političkim sredstvima, stupajući u pregovore, a upravo su
takav pristup donedavno nastojale koristiti i kolumbijanske vlasti
u odnosu prema ljevičarskim revolucionarima iz FARC-a. No, čak i
kada takav pristup urodi plodom, postoji mogućnost odcjepljivanja
skupina koje se ne žele uključiti u politički proces.
'Ne možete uništiti te mreže ali možete ih neprekidno progoniti',
ističe profesor Michael Clarke, ravnatelj Centra za obrambene
studije na Kraljevskom koledžu u Londonu. 'Borba protiv terorizma
nalikuje borbi protiv kriminala - ne možete ga pobijediti ali
možete spriječiti njegovo pogoršanje', tvrdi on" na kraju članka
Petera Forda.
THE NEW YORK TIMES
22. III. 2002.
Kako se kovao konsenzus u Monterreyu
"Pola stanovnika Zemlje živi od dva ili čak i manje dolara dnevno.
Je li najbolja pomoć koju im bogate države mogu pružiti osjetno
povećanje financijske pomoći ili njezino bolje fokusiranje i
povećana djelotvornost? I jedno i drugo, glasi razuman odgovor
Međunarodne konferencije UN o financiranju razvoja, održane
prošlog tjedna u meksičkom gradu Monterreyu. No, iako su bogate
države obećale da će zaustaviti aktualni trend smanjenja pomoći,
nije izvjesno da su zaista spremne dovoljno uložiti.
Ujedinjeni narodi procjenjuju da će ukupna godišnja pomoć od gotovo
50 milijardi dolara širom svijeta morati biti udvostručena radi
ostvarivanja ambicioznog cilja prepolavljanja siromaštva do 2015.
g. Od razvijenih se država dugo tražilo da izdvajaju 0,7 posto svog
BDP-a za pomoć pri razvoju ali to uistinu čini tek šačica zemalja na
sjeveru Europe. Američka proračunska sredstva, namijenjena pomoći
pri razvoju, obuhvaćaju trenutno samo desetinu tog postotka.
Prije no što je predsjednik Bush ovog mjeseca najavio da će
zatražiti 50-postotno povećanje američke pomoći u razdoblju do
2006. g., činilo se da će Bijela Kuća sakriti iza rasprave je li pri
pružanju pomoći važnija kvantiteta ili kvaliteta kako bi izbjegla
zahtjev UN za većim prilogom. Ministar financija Paul O'Neill
posebno se kritički osvrnuo na Svjetsku banku i ostala međunarodna
tijela koja se bave razvojem, tvrdeći da se baš i ne mogu pohvaliti
velikim rezultatima kada je riječ o njihovom angažmanu iz proteklih
desetljeća, vrijednom nekoliko bilijuna dolara.
Veliki dio te kritike jest utemeljen. Previše su često krediti
Svjetske banke s niskim kamatama dodjeljivani korumpiranim vladama
koje su smatrane nepouzdanima. Kritičari poput gospodina O'Neilla
opravdano žele - umjesto kredita - više jamstava namijenjenih
najsiromašnijim zemljama a ne nužno njihovim vladama.
Rezultati same Amerike daleko su od zvjezdanih. Za vrijeme hladnog
rata pomoć je dodjeljivana ključnim saveznicima koji nisu uvijek
bili i najhitniji humanitarni slučajevi. Pokazalo se također da je
pomaganje zemljama da izbjegnu siromaštvo složenije no što je itko
mogao zamisliti prije više od pola stoljeća kada su utemeljeni UN i
njegove agencije za razvoj. Trgovina, privatna ulaganja i dobra
uprava pokazali su se utjecajnijima od milosrđa kada je riječ o
podizanju životnog standarda.
No, noviji primjer afričkih zemalja poput Mozambiqua, Ugande i
Senegala, gdje je strana pomoć osigurala reformističkim vladama
temeljni novac, polučivši odlične rezultate, najnoviji je
podsjetnik da pomoć može odigrati ključnu ulogu, smanjunjući
siromaštvo i potičući razvoj. Strana pomoć ne polučuje uvijek
željene rezultate ali izgledi za uspjeh gotovo se u pravilu
povećavaju ako se pomoć pruža zemljama koje su usvojile politiku s
naglaskom na socijalnoj državi i gospodarskom rastu. Predsjednik
Bush elokventno je iznio taj argument u petak na konferenciji u
Monterreyu.
Ohrabruje činjenica da kabinet koji se tako kritički odnosi prema
ranijoj pomoći pri razvoju uviđa da mora reformirati način trošenja
novca i potom povećati ulaganja. Rat protiv terorizma nesumnjivo je
pomogao predsjedniku da dođe do tog zaključka. Europska unija
također je najavila bitno povećanje pomoći pri razvoju.
Razvojne agencije poput Svjetske banke i same siromašne države
prihvaćaju pouke prošlosti. U Monterreyu se uglavnom razgovaralo o
potrebi za uvjetovanjem pomoći spremnošću države-primatelja da
prihvati i promovira slobodno tržište, ljudska prava, načela
pravne države, obrazovanje, prava žena i imovinska prava.
Još uvijek postoji veliki jaz između obećane pomoći bogatih zemalja
i potreba. U aktualnim uvjetima mudrijeg ulaganja financijske
pomoći imperativ je premošćivanje tog jaza", zaključuje
komentator.
ITALIJA
AVVENIRE
24. III. 2002.
"Crvene brigade i arapski teroristi? Stara veza"
"Napad 11. rujna kao 'konkretan element otpora imperijalističkoj
strategiji'. Žrtve u Pentagonu i newyorškim Tornjevima blizancima
kao 'kolateralni efekt' destabilizacije neprijatelja.
Neki dijelovi dugog dokumenta preuzimanja odgovornosti za ubojstvo
Marca Biagija bili su previše eksplicitni da se ne bi odmah
prebacili na drugu stranu Atlantika i naveli američke stručnjake za
terorizam na pitanje što zajedničkog imaju jedna skupina posve
talijanskog porijekla, povijesno protureligijska, s islamskim
ekstremistima koji su potpisali pokolje 11. rujna.
'Više no što se misli', odgovara Leonard Weinberg, jedan od glavnih
američkih stručnjaka za terorizam. (...) Osim toga je u Italiji
živio krajem sedamdesetih godina, prateći iz blizine događaje
olovnih godina.
- Profesore Weinberg, iznenađuje li Vas, ova objava jedinstva
namjera autora Biagijevog ubojstva s Al Qaedom?
= Ne previše ako se radi o ideološkim nasljednicima Crvenih
brigada. Crvene brigade uvijek su bile protuameričke. Sjetimo se
otmice generala Doziera 1981. i ubojstva američkog diplomata
Leamona Hunta tri godine poslije. Glavni cilj Crvenih brigada
sedamdesetih i osamdesetih godina bio je uništenje takozvanog
imperijalističkog sustava američkih multinacionalnih kompanija
koje su po njihovim riječima upravljale Italijom. U tom smislu
napad na World Trade Center odgovara želji da se udari na jedno vrlo
simbolično središte gospodarske moći SAD-a. Vidim to kao nastavak
jednog fenomena koji se već događao u prošlosti, s ponekim novim
elementom.
- Poput otvaranja 'međunarodnog protuimperijalističkog fronta'
spram saveza s arapskim i muslimanskim skupinama?
= Poglavito mislim na infiltraciju određenog islamskog elementa u
marksističku ideologiju. Naklonost i veze između pripadnika
brigada i arapskih ekstremističkih skupina zapravo su poznati.
Dokazani su kontakti tijekom sedamdesetih godina između Crvenih
brigada i ekstremističkih frakcija Palestinske oslobodilačke
organizacije, kao i činjenica da su neki pripadnici brigada
pohađali libanonske terorističke logore za obuku. Tada međutim,
skupine s kojima su se Crvene brigade povezivale bile marksističke
ili barem sekularne. Zalagati se za zajedničku stvar s Al Qaedom
međutim znači prihvaćanje vjerskog ekstremizma kao opravdanja za
nasilje. To povijesno nije svojstveno Crvenim brigadama.
- Što mislite radi čega je došlo do te promjene?
= Moram biti oprezan i kazati da je teško znati koliko ozbiljno
uzeti ovo obećanje suradnje s Al Qaedom. No posve je moguće da su
osobe koje se danas potpisuju kao Crvene brigade bili stari
pripadnici brigada ili članovi izvanparlamentarne ljevice iz
olovnih godina koji su se na pragu polovice života preobratili na
islam . Ne bi to bio iznenađujući put.
- Kakvu ideju imate glede identiteta ubojica Biagija i D'Antone?
= Imam osjećaj da se radi maloj skupini, šaci osoba koje se nastoje
ponovno postaviti kao branitelji radnika, koje su izgubile doticaj
sa stvarnošću. Pohvale napadima na Tornjeve blizance i Pentagon to
pokazuju. Nakon 11. rujna u Italiji se vidjela golema ljudska
solidarnost u svim staležima talijanskog društva, po mojem
mišljenju prevladavajući i protuameričke osjećaje nekih skupina.
Ako novi brigadisti žele dobiti potporu radničke klase, veličati
11. rujan je pogrešan potez", razgovarala Elene Molinari.
LA STAMPA
24. III. 2002.
Rumsfeld: Europljani? Ne postoje
"- Ministre Rumsfeld, kako namjeravate dobiti, u suradnji s vašim
saveznicima, rat protiv međunarodnog terorizma?
= U ovom smo trenutku uvjereni da je 11. rujan bio samo prvi napad u
ratu kojega teroristi vode protiv Amerike. Na temelju nekih dokaza
prikupljenih u pećinama i tunelima Afganistana otkrili smo da
atentatori pripremaju nove napade, i znamo da se ne možemo u
potpunosti zaštititi od sličnih mogućnosti. Radi toga moramo
teroriste pratiti u koraku, gdje god se skrivali, kako bi ostvarili
pobjedu pravde. (...)
- Jeste li bili iznenađeni kritikama Europljana glede odnosa spram
zarobljenika u zatvoreničkom logoru na Kubi?
= Da ste stari kao ja ne biste se toliko iznenadili. Europljani su
reagirali na stvari o kojima znaju malo, i koje nisu onakve kakve
oni vjeruju da jesu. Prema našim zarobljenicima se odnosim dobro:
dajemo im dovoljno za jelo i dajemo im najbolje lijekove.
- Kako to da Europljani to nisu shvatili
= 'Europljani' ne postoje. Postoje Nijemci, Englezi, Francuzi. Iza
tih kritika stoje osobe koje ne znaju o čemu govore. Ne, nisam
iznenađen. Prava je riječ razočaran. (...)
- Vaše zemlja posjeduje arsenal oružja bez usporedbe s onim drugih
partnera NATO-a. Vjerujete li da se s Amerika s razlogom može
smatrati svjetskim policajcem?
= Nemamo nikakvog interesa biti policajci svijeta, i nismo
izolacionisti. Vodimo rat protiv terorizma uz naše saveznike. I
zajedno s njima namjeravamo spriječiti da neke osobe dođu u posjed
sve opasnijih oružja za ubijanje sve većeg broja ljudi, (...)",
prenosi list iz Focusa.
RUSIJA
NEZAVISIMAJA GAZETA
23.III.2002.
