FRANCUSKA-LE FIGARO OD 13.2.02. PARODIJA SUĐENJA

FRANCUSKA LE FIGARO 13.II.2002. Parodija suđenja "Kakvi god mogli biti njegovi genocidni postupci - zločini protiv čovječnosti, ratni zločini - suđenje Slobodanu Miloševiću nije u skladu s međunarodnim kaznenim pravom i opasan je presedan. Umjesto da mu se sudi na području bivše Jugoslavije, zