RUSIJA-OBŠČAJA GAZETA 21.2.02. O ODNOSU PRAVOSLAVNE PREMA KATOLIČKOJ CRKVI

RUSIJA OBŠČAJA GAZETA Br.8/21.II.2002. Željezni zastor pravoslavlja "U prilikama približavanja Rusije i Europe jako odskače nova kriza u ionako lošim odnosima između Ruske pravoslavne crkve i Katoličke crkve koju je izazvala odluka Vatikana da uspostavi ruske biskupije i burni prosvjedi naše crkvene hijerarhije. Što je uzrok tim prosvjedima i zašto je rusko pravoslavlje u tako lošim odnosima upravo s katolicima? Na prvi pogled, tako burna reakcija ne da se protumačiti nikakvim čisto vjerskim razlozima. Razlike između pravoslavlja i katoličanstva puno su manje nego, recimo, između pravoslavlja i islama, ili šamanizma koji je oživio u udaljenim područjima naše zemlje, ili pak ateizma. Pravoslavlje gleda na katoličanstvo kao na Crkvu u kojoj je moguć spas duše, koji nije moguć, primjerice, za ateista ili budista. (...) Ustvari, borba s katoličanstvom potpuno je logična, samo je ne treba promatrati kroz logiku 'spašavanja duše', već kroz logiku interesa crkvene organizacije. Ti interesi idu za tim da se uz pomoć države maksimalno 'monopolizira' rusko religiozno 'tržište' (koje nije jako veliko jer nema puno ljudi koji su spremni ići u crkvu, ne samo u pravoslavnu, već u bilo koju) i da se, prema tomu, konkurentima ne dopusti pristup na to 'tržište'. A tu najopasniji neprijatelj nije onaj koji je idejno najdalji, već onaj koji je 'najkonkurentniji'. Islam i judaizam puno su dalje od katoličanstva, ali ne poduzimaju ozbiljne napore u obraćanju ruskih ljudi, jer je između njih i Rusa velik kulturni jaz. Naprotiv, katoličanstvo može privući razmjerno velik broj ljudi, ponajprije u vrlo važnom sloju intelektualaca zainteresiranih za vjeru. (...) Društvo je jedna cjelina. A crkva je njegov dio. Društveni moral ne može biti puno viši od morala Crkve u kojoj ono vidi svoj duhovni autoritet. Pravno, otvoreno društvo i nacionalna Crkva čija je najveća briga da 'zatvori' zemlju u vjerskom smislu, ne idu zajedno. Između težnje za ulaskom 'u Europu' i težnje Crkve da na svoj prag ne pusti tu Europu u liku katoličanstva, postoji proturječje koje se prije ili kasnije mora razriješiti. Teoretski možemo zamisliti da Crkva u savezu s drugim 'domoljubnim' snagama 'zatvori' zemlju. No čak i ako je to moguće, pa i na vrlo kratko vrijeme, sudbina Crkve nakon takve pobjede bit će još žalosnija od sudbine zemlje. Općenito, što su u povijesti bili uspješniji pokušaji da se zatvori društvo, to je žalosnija bila sudbina onih koji su ga zatvarali. Carska Rusija, gdje se prijelaz na drugu vjeru kažnjavao po zakonu, bila je u vjerskom smislu idealno zatvorena, i upravo je to dovelo do katastrofe 1917. (možemo navesti i drugi primjer: Sovjetska je Rusija bila u potpunosti zatvorena za legalni antimarksizam. Zato u poslijesovjetskoj Rusiji ima svega, samo ne marksizma). Na koncu, nedvojbeno, neće Crkva 'zatvoriti' društvo, već društvo, koje se razvija i otvara, preobražava Crkvu, kao što se dogodilo već puno puta u raznim zemljama i s raznim Crkvama. (...) No to je jako teško i neće se dogoditi tako brzo. A mi nećemo tako brzo biti normalna 'europska' zemlja", piše Dmitrij Furman.