Ne doživjevši stotu
"Ožujak je bogat povijesnim nadnevcima. U ožujku ove godine
prestala je postojati Jugoslavija, a tako joj je malo nedostajalo
do stotog rođendana. Zajedno s odlukom vodstava republika i zemlje
o osnutku nove tvorevine - 'Srbije i Crne Gore' - doživjela je poraz
i jugoslavenska ideja, tj. ideja o ujedinjenju Jugoslavena, a time
i ideja slavenskog jedinstva. Glavni nedostatak ugovora koji su
potpisali Beograd i Podgorica je taj da odluku o svršetku jedne i
osnutku druge države nisu donijeli njezini građani, već izaslanik
EU-a zajedno s čelništvom zemlje. Već je samim time prekršen
jugoslavenski ustav. (...)
Osobitosti potpisanog ugovora jesu nagodba i nejasnoća. Nagodba se
očituje u tome što nije pobijedila nijedna strana. Đukanović nije
dobio potpunu neovisnost republike, ali ima izgleda da svoj san
ostvari za tri godine. Predsjednik SRJ-a Vojislav Koštunica nije
uspio sačuvati Jugoslaviju, ali se privremeno održao na vlasti u
novoj državi koja se u ugovoru naziva 'državni savez'. Zadovoljna
je i Europa - uspjela je na tri godine 'smiriti' javnost koju
zabrinjava nastavak balkanske krize, a Solana je donekle uspio
popraviti svoju ulogu bacača bomba.
Ugovor je propustio puno toga pri određivanju oblika države. Uz to
se u svemu osjeća 'privremenost' nove države. Tako primjerice nije
donesen ustav, već ustavna povelja, a Srbija i Crna Gora ne zovu se
republike, već 'države članice' koje imaju 'elemente državnosti'.
Za tri godine može se postaviti pitanje neovisnosti.
Izvan ugovora ostala su pitanja valute, carina i jedinstvenog
gospodarskog prostora. Politički atributi vlasti uz gospodarsku
samostalnost uvijek mogu ostati bez upravljačkih poluga. Bez
obzira što se trebaju dogovoriti o nesmetanom djelovanju
zajedničkog tržišta, 'usklađivanje gospodarskih sustava' država
članica s gospodarskim sustavom EU-a i potpisivanje ugovora o
pridruživanju i integraciji u EU još će dugo biti tek parola. (...)
Razumljivo je da SAD-u i Europi sada nije do Balkana. Očuvanje
statusa quo barem neko vrijeme omogućit će im da riješe svoje
probleme, a da zadrže nadzor nad bivšom Jugoslavijom. (...)
Sigurno je da će iduće tri godine biti godine oštre političke borbe
između pristaša i protivnika jedinstvene države. Već je počeo oštar
unutarnjopolitički dijalog. Posljedica potpisanog ugovora je
kriza crnogorske vlade kojoj su potporu uskratili liberali, kao i
kriza parlamenta: njegova predsjednica Vesna Perović dala je
ostavku. Prema mišljenju crnogorske koalicije 'Zajedno za
Jugoslaviju', separatistička vlada ne može riješiti problem
stabilizacije i suradnje. Predlaže da se već na jesen održe
izvanredni izbori za parlament.
Budućnost nove balkanske države ovisit će o nekolikim čimbenicima.
Ponajviše o tome hoće li Crna Gora pristati na gospodarsko
zbližavanje sa Srbijom. Budući da nije utvrđen način za postizanje
dogovora, pregovori se mogu otegnuti bez konkretnih rezultata.
Zato je važno stajalište Europe i SAD-a. Ako Solana s istom
upornošću s kakvom je bombardirao Jugoslaviju bude zagovarao
integraciju Srbije i Crne Gore u EU, bit će moguće na neko vrijeme
sačuvati zajedničku državu. Ozbiljnu ulogu mogu imati prosrpske
snage u Crnoj Gori. Đukanović će se teško održati na vlasti: njime
su nezadovoljni i pristaše koji mu ne mogu oprostiti što je popustio
Beogradu. Zato njegovi protivnici imaju dobru priliku da
političkim putem dođu na vlast i da pomognu u obnovi jedinstvene
države. U predviđanju događaja treba povesti računa i o tome hoće li
Vojislav Koštunica, koji danas zagovara interese federacije,
ostati na mjestu predsjednika 'unije'. Nije tajna da među vodstvom
Srbije postoje ljudi koji u ugovoru vide mogućnost da se njihova
republika potpuno osamostali.
Ipak, logika balkanske krize navodi na misao da je u ovom slučaju
pronađena prikladna formula za miran raspad države kao što je bila
Jugoslavija. Svjedoci smo finijeg sustava razvrgavanja braka
višenacionalnih federacija, što se neposredno tiče i Rusije.
Jednostavno je izabran uljuđeniji način njihova raspada kojim se
lakše upravlja izvana. Rusija je, kao i obično, ostala izvan tog
procesa. U Moskvi su, ne brinući se zbog nezakonitosti događaja,
tek 's velikom pozornošću dočekali postignuti sporazum',
istaknuvši kako on odražava volju naroda (!). Očito je da se Moskva
zauvijek prestala zanimati za Balkan", piše Elena Guskova.
NJEMAČKA
DER SPIEGEL
br.13/25.III.2002.
'Savršen neprijatelj'
List objavljuje oveći interview s burzovnim špekulantom Georgeom
Sorosem.
- Gospodine Soros, prošlog ste tjedna na UN-ovoj konferenciji u
meksičkom Monterreyu pred 54 šefova država i vlada upozorili na
posljedice globalizacije i zagovarali novo financijsko
izjednačavnje između siromašnih i bogatih zemalja. Kakva je bila
reakcija?
= Barem su me saslušali. To je jedna od prednosti kad steknete
stanoviti glas financijskog stručnjaka: shvate vas ozbiljno.
- No kao stručnjak znate i kako su pohlepa i škrtost jake poticajne
snage. Naposljetku živite od toga da povećavate količinu novca
drugih ljudi. Što bi bogate trebalo pokrenuti da dijele sa
siromašnima?
