LAT 11. III. STAJANJE PO STRANI VIŠE NIJE DOVOLJNO

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 11. III. 2002. Stajanje po strani više nije dovoljno "Krajem 1940-tih, SAD je zaključio kako su dva rata koja su nikla u Europi prelila čašu. Odustao je od dva stoljeća izbjegavanja saveza i preuzeo odgovornost za budućnost kontinenta. Uslijedili su Marshallov plan, NATO, Europska gospodarska zajednica i- nakon 40 godina- kolaps Sovjetskog Saveza i prva povijesna prilika da se stvori ono što je predsjednik George H. W. Bush nazvao 'cjelovitom i slobodnom Europom'. Zajedno sa svojim europskim saveznicima, SAD je sada suočen sa sličnom odgovornosti: da kaže 'bilo je dosta' na Bliskom Istoku i u jugozapadnoj Aziji i da počne misiju koja će trajati desetljećima i kao cilj imati oblikovanje regije koja bi bila demokratična, napredna i u kojoj bi vladao mir. Regija koja se proteže od Mediterana do Afganistana izvor je beskrajnih problema i moguće je da se kreće u smjeru prave katastrofe. SAD su napali bliskoistočni teroristi koji će, ako im se bude pružila prilika, napasti opet. Izraelci i Arapi međusobno se ubijaju neviđenim tempom. Irački diktator koji je koristio otrovni plin protiv vlastitog i iranskog naroda sakuplja još opasnije oružje masovnog uništenja. I Iran možda skuplja oružje masovnog uništenja. Snage SAD-a još uvijek se bore protiv Al Qaide i talibanskih terorista u Afganistanu. U međuvremenu, demokracije u regiji nema previše, a razlike u osobnim dohodcima i u gospodarskom razvoju stoje u suprotnosti s izvanrednom zaradom od trgovine naftom. Čini se kao da različita društva žive u različitim stoljećima. No, čaša se prelila. Ravnodušnost Zapada ili povremena uključenost više nije opcija. Zapad ne može izbjeći vitalnu ovisnost o bliskoistočnoj nafti i bio bi lakomislen da nastavi dozvoljavati da taj izvor nafte povremeno bude ugrožavan. Ne može sjediti po strani dok oružje masovnog uništenja u regiji postaje dostupno. Ni moralno ni politički ne može nastaviti tolerirati ono što Palestinci i Iračani čine jedni drugima. Istovremeno, globalizacija olakšava prijenos raznih bliskoistočnih zala na Zapad; doseg oružja sada se širi van regionalnih granica a terorizam se iskušava kao način borbe protiv moći i vojne prisutnosti SAD-a. Prepisati Marshallov plan za Bliski Istok i jugozapadnu Aziju se čini jeftinim; Zapadna Europa i Zapadna Azija su zasigurno uvelike različite. No ulaganje Amerike u Europu otišlo je mnogo dalje od gospodarske rekonstrukcije i razvoja. Radilo se i o dugoročnoj uključenosti iz vana s ciljem strateškog utjecaja i prisutnosti; diplomatskoj i vojnoj intervenciji s ciljem sprječavanja, ograničavanja i zaustavljanja sukoba i shvaćanju da demokracija postoji u simbiozi s gospodarskim napretkom, modernim obrazovanjem, vladama koje imaju podršku javnosti i potiču nadu u životima ljudi. SAD i njeni europski saveznici trebali bi osmisliti zajedničku misiju s ciljem rješavanja bliskoistočne i krize u jugozapadnoj Aziji, bez obzira na to koliko takva akcija trajala. U zapadnom dijelu tog teritorija, SAD mora svim silama nastojati zaustaviti borbe u Izraelu, na Zapadnoj obali i u Gazi i izvršiti snažan pritisak s ciljem provođenja mirovne diplomacije koja počinje sada i nastavlja se sve do onda kada postane uspješna, uz upotrebu sve moći i utjecaja koje SAD posjeduje. U istočnom dijelu, SAD i njeni saveznici moraju prihvatiti Afganistan kao projekt i moraju ga učiniti uspješnim, iako bi ta zemlja mogla predstavljati najteži zadatak u regiji. Ovog proljeća, Velika Britanija bi trebala prepustiti čelništvo nad ograničenim mirotvornim snagama Turskoj i Njemačkoj. Umjesto njih, zadatak bi trebale preuzeti snažne snage predvođene NATO-om, koje bi uključivale i Rusiju- što bi bio ispit za cijeli NATO, da odigra ključnu ulogu u ratu protiv terorizma, i da NATO i Rusija dokažu svoju suradnju i u praksi. Utjecaj tih snaga trebao bi se protezati daleko van Kabula. Snage bi trebale ostati na terenu sve dok afganistanska vlada ne bude mogla osigurati stabilnost. Trebalo bi ju potpomoći i nastavljanjem davanja pomoći zdravstvu, obrazovanju i razvoju. Zajedno s Rusijom, Zapad mora zaustaviti i širenje oružja masovnog uništenja. Irak je osnovni prioritet. No SAD bi se trebao prestati zavaravati da sam može riješiti ovaj problem. Ne možemo očekivati od Amerikanaca ni to da nastave davati podršku nesmanjenim intenzitetom vojnoj kampanji koja nosi ozbiljan rizik za vojno osoblje koje u njoj sudjeluje, bez saveznika ili jasne predodžbe o tome što dolazi nakon rata. Vojna akcija mogla bi postati neizbježna. No ovo mora biti posljednja alternativa opsežne strategije za borbu protiv proliferacije. Zajedno s europskim saveznicima moramo procjenjivati situaciju i donositi odluke koje bi mogle dovesti do zajedničkih rizika i odgovornosti. Osim toga, moramo imati realan plan za rješavanje posljedica promjene režima u Bagdadu ili iračkog sloma. Drugdje u regiji, SAD i njegovi saveznici trebali bi pokušati osujetiti iranske programe za proizvodnju oružja nastojeći uvesti tu zemlju nazad u međunarodnu zajednicu. Trebali bi potaknuti iranska nastojanja s ciljem okončavanja dominacije mula i potaknuti ih da opstanu na putu prema prvoj vjerskoj reformaciji muslimanskog društva ikada. Zapad bi se trebao uključiti i u gospodarski napredak regije i njenu demokratizaciju- uz podrazumijevanje toga da do demokratske promjene u svjetovnim državama kao što su Sirija i Egipat neće doći preko noći. Ova vizija za Bliski Istok i jugozapadnu Aziju- opsežna, skupa i dugotrajna misija- nije garancija za to da je dovoljno radikalna reforma moguća, da izvori sukoba mogu biti ublaženi ili da se nešto nalik na europsko čudo iz posljednjih pola stoljeća može preslikati u ovu regiju. No znamo da epizodna uključivanja nisu polučila rezultate i da se mračna strana globalizacije stalno pogoršava. Znamo da su šanse za mir sve manje. Čaša se prelila", piše Robert E. Hunter, veleposlanik SAD-a u NATO-u od 1993. do 1998. godine.