ŠV 9. III. NZZ: LOŠE STRANE ABDULLAHOVA PLANA

ŠVICARSKA NEUE ZUERCHER ZEITUNG 9. III. 2002. Koje su loše strane Abdullahova mirovnog plana? "U tmurnoj poplavi deprimirajućih i alarmantnih vijesti o sve krvavijim grčevima izraelsko-palestinskog sukoba trenutačno se nazire jedan jedini nejasni tračak nade. Proizlazi iz neočekivanog poticaja saudijskog prijestolonasljednika Abdullaha o pokretanju nove mirovne inicijative. Sredinom veljače saudijski de-facto regent povjerio je komentatoru 'New York Timesa' da razmišlja o tome da na predstojećem sastanku na vrhu arapskih zemalja, zakazanom krajem ožujka u Beirutu, iznese prijedlog o uspostavi opsežnih mirovnih odnosa između svih arapskih zemalja i Izraela - ako se ovaj povuče iz svih područja koja je zaposjeo od 1967. g. Abdullah je izričito ovlasti komentatora da tu zamisao raširi u javnosti. Poruka iz naftom bogatog ali politički gotovo neprozirnog pustinjskog kraljevstva izazvala je u međuvremenu prilično snažan odjek. Doduše, kod nekih reakcija nije jasno je li očitovani interes uistinu ozbiljan. Nijedna vlada nije dosada emitirala jasan znak da je spremna aktivno se angažirati na provedbi saudijske idejne skice. Ipak američki je predsjednik Bush u međuvremenu telefonom razgovarao sa saudijskim prijestolonasljednikom u vezi s tim pitanjem. U Izraelu je u prvom redu predsjednik Katsav pokazao živo zanimanje za prijedlog ali njegova želja da se tim povodom sastane s prijestolonasljednikom Abdullahom nije naišla na odjek kod Saudijaca. Činilo se u početku da mladi sirijski predsjednik Asad odbija Abdullahovu inicijativu ali se nakon posjeta saudijskoj kraljevskoj kući ovog tjedna odjednom i bez pobližih objašnjenja počelo govoriti o suglasnosti. Arafat je izričito pozdravio spomenutu ideju. Neuvijeno 'ne' stiglo je od strane nepouzdanog libijskog diktatora Gadafija. Što čini saudijski pokusni balon - zasada je samo o tome riječ - tako zanimljivim? U prvom redu osoba koja ga je emitirala. Zahvaljujući svom bogatstvu konzervativna saudijska dinastija ima značajan financijski i politički utjecaj u arapskom svijetu. Spada među arapske režime koji su dosada nisu formalno priznali pravo izraelske države na postojanje - iako je kralj Fahd osamdesetih godina lansirao mirovnu ideju sličnu ovoj današnjoj prijestolonasljednika Abdullaha. No, nova saudijska inicijativa potiče na dublje razmišljanje u prvom redu zato što je usredotočena na dva ključna problema izraelsko-arapskog sukoba. Po tom bi se planu Izrael morao povući s područja, zaposjednutih prije 35 godina, koja prvobitno - što se danas lako zaboravlja ili potiskuje - nije okupirao iz bezobzirne težnje za ekspanzijom. Štoviše, okupacija je 1967. g. bila rezultat rata koji su provocirali arapski susjedi, nespremni pomiriti se s postojanjem izraelske države. Politički i međunarodnopravni istočni grijeh Izraela bilo je kasnije opsežno naseljavanje i kolonizacija osvojenih područja. Time je teško uzdrmana vjerodostojnost ideje - koju su u najmanju ruku oduvijek isticale liberalne izraelske snage - da okupirana područja budu upotrijebljena kao predmet razmjene za siguran mir s arapskim susjedima. No, sastavni dio ključnog političkog i psihološkog problema koji se krije u jezgri sukoba jest u arapskom svijetu još uvijek vrlo raširen negativan ili