= Spoznaja da je svijet s velikim nejednakostima vrlo opasan
svijet. Upravo su među Amerikancima teroristički napadi 11. rujna
doveli do promjene mišljenja. Prije 11. rujna u ispitivanjima
mišljenja samo je 55 posto izjavilo da bi pozdravilo kad bi se SAD
više obazirao na interese drugih zemalja. Sada ih je više od 80
posto.
- Vrijedi li to po vašem mišljenju i za vladu američkog predsjednika
Busha?
= Ta vlada na žalost uopće nije zainteresirana za međunarodnu
suradnju. Bush je počeo ponovno uspostavljati uvjete hladnoga
rata, s SAD-om kao velesilom i vođom slobodnoga svijeta. Amerika
želi posve sama određivati kuda ide. Bush je tako gledano, u
međunarodnom terorizmu našao savršenog neprijatelja:
nevidljivog, svenazočnog, nepobjedivog - opravdanje za sve, od
povećanja vojnog proračuna do otkazivanja sporazuma ABM.
- Držite li pogrješnom vojnu intervenciju u Afganistanu?
= Nipošto, slanje postrojba i bombardera u Afganistan jamačno je
bilo ispravno. Ono što nedostaje je polazište s dva kolosijeka s
kojega bi vojnu slijedila socijalna inicijativa. Upravo smo pri
tomu da propustimo veliku priliku. Velesila Amerika sada bi mogla
iskoristiti svoju premoć i pobrinuti se za pravedniji,
demokratskiji svijet, kako je napravila poslije Drugog svjetskog
rata u Europi s Marshallovim planom. Upravo zbog naše neprijeporne
nadmoći morali bismo si priuštiti da ljudima s kojima dijelimo ovu
zemaljsku kuglu, poklonimo veću pozornost. Ali to je izvan moći
razmišljanja ljudi u Bijeloj kući.
- Republikanci očito imaju dojam da im uspjeh daje za pravo: rat
teče uspješno, gospodarstvo je opet u rastu, šok poslije 11. rujna
je prevladan. Zašto dakle mijenjati mišljenje?
= Prevelika dominacija izaziva otpor. Čak se i njemački ministar
vanjskih poslova Joschka Fischer nedavno s pravom pobunio što SAD
sa svojim saveznicima u Europi postupa kao s vazalima. Prije šest
mjeseci Amerikanci su mogli računati na gotovo jednoglasnu
solidarnost inozemstva, no taj je moralni kapital skoro potrošen.
Politika američke vlade ili - ili polarizira, podupire ekstremna
stajališta i time na koban način priprema tlo upravo onim
terorističkim snagama kojima je jako stalo do daljnjeg raskola
svijeta.
- Bush je ipak prije nekoliko dana predložio povećanje pomoći za
razvitak državama trećega svijeta za pet milijarda dolara. To vam
nije dovoljno?
= Taj sam prijedlog shvatio kao zavođenje na krivi put, što sam u
Monterreyu i rekao. Ako paket pomoći pomnije pogledate, morate
naime zaključiti da je obećana svota protegnuta na tri godine. Jako
sam sretan što je predsjednik opet pridodao, tako da će se godišnja
pomoć inozemstvu uistinu povećati za pet milijarda. To je dobar
početak, no mjereno gospodarskim rezultatima, proračun SAD-a za
pomoć unatoč tomu još uvijek je manji od bilo koje druge
industrijske zemlje.
- Gledaju li vaši znanci i prijatelji na Wall Streetu američku
politiku slično kritički kao vi?
= Ne mogu govoriti za Wall Street općenito, ali oni s kojima
održavam kontakte, jako su zabrinuti zbog smjera kojim ide ova
zemlja. Novi ratni obračun, možda čak i uz primjenu atomskog
oružja, zadnje je što želi američki poslovni svijet. Ljudi su ipak
sretni što burza ponovno privlači i što se opća poslovna klima očito
razvedrava.
- 'Tržišta su nemoralna', rekli ste nekoć. Možda je malo morala ipak
dobro za posao?
= Tržišta ne poznaju moral i to ih čini tako djelotvornima.
Razlikovati između ispravnog i pogrješnog uvijek je zamršena priča
kad se ide izvan proračuna šanse za dobitak. No ono što tržišni
fundamentalisti rado previđaju, činjenica je da društva ne
funkcioniraju kao tržišta, barem ne otvorena društva kakva želimo.
Sve dok se radi o slobodnom prometu kapitala i roba, globalizacija
je zacijelo prekrasna stvar. No ako promotrimo apstraktnija dobra
poput zaštite okoliša, zdravstvene skrbi ili obrazovanja, bilanca
uspjeha daleko je manje uvjerljiva.
- To zvuči kao da ste se nedavno uvrstili u frontu protivnika
globalizacije.
= Protivnici globalizacije u mnogim točkama svoje kritike
jednostavno imaju pravo. Ali vjerujem da griješe kad žele oslabiti
postojeće financijske ustanove. Za kritičare globalizacije su
međunarodni monetarni fond MMF, Svjetska banka i Svjetska
trgovačka organizacija WTO pojam svega zla. Pri tomu previđaju
činjenicu da su siromaštvo i bijeda uvijek posljedica bijedne
politike na tim mjestima. O korumpiranim režimima u Africi čuje se
čudno malo optužaba.
- Što dakle predlažete?
= Držim da je WTO sjajna konstrukcija. Ona naime ima moć progoniti
pogrješno držanje donošenjem trgovačkih barijera i kaznenih
carina. Ali dvije stvari su pogrješne. Prva: bogate zemlje
iskorištavaju WTO za vlastite interese. Za robe iz trećega svijeta,
primjerice poljoprivredne proizvode ili tekstil, tržišta
industrijskih zemalja često su zatvorena, dok visoko
specijalizirane robe iz Europe ili SAD-a u pravilu ne podliježu
uvoznim ograničenjima. S druge strane WTO se za sada brine samo za
slobodan promet trgovačkih proizvoda ali ne i za izvoz javnih roba
kao što su standardi zaštite okoliša ili radna prava.
