RGR 22. III. NATO-OV MIR

RADIO GLAS RUSIJE - RGR 22. III. 2002. Jurij Ostrovidov: NATO-vo mirovnjaštvo uz bombe Nakon što je Rambuillet učinio diplomatske pripreme za agresiju na SR Jugoslaviju, izražene u ultimativnim zahtjevima samo na račun jugoslavenske strane, vodstvo saveza 24. je ožujka 1999. primijenilo mirovnjaštvo na Balkanu pomoću bombi. Pri tome su pripadnici NATO-a otvoreno zanemarivali pravila suvremenog međunarodnog pravnog poretka prema kojima je uporaba oružane sile u međunarodnim odnosima dopustiva samo prilikom ostvarivanja prava na samoobranu ili odlukom Vijeća sigurnosti UN- a protiv prekršitelja mira ili agresora. NATO se bezrazložno umiješao u unutrašnje poslove suverene države proglasivši to prisilom na mir. Računalo se na brzo i apsolutno uništenje sposobnosti SRJ za otpor. Kako bih to potvrdio, podsjećam na nekoliko brojeva. Ekonomski potencijal NATO-a bio je skoro 680 puta veći od potencijala Jugoslavije. Zračnim napadima bila je izložena praktično čitavo područje SRJ. 1200 zrakoplova, među kojima i 850 borbenih, obavilo je između 25 i 35 tisuća letova. Bačeno je najmanje 25 tisuća tona, a prema nekim podacima 79 tisuća tona eksploziva, izbačeno je preko 3 tisuće krstarećih raketa. NATO je u svojem napadu koristio zabranjene vrste oružja kao što su kazetne bombe, projektili s osiromašenim uranom i grafitnoelektromagnetskim nabojem. S predumišljajem su rušeni kemijski opasni objekti. Kao rezultat prava humanitarna i ekološka katastrofa nije zahvatila samo SRJ i susjedne zemlje, već i nekoliko drugih područja Europe. Karakteristično je što glavni ciljevi NATO-a nisu bili vojni, nego civilni objekti. Nanesena šteta je golema. Procjenjuje se, prema najgrubljim proračunima, na 100 do 200 milijardi dolara. Uništene su čitave stambene četvrti. Zbrisano je s lica zemlje oko 50 većih industrijskih poduzeća, oštećeno 8 elektrana, 7 željezničkih stanica i 6 zračnih luka. Srušena su 22 i onesposobljeno 12 mostova. Uništene su također 22 bolnice, te 35 fakulteta, 2 tisuće škola, 3 TV-centra, 20 TV-releja, kao i veći broj TV i radio postaja. Ciljevi zračnih napada bili su i kulturni spomenici, srednjovjekovni manastiri, nacionalni parkovi i rezervati koji su pod Unescovom zaštitom. Bilo je djelomice ili potpuno srušeno 18 pravoslavnih i katoličkih hramova i manastira, nekoliko desetaka kulturnih spomenika na Kosovu i Metohiji. U bombardiranju je poginulo 2 tisuće civila, dok je oko 7 tisuća povrijeđeno. Od njih su 30 do 40 posto bila djeca. Usput rečeno, o dvoličnosti takozvanih boraca protiv genocida i etničkog čišćenja uvjerljivo svjedoči činjenica da su većina žrtava NATO-a na Kosovu bili upravo Albanci čijom je zaštitom motiviran početak borbenih djelovanja. Ne štedeći tuđe živote vojni čelnici NATO-a nisu se usudili izravno sučeliti s jugoslavenskim oružanim snagama, raspoređujući svoju vojsku uz granice pokrajine i očekujući preuzimanje okupatorske uloge. Ipak nisu uspjeli izbjeći gubitke. Prema grubim podacima, NATO je izgubio 30 do 60 zrakoplova, oko 10 helikoptera, između 25 i 30 bespilotnih letjelica i 2 do 3 stotine krstarećih raketa. Opći broj ljudskih žrtava je vjerojatno oko 400, od kojih su preko 250 američki specijalci. Troškovi NATO-a iznosili su 10 do 15 milijardi dolara, ali kasniji događaji su pokazali da nisu donijeli pravi mir na Kosovo. (RGR)