IHT7. III. IZRAEL RAZMIŠLJA I O ETNIČKOM ČIŠĆENJU?

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 7. III. 2002. Riješiti rat koji Izrael ne može dobiti "Mirovni prijedlog saudijskog princa Abdulaha jedini je pozitivni razvoj bliskoistočne tragedije u više od godinu dana, no vjerojatnost za njegov uspjeh neznatna je osim ako se Bushova vlada ne angažira, što nije vjerojatno. Učiniti to značilo bi preusmjeriti postojeću politiku SAD-a i predsjednika Georgea W. Busha dovesti u opasne političke vode kod kuće. Međutim, ako se to ne učini, ambicija vlade da se svrgne Sadam Husein bila bi potkopana, a pogoršali bi se i već napeti odnošaji SAD-a i Saudijske Arabije. U i van SAD-a postoje moćne sile koje blokiraju ikakav ozbiljan novi potez s ciljem pronalaženja rješenja, uključujući i elemente na arapskoj strani. Nefleksibilna politika Sharonove vlade u Izraelu ta je da kontrolira i širi naselja na teritorijima pod vojnom okupacijom, što je pitanje koje je pokrenulo dvije intifade. Mogućnost da bi Izrael mogao prihvatiti povlačenje s okupiranih teritorija teško je zamisliti. Saudijski prijedlog nudi puno priznanje Izraela od strane svih arapskih vlada, uz normalne političke i trgovačke odnošaje, pod uvjetom da se Izrael vrati u okvire svojih granica koje su postojale prije 1967. godine. Ovo je važno jer Saudijci imaju priliku svojim primjerom navesti i druge Arape na slične stavove, pod uvjetom da SAD podrži njihov prijedlog. Od Izraela se zahtijeva da preda teritorije na Zapadnoj obali i u Gazi, koje zemlja drži pod svojim nadzorom od vojne pobjede u ratu iz 1967. godine i koji je naselila, no koji međunarodna zajednica, uključujući i SAD, nikada nije priznala kao legitimni dio Izraela. Prema prijedlogu, Izrael bi trebao evakuirati i arapski Istočni Jeruzalem, osim ako se ne ostvari kompromis, kao što bi bio kondominij ili zajednički suverenitet, ili međunarodni suverenitet, koje je Izrael u prošlosti sve od reda odbio. 'Pravo povratka' palestinskih izbjeglica čiji se domovi nalaze na sadašnjem izraelskom teritoriju također bi trebalo biti kompromitirano, kao što to svi razumiju. Uobičajena formula simboličan je povratak ograničenog broja najtežih slučajeva, uz nadoknadu i naseljavanje na nova područja za ostale. Sirija je već iskazala svoje neslaganje sa saudijskim prijedlogom, a neki Palestinci uvijek su ustrajali kako neće pristati na ništa manje od uništenja Izraela. Potpuno je moguće da bi, čak i da se saudijski prijedlog prihvati, neki Palestinci nastavili postavljati bombe. No politička klima sporazumom bi bila uvelike promijenjena, a velika većina Palestinaca i Arapa drugdje imali bi ključni interes u tome da sporazum bude proveden u djelo. Danas Palestinci, čak i oni najpredaniji mirnom rješenju, automatski imaju interes u korištenju nasilja jer je, povijesno gledano, samo nasilje Izraelce guralo prema kompromisu. Obje strane uvijek su koristile nasilje da bi dobile ono što žele. Ovo je razlog zbog kojeg će se nasilje svakako nastaviti, i bez sumnje pogoršati, ako kompromis opet bude odbijen. Palestinci se sada neće zaustaviti; dobivaju svoju drugu intifadu. Njihova sposobnost da pretrpe patnje i uzvrate udarac pokazuje se većom od javne voljnosti Izraela da prihvati patnju i kazni neprijatelja. Moć slabih jest u tome da moćne pozivaju da učine najgore što mogu, privlačeći moćne na teren gdje ili oklijevaju i slamaju se ili izvode moralno samoubojstvo. Prije godinu dana, razočarani Jaserom Arafatom, uvjereni da su ponudili Palestincima koliko su si god mogli priuštiti ponuditi (možda čak i više nego što je tadašnji premijer Ehud Barak mogao ostvariti), Izraelci su bili spremni poslušati obećanje Ariela Sharona da bi mogao okončati nasilje pomoću represije. Vjerovali su mu, no on nije uspio, pa se veliki dio javnosti i tiska okrenuo protiv njega. Mirovni pokret ponovno je aktivan. Vojska, koju čine građani-vojnici, u krizi je, jer više od 500 rezervista odbija vršiti svoju dužnost u onome što smatraju nemoralnim ratom. Premijer je zemlju doveo do kaotične blokade. Nudi samo dva moguća izlaza, od kojih je jedan materijalno nepraktičan a drugi nešto što bi moralno ugasilo Izrael. Prvi je radikalno odvajanje - prepreke, ograde, jarci, možda čak i minska polja. Ova je akcija djelimice već počela, no potpuno odvajanje nije ni materijalno ni gospodarski izvedivo(...). Drugi je istjerati Palestince iz Palestine silom, što je inače poznato kao etničko čišćenje. Neki židovski ekstremisti to i žele. To je pitanje sada predmet javne rasprave, uključeno kao izbor u anketama javnog mnijenja. Kao što su to istaknuli promatrači, ovo je prvi put da izraelska demokracija zločin protiv čovječnosti razmatra kao političku opciju. Ništa se ne može isključiti. Ovo je rat koji Izrael ne može dobiti, i koji dijeli i demoralizira zemlju. Prisilna američka intervencija koja bi poduprla saudijski prijedlog mogla bi biti jedina stvar koja bi mogla spasiti ne Palestinu nego Izrael", piše William Pfaff.