- U svojoj upravo objavljenoj knjizi predstavili ste model za
djelotvorniju financijsku pomoć trećem svijetu. Možete li nam je
ukratko skicirati?
= U središtu mojeg modela su tako zvana posebna prava povlačenja
koja Međunarodni monetarni fond izdaje zemljama članicama kao neku
vrstu dodatne monetarne pričuve. Predlažem novu dodjelu tih prava
pod uvjetom da bogate zemlje svoje udjele daruju siromašnima.
- I kakva je prednost toga?
= Zemlje u razvitku mogle bi razvidno povećati svoje monetarne
pričuve, što je žurno potrebno, jer praktički nemaju pristupa
međunarodnim tržištima kapitala. Osim toga bi pomoć za razvitak
neizravno rasla, jer bi svaka zemlja mogla svoja prava zamijeniti
za program pomoći iz točno definiranog kataloga. O projektima iz
tog kataloga odlučivao bi pak neovisni gremij stručnjaka, čime bi
bilo zajamčeno da pomoć uistinu služi potrebitim zemljama a ne
interesima zemalja donatora.
- Ako ste u pravu sa svojim kritičkim prosudbama američke politike,
tada vaš model globalne financijske razmjene nema dobre izglede.
= Puno ovisi o tomu hoće li Bush javno glasovati protiv moje
zamisli. Ako predsjednik ne zauzme jednoznačno stajalište, držim
da prijedlog ima izgleda proći u kongresu. Mnogi demokrati drže
moju zamisao dobrom. A republikance treba uhvatiti za njihovo
opredjeljenje u vjeri koja djelotvornoj sućuti pridaje veliku
vrijednost.
- Možda biste jedan dio od 500 milijuna dolara koje svake godine
dajete u svoje razne zaklade, trebali dati za lobistički rad u
Washingtonu?
= Budući da podupirem prijedlog zakona senatora Johna McCaina da se
privatne donacije strankama i političarima jako ograniče, tu su mi
na žalost vezane ruke.
- Mogli biste i sami prijeći u politiku.
= Stranački rad, držim, ne bi za mene bio prava stvar. Osim toga ne
radim ništa drugo doli politiku kad pokušavam proizvesti javni
pritisak. Sada sam predočio prijedlog za koji stručnjaci misle da
je provediv. Ako ga u Washingtonu ne žele, mogu samo reći: molim
lijepo, napravite boljega, ja čekam. Loptica je sada u drugom
polju.
Razgovor su vodili Jan Fleischhauer i Michaela Schiessl.
SUEDDEUTSCHE ZEITUNG
23. III. 2002.
Konvent u plesnom koraku
"Previše distanciran, previše uobražen, prestar - tako je glasila
presuda o Valeryju Giscardu d'Estaingu prije no što je uopće
preuzeo svoj položaj predsjednika reformskog Konventa EU.
Raspoloženje je bilo prigušeno kada su vlade na čelo tog
institucionalnog eksperimenta imenovale upravo 76-godišnjeg
bivšeg šefa francuske države, kojeg su nazivali 'kraljem-suncem'.
Mnogi su se pitali kako bi političkom fosilu moglo poći za rukom
dati novi polet Europi. Giscard d'Estaing ima samo godinu dana
vremena da zajedno s parlamentarcima i predstavnicima vlada 28
država izloži nacrt o novom ustrojstvu Europske unije.
U međuvremenu je reformski laboratorij EU počeo s radom i gle čuda -
predsjednik dobro obavlja svoj posao. Okružen budnim
predsjedništvom i poduprt pomoći svog tajništva, Giscard je odmah
na početku uspio ukloniti važne prepreke i posredovati u rješavanju
sukoba. Nacrt poslovnika poboljšan je. Članovi Konventa imaju sada
veći manevarski prostor u odnosu na predsjedništvo. Osim toga,
snažnije će biti poštivane i želje političara iz zemalja-kandidata
za ravnopravnošću u odnosu na predstavnike EU. Giscard je u oba
navedena pitanja pokazao 'sposobnost savjetovanja', izjavljuju
članovi predsjedništva.
Predsjednik zasada pogađa i pravi ton u multikulturnoj skupštini
koja nije klasičan parlament i nema jasan uzor ni čvrst scenarij.
Pored francuskog govori katkada i engleski i njemački - ne zato da
pokaže svoje 'skromno' znanje stranih jezika već zato da pokaže 'da
moramo malo nadići vlastite granice'.
Na prvoj radnoj sjednici priliku da to učini iskoristilo je više od
80 od ukupno 105 članova Konventa. Opisali su Europu svojih želja i
tom prilikom aktivirali drugo iznenađenje Konventa: taj skup nije
'divlja horda' kao što su neki strahovali prije samog Konventa.
Umjesto toga, u istupu koji je trajao dulje od sedam sati formiralo
se zajedničko tumačenje bitnih obrisa europskog poretka.
Zajedništvo pak nije stalo na jeftinim zahtjevima za 'višim
stupnjem transparentnosti' i 'bliskim kontaktom s građanima'.
Nitko u Konventu ne želi neukrotivu birokraciju EU u europskoj
superdržavi. Gotovo svi su naglašavali značenje nacionalnih
država. Dakle, rješavanje 'pitanja ovlasti' - tko će preuzeti koje
zadaće - 'nije samo njemački hir' kao što je zadovoljno konstatirao
član Konventa Peter Glotz. No, gotovo svi govornici založili su se
istodobno za 'jaku Europu'. Većina članova Konventa želi
djelotvorne europske institucije koje će voditi računa o
problemima građana a Europa bi trebala i snažnije istupiti na
svjetskoj pozornici.
Dakle, zadaća Konventa bit će razumna ravnoteža i djelotvorna spona
između Europe i nacionalnih država. Tek nakon što budu objavljenik
konkretni će tekstovi izazvati i kontroverze. No, tada će u
pozadini Konventa režiju u svoje ruke sve više preuzimati
'političke obitelji' kako bi pripremile široki 'konsenzus' kao
nužnu konačnu fazu rada.
