DE-IL-KOMENTARI-Politika-Oružani sukobi NJ 7.III.-DEI WELT-BLISKI ISTOK NJEMAČKADIE WELT7. III. 2002.Bliski istok"Na Bliskom istoku stanje nije nikada tako dobro kako izgleda i nikada tako loše. Sada su suočeni očaj protiv očaja. Niti
Sharon niti Arafat ne znaju dokončati krvavi obračun. Nema definicije pobjede, postoji samo potonuće u kaos i katastrofu. Izraelci i Palestinci u dubokom su tunelu beznađa.No istodobno baš ta zapletenost stanja neumoljivo prisiljava da se iz modusa moriendi pronađe put u modus vivendi. Inicijativa saudijsko-arapskog prijestolonasljednika Abdallaha element je nade. Ni više ni manje. Prijestolonasljednik je iskusan političar, prošao je sve važne službe, sada je de facto vladar. Prijetnju kući Sauda vidi i u gospodarskoj propasti i eksploziji stanovništva kao i u islamskom pobunjeništvu - koje je svijetu postalo razvidno 11. rujna - i u dugoj borbi u Svetoj zemlji za njezino vlasništvo. Tako se vraća na staru formulu koja je i u temeljima sporazuma iz Osla, 'zemlja za mir', ali pojedinosti ostavlja maglovitima, znajući da se strategijski zemljopis između rijeke Jordana i Sredozemlja od izraelskog trijumfa u šestodnevnom ratu 1967. duboko izmijenio.
NJEMAČKA
DIE WELT
7. III. 2002.
Bliski istok
"Na Bliskom istoku stanje nije nikada tako dobro kako izgleda i
nikada tako loše. Sada su suočeni očaj protiv očaja. Niti Sharon
niti Arafat ne znaju dokončati krvavi obračun. Nema definicije
pobjede, postoji samo potonuće u kaos i katastrofu. Izraelci i
Palestinci u dubokom su tunelu beznađa.
No istodobno baš ta zapletenost stanja neumoljivo prisiljava da se
iz modusa moriendi pronađe put u modus vivendi. Inicijativa
saudijsko-arapskog prijestolonasljednika Abdallaha element je
nade. Ni više ni manje. Prijestolonasljednik je iskusan političar,
prošao je sve važne službe, sada je de facto vladar. Prijetnju kući
Sauda vidi i u gospodarskoj propasti i eksploziji stanovništva kao
i u islamskom pobunjeništvu - koje je svijetu postalo razvidno 11.
rujna - i u dugoj borbi u Svetoj zemlji za njezino vlasništvo. Tako
se vraća na staru formulu koja je i u temeljima sporazuma iz Osla,
'zemlja za mir', ali pojedinosti ostavlja maglovitima, znajući da
se strategijski zemljopis između rijeke Jordana i Sredozemlja od
izraelskog trijumfa u šestodnevnom ratu 1967. duboko izmijenio.
Napredak je u tomu što je Saudijska Arabija, najvažnija zemlja
arapskoga svijeta načelno spremna stvarati mir. I to ne zbog
dobrote u srcu koja je na Bliskom istoku notorno oskudna, nego zbog
egzistencijalne potrebe.
Iz sličnih razloga i jaki čovjek Egipta Hosni Mubarak želi nove
pregovore. I njemu postaju opasna muslimanska braća koju je
proteklog desetljeća svim sredstvima diktature, od krvavog progona
do nagovaranja, potiskivao a i izvozio. Što dulje traje
bliskoistočni sukob, to težim postaje položaj konzervativnog
arapskog režima. Svi oni gledaju Ameriku i Zapad kroz prizmu te
borbe. U Washingtonu je Abdallah, budući da su Saudijci predugo
sjedili na dvije stolice, dobio leden, a Mubarak hladan odgovor.
Plitički Washington i u civilno doba već funkcionira po načelu
'single issue', a još više za vrijeme rata. To znači da se sva
pozornost usredotočuje na jednu kartu koja nadjačava sve ostale. Tu
je i gorko iskustvo koje uza svu revnost prethodniku Clintonu nije
nimalo koristila i njegovo je posredovanje propalo. Svi napori
širom svijeta posvećeni su protuterorističkoj borbi, sva vanjska
politika vrti se oko 'osovine zla' - što ima za posljedicu da se
kompleksnost srednjeg Istoka, gdje uvijek sve ovisi jedno o drugom,
raspada redom. To ima operativnih prednosti, ali ne odgovara
eksplozivnom stanju i zamagljuje spoznaju koliko otvoreni sukobi
zadiru jedni u druge. Bio to pokušaj Sadama Huseina da postane
popularni junak i zaštitnik Palestinaca ili islamistički napad na
režim u Rijadu i Kairu ili ulje oružja i parola koje iranske mule
dolijevaju na vatru: kriza arapskoga svijeta i rat na Bliskom
istoku se približavaju.
Sjedinjene Države nemaju samo težinu i važnost da bi umirujuće
djelovale na borce. Iz bivših vlada imaju i Mitchellov plan
koegzistencije - o miru još ni izdaleka ne treba govoriti - i
Tenetov plan o suradnji sigurnosnih služba. Sjedinjene Države ne
mogu bez dvostruke strategije dobiti ni ratni pohod protiv
terorizma i oružja za masovno uništavanje u diktatorskim rukama. To
zahtijeva oboje, i posredovanje u Svetoj zemlji i jačanje
konzervativnih Arapa.
Europljanima ostaje više od uloge gledatelja. Oni moraju, kao od
Madrida 1991., gospodarski podupirati koegzistenciju i povezati je
s materijalnim interesima, tako da na strani mira bude razum. To
moraju činiti već i stoga što Bliski istok s pravom nosi taj naziv.
Prokleto je blizu", zaključuje komentator lista Michael Stuermer.