u najmanju ruku ambivalentan temeljni stav prema pitanju prava Izraelaca na vlastitu državu u bliskoistočnoj regiji. Doduše, to odbijanje nije povezano samo s neriješenim palestinskim pitanjem ali jasno pristajanje svih arapskih država na potpunu normalizaciju odnosa s Izraelom, o čemu - čini se - razmišlja saudijski prijestolonasljednik, moglo bi u izraelskoj javnosti stišati neke grčeve nelagode. Uskratilo bi plodno tlo snagama koje svoju nepopustljivost u teritorijalnom pitanju obrazlažu tvrdnjom da Palestinci i njihovi arapski saveznici u konačnici teže isključivo razaranju izraelske države. Nema sumnje da bi nakon službene potvrde saudijskog prijedloga valja riješiti središnja pitanja kako bi se iz njega mogao razviti novi ozbiljni mirovni proces. Je li prijestolonasljednik Abdullah uopće spreman iznijeti svoju ideju na arapskom sastanku na vrhu u Beirutu u obliku inicijative? Bi li u svemu tome uistinu sudjelovala i Sirija? Bi li se u tom slučaju ponovno aktualizirali pregovori o Golanskoj visoravni? Pri kakvim bi praktičnim rješenjima pomoć pružili arapski režimi u teškom pitanju suvereniteta nad Jeruzalemom ili ne manje teškom pitanju prava palestinskih izbjeglica na povratak? Čak i kada bi sljedećih tjedana sva ta pitanja bila pozitivno riješena, nema sumnje da sadašnji izraelski premijer Sharon neće biti spreman obvezati se na opsežno povlačenje iz okupiranih područja. Naime, Sharon je već žestoko odbio kompromisno teritorijalno rješenje koje je ponudio njegov prethodnik Barak a išlo je dalje od svih ranijih izraelskih prijedloga. Nakon jednogodišnje vladavine Sharonove vlade većina u izraelskoj javnosti počinje očigledno uviđati da stari general ne raspolaže vizionarskim sposobnostima jednog de Gaullea, koji se pravodobno i usprkos žestokom unutarpolitičkom otporu izborio za hrabro političko rješenje francuskog problema u Alžiru. No, Izrael još uvijek - bar na neokupiranim područjima - funkcionira kao demokratska država. U kontekstu sve izrazitijeg gubitka iluzija među izraelskim građanima ta činjenica opravdava pretpostavku da bi Sharonovi dani na premijerskoj dužnosti uskoro mogli biti odbrojani. Vjerodostojno formulirana mirovna ponuda, utemeljena na prijedlogu saudijskog prijestolonasljednika i iznesena na predstojećem arapskom sastanku na vrhu u Beirutu, više bi nego jasno razotkrila Sharonovu političku nemoć. To bi pak vjerojatno ubrzalo i njegovu smjenu. Temeljito ispitivanje ozbiljnosti saudijske inicijative i provjera hoće li on možda čak rezultirati konstruktivnim izlaskom iz aktualnog beznađa u izraelsko-palestinskom sukobu ovisit će u prvom redu i o tome u kojoj će se mjeri u tom smjer angažirati i Washington. Bushov kabinet duguje vlastitim svjetsko-političkim kao i interesima svojih bliskoistočnih saveznika bar temeljito ispitivanje inicijative prijestolonasljednika Abdullaha. U najboljem slučaju iz njega bi se mogao razviti kompromisni mir kakav je u ljeto 2000. g. u Camp Davidu a potom i u Tabi za dlaku promašen zbog kobnih nedostataka kod vodećih ljudi (Arafat mora prihvatiti posebno tešku odgovornost za taj promašaj). Politika koja bi i na palestinskoj i na izraelskoj strani bila manje obilježena iluzijama mogla je oba naroda uštedjeti tragična iskustva iz proteklih godinu i pol dana", zaključuje komentator.