Konvent već ima iza sebe uspješan početak. Zastupnik u Europskoj
skupštini Mendez de Vigo već je - gotovo zaprepašteno - konstatirao
'dobro raspoloženje'. Što god je dalo krila europskom duhu -
zajednička valuta koju moraju slijediti politička djela ili
pritisak radi povlačenja konkretnog poteza uslijed terorističkih
napada od 11. rujna - u Bruxellesu se etablirala zajednica koja
Europu ne smatra poduzećem u stečaju već kućom koja se renovira kako
bi se u njoj moglo živjeti i u budućnosti", zaključuje Cornelia
Bolesch.
FRANCUSKA
LE MONDE
22.III.2002.
Amerika traži obranu bez slijepe ulice
"Čini se da se američki vojni stroj traži u nestabilnom svijetu koji
je teško protumačiti, u kojemu su prijetnje mnogolike, koliko i
nepredvidljive. Odluke Pentagona čine se nerazumljive. Napose u
Europi mnogi stručnjaci misle da su nedosljedne, jer ne mogu
otkriti nutarnju logiku koja bi im ulila povjerenje.
Uzet ćemo nekoliko primjera iz Afganistana. Ne kaže li se, nakon
svega, da su Sjedinjene Države načinile nekoliko pogrješaka u
bombardiranju i da im je trebalo dosta vremena na kopnu, među
ostalim i zato što su identifikacija i određivanje ciljeva ponekad
bili manjkavi, jer su se oslanjali na podatke afganistanskih
skupina koje su bile suparnici na terenu i jer je trebalo čekati da
bi se moglo pregovarati o novcu potrebnom da bi se od Rusa kupili
tenkovi T-55 i topništvo koje je trebao Sjeverni savez, prethodnica
u borbi. Isto tako, 'nevidljivi' bombarder B-1 koji stoji 2,2
milijarde dolara, kratko se pojavio, i to u početku, da bi ubrzo
ustupio mjesto pedesetogodišnjaku B-52 koji je na koncu
prikladniji za izvršenje zadatka. Uz to, vrlo brzo se osjetio
nedostatak takozvanih 'pametnih' bomba, čime bi se mogla
obrazložiti činjenica da Pentagon, koji je trebao obnoviti zalihe
streljiva s točnim navođenjem, nije bio kadar da jamči uspjeh
usputnog napada na Bagdad.
I drugi primjeri privlače pozornost. Najnoviji se tiče
tradicionalnog 'Nuclear Posture Reviewa' koji redovito, prema
međunarodnim prilikama, preispituje stajališta o obrani koja je
pripremio Pentagon i koja se daju usporediti s Biblijom odvraćanja,
sve dok američki predsjednik, zapovjednik oružanih snaga, nije
konačno odobrio špekulacije glavnog stožera. Podatci koje je
objavio tisak dali su povoda za mišljenje da je Washington odlučio
iz temelja sve promijeniti kako bi nuklearna bomba u rukama
Amerikanaca bila vojno 'sredstvo' kao i svako drugo oružje. To je
značilo zaboraviti mnoge razloge. Prvo, 'Nuclear Posture Review'
pod drugim nazivima pripisuje državnom poglavaru - tako je i u
drugim zemljama, pa i u Francuskoj - lepezu mogućih rješenja koja
mogu proširiti i mijenjati njegov manevarski prostor, kako ne bi
bio osuđen na samo jedno rješenje. (...)
Preispitivanje strategije koje je u tijeku preko Atlantika
pokazuje ili prikriva, već prema tome kako želimo shvatiti, istinu
koja puno više zabrinjava, tj. svršetak rusko-američke zajedničke
vladavine odvraćanja i ujedno začetak globalnijeg shvaćanja
sigurnosti u SAD-u i sigurnosti njegovih saveznika, ako
Washington, kao što se dogodilo u Afganistanu, ubuduće ne misli da
su savezi Kleenex i da se mogu baciti i mijenjati samo prema
pojedinačnim američkim interesima.
Ako bolje pogledamo proračunske smjernice koje je utvrdio Donald
Rumsfeld, američki ministar obrane, možemo si postaviti puno
pitanja. Istina je očita: ne prihvaća se nikakav manjak manevarskog
prostora. Svi programi imaju svoj razlog postojanja, jer su jamstva
sigurnosti i jer američki predsjednik ne želi ostati zapamćen kao
predsjednik koji nije dovoljno pripremio - ili je to učinio u
nezgodno vrijeme - američke snage za ono što bi sutra za njih mogao
biti izazov. (...)
Odakle, dakle, taj dojam koji su stekli mnogi europski čelnici, da
SAD ustrajno traži operativnu dosljednost u svojim strateškim
ambicijama? Uključujući i NATO. Pače, napose u sklopu NATO-a.
Vjerojatno iz činjenice da su Amerikanci, unatoč snazi svog oružja,
još daleko od rješenja proturječja zbog kojeg od saveznika traže da
ponesu dio tereta, tj. traže dodatne napore na polju obrane kako bi
se smanjio 'technological gap', dok Washington istodobno traži
pravo da počinje operacije bez pomoći partnera. (...)", piše
Jacques Isnard.
AGENCE FRANCE PRESSE - AFP
23.III.2002.
Izgred u Monterreyju: zaokret u sukobu Washingtona i Havane
"Neobičan potez Fidela Castra u Monterreyju i uporne kubanske
optužbe zbog američkog pritiska prema Meksiku znače zaokret u
sukobu Washingtona i Havane, ideoloških neprijatelja više od
četrdeset godina.
Kuba je u petak službeno optužila američkog predsjednika Georgea W.
Busha da je činio pritisak na meksičku vladu kako bi prisilila
Fidela Castra da ode sa susreta na vrhu u Monterreyju o financiranju
razvoja koji se održao pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda.
'To je ozbiljna stvar, bez presedana na drugim međunarodnim
summitima', rekao je na kubanskoj televiziji kubanski ministar
vanjskih poslova Felipe Perez Roque, odgovarajući na pitanja iz
Monterreyja.
'Bush je zaprijetio da neće doći na susret ako drug Fidel bude
nazočan. Ucijenio je organizatore summita i prijetio bojkotom'
konferencije, rekao je g. Perez Roque.
Te su izjave došle nakon tvrdnja kubanskog izaslanika na
konferenciji Ricarda Alarcona koji je rekao da je bilo 'velikih
američkih pritisaka na Meksiko, zemlju organizatora, kako (Castro)
ne bi došao'.
Meksiko i Washington odbacili su kubanske tvrdnje.
'SAD je činio pritisak, Meksiko je poslušao', glasio je u subotu
naslov na naslovnici kubanskog dnevnika 'Juventud Rebelde', pišući
da 'visoki dužnosnici u SAD-u i u Meksiku bezočno lažu'.
Fidel Castro koji je na vlasti već 43 godine, ranije je bez izgreda
sudjelovao u međunarodnim konferencijama na kojima je nazočio
američki predsjednik. Na susretu na vrhu tisućljeća u UN-u, u rujnu
2000., čak se kratko susreo s predsjednikom Billom Clintonom i
rukovao se s njim, što je u analima ostalo zabilježeno kao jedini
susret između kubanskog vođe i stanovnika Bijele kuće.
U prigodi 50. obljetnice UN-a 1996., Fidel Castro je bio na ručku
državnih poglavara, na kojemu je bio i Bill Clinton, premda su
dvojica predsjednika pazila da se ne sretnu.
G. 1992. kubanski je predsjednik bio na summitu planeta Zemlje u
Riju, kao i predsjednik George Bush, otac sadašnjeg američkog
predsjednika koji je pristojno pljeskao govoru Fidela Castra.
No nakon atentata 11.IX., američko je stajalište prema Kubi jasno
pokazalo znake zaoštravanja, unatoč znacima dobre volje koje je
Havana opetovala prema Washingtonu.
Tako je Kuba, još uvijek na popisu zemalja koje podupiru terorizam
koji je sačinio američki State Department, ponudila pomoć
sjevernom susjedu nakon događaja od 11.IX. i nije se protivila
prebacivanju talibanskih zatočenika u američku bazu Guantanamo,
ponudivši čak i liječničku pomoć.
Prošlog je tjedna Havana opetovala svoju želju da surađuje s
Washingtonom u borbi protiv trgovine drogom i terorizma. No SAD je
bio ravnodušan na taj prijedlog.
Predsjednik Bush je, uoči sastanka na vrhu u Monterreyju, ocijenio
kubanski režim kao 'krajnje represivan' i zatražio da ga osudi UN-
ovo povjerenstvo za ljudska prava koje se idućeg mjeseca treba
očitovati o Kubi. To glasovanje svake godine sve više poprima
razmjere idološke bitke između dvaju neprijatelja", piše Marie
Sanz.
AUSTRIJA
DER STANDARD
23./24. III. 2002.
Prekretnica Monterrey
"Tu je Fidel Castro, institucionalizirani revolucionar, koji
zapadnim industrijskim zemljama predbacuje 'genocidni'
gospodarski sustav. Tamo je George W. Bush, predsjednik osovine
protiv zla koji s deset milijarda dolara želi neutralizirati
siromaštvo kao ferment terorizma. Hoće li nepomirljiva stajališta
ostati u sjećanju na UN-ovu konferenciju o financiranju razvitka?
Ili će biti i nešto konkretnije? Nešto što uistinu ima veze s
razvojnom politikom a ne samo s razmjenom svjetskopolitičkog
sitniša?
Da i ne - to je i dvojbeno i točno. UN-ov program pomoći u razvitku
može najaviti da će novac za pomoć do 2006. širom svijeta narasti za
20 posto (s 52 milijarde na 64 milijarde američkih dolara). Ako
obećanja budu održana, bit će više nego što bi industrijske zemlje
bez te konferencije doznačile zemljama u razvitku idućih godina.
Međutim, što se tiče otpisa dugova najsiromašnijih zemalja i poreza
na devizne špekulacije, sugovornici su se u Monterreyu ipak
približili. O dogovoru se ipak još ni izdaleka ne može govoriti.
Inicijativa njemačke ministrice Heidemarie Wieczorek-Zeul o
Tobinovu porezu naišla je na široko odbijanje.
Ugledni američki ekonomist Jeffrey Sachs ipak vjeruje da će
Monterrey ući u povijest kao prekretnica. To se čini pretjeranim. S
druge strane: direktor Svjetske banke Mike Moore govori o
siromaštvu kao tempiranoj bombi - ako industrijske države to ne
shvate samo u terorističkom smislu, Monterrey bi uistinu mogao biti
prekretnica", zaključuje komentator Christoph Prantner.
ŠVICARSKA
NEUE ZUERCHER ZEITUNG
24. III. 2002.
Snubljenje za moć ulice
"Nakon izborne pobjede Silvija Berlusconija i njegove koalicije
talijanska politička klima prilično je napeta: stranke
polemiziraju, vladajuća većina i oporba razmjenjuju agresivne
geste - a birači su vidno izgubili orijentaciju. 'Quo vadis,
Italia?', glasio je naslov knjige u kojoj je povjesničar Jens
Petersen analizirao preobrazbu talijanskog društva. Danas je
odgovor na to pitanje neizvjesniji nego ikad dosad.
Zahvaljujući Berlusconiju Italija je u Europi postala slučaj - bez
mogućnosti usporedbe s drugim partnerima u Europskoj uniji.
Predstavljaju li gospodarska moć premijera, njegov neriješeni
sukob interesa i njegov medijski monopol danas opasnost za
Italiju?, pitaju se u međuvremenu mnogi Talijani - čak i oni koji su
pomogli Berlusconiju na putu do njegove jasne izborne pobjede.
Javljaju se znakovi otpora. No, parlamentarna je oporba sve drugo
samo ne jedinstvena. Činilo se da ju je uspon koalicije desnog
centra na vlast gotovo blokirao. Ni oporbeni vođa Francesco Rutelli
nije dosada uspio uvjerljivo nastupiti u javnosti. Zločesta
definicija 'dead man walking' (zombi - op. prev.), koji su
prihvatili čak i simpatizeri ljevice, dovoljno govori sama za
sebe.
No, čini se da se oporba počela buditi iz sna. Ipak, taj proces nisu
potaknule tradicionalne stranke već spontane prosvjedne akcije
mnogih Talijana koji se ne osjećaju vezanima ni za koju određenu
skupinu ili stranku. Iz lijevo-liberalnog bloka formirao se
građanski pokret.
Na 'Danu legalnosti', koji je 23. veljače održan u sportskoj palači
'Palavobis' u Milanu radi sjećanja na desetu godišnjicu početka
akcije 'Mani pulite', sudskih istraga o slučajevima podmićivanja i
korupcije, sudjelovalo je više od 40 tisuća ljudi. Naravno, svi ti
ljudi nisu našli mjesto u samoj sportskoj dvorani ali su usprkos
tome satima istrajavali na otvorenom. Za tu je manifestaciju
karakterističan bio izostanak zastava - kako crvenih tako i onih
saveza lijevog centra Ulivo.
Nekoliko dana ranije, 2. veljače, na Piazzi Navona u Rimu održana je
manifestacija koju je organizirao odbor 'Zakon je jednak za sve'.
Na njoj su sudjelovali i Rutelli i Piero Fassino, tajnik stranke
lijevih demokrata. Poznati filmski režiser Nanni Moretti uzeo je
riječ: 'Nikada nećemo pobijediti s ovim stranačkim čelnicima',
izjavio je, praćen burnim pljeskom.
Ta je kritika potaknula lijeve stranke na neku vrstu preispitivanja
vlastite savjesti koja još ni izdaleka nije dokončana. Naravno,
lijeve stranke pokušavaju pridobiti te prosvjedne pokrete i
upregnuti ih za vlastite ciljeve ali očito je da spontano nastali
građanski pokreti žele sačuvati distancu u odnosu na etablirane
stranke. To vrijedi i za Firentinske profesore, među koje spadaju i
Paul Ginsborg i Francesco Pardi. Oni su organizirali manifestaciju
na temu stanja u pravosuđu, na kojoj je sudjelovalo 15 tisuća
ljudi.
Prijevremeni izbori za upravno vijeće RAI-a, državne radio-
televizijske kuće koju danas također kontrolira Berlusconi,
prouzročili su u cijeloj Italiji nove spontane prosvjedne akcije.
Oko zgrade uprave RAI-a u Rimu formirali su se ljudski lanci u
'girotondo'. Takve akcije ponovljene su u mnogim gradovima.
Ljudski lanci formirali su se i oko rimske palače pravde u znak
prosvjeda protiv napada vlade na pravosuđe.
U Parmi je ovog vikenda održan prvi kongres 'Margherite' na kojem je
sudjelovalo 2500 izaslanika. Margherita je savez više malih
stranaka - narodne stranke s kršćansko-demokratskom tradicijom,
liberala, zelenih i otpadničkih skupina koje valja pribrojiti
centru ili umjerenoj ljevici. Njihov je vođa Rutelli, koji
spomenuti kongres smatra novim reformskim pokretom. Prvi puta u
talijanskoj poslijeratnoj povijesti, obilježenoj podjelom
stranaka, rađa se nova stranka koja će biti jedan od nosivih stupova
Uliva. Dalekosežni je cilj uspostava dvostranačkog sustava i
alternativa sadašnjoj vladi. Čak se i Fausto Berinotti, koji je
dosada odbacivao bilo kakvu suradnju s Ulivom, ponovno približava
stranci demokratske ljevice.
Ubojstvo profesora Marca Biagija u Bologni bilo je dodatni znak za
uzbunu. Ekstremno ljevičarske Crvene brigade preuzele su
odgovornost za taj zločin. To bi mogao biti signal za oživljavanje
terorizma s lijeve i desne strane političkog centra, koji je od
šezdesetih godina prošlog stoljeća odigrao kobnu ulogu u
talijanskoj poslijeratnoj povijesti. Potres koji je uzdrmao cijelu
Italiju trebao bi potaknuti vladu i oporbu da borbu protiv
ljevičarskog i desničarskog ekstremizma ponovno uvrste među svoje
prioritete.
Oporba mora pokušati razviti jedinstvenu politiku zajedno s tri
glavne struje iz antivladinih prosvjeda - dakle, pridobiti na svoju
stranu radnički pokret, koji je pozvao na masovnu demonstraciju u
Rimu, građanske pokrete i stranke lijevog centra.
Posljednjih mjeseci Talijani su si dali oduška uglavnom kroz viceve
o Berlusconiju i njegovoj vladi, držeći se komičara. Pisac Umberto
Eco još je nedavno izjavio: 'Sve što se u Italiji događa i izaziva
nemir i previranja valja zahvaliti komičarima'.
No, uznemiruje i mogućnost da satira zamijeni politiku. U tom
kontekstu valja navesti tek jedan primjer koji je objavio tjednik
'L'Espresso' pod velikim naslovom 'la repubblica delle
barzellette' (republika viceva - op. prev.): 'Berlusconi sjedi u
avionu zajedno s Bossijem i Finijem. Avion se počne rušiti.
Pitanje: tko će se spasiti? Odgovor: Italija'", prenosi na kraju
članka Erich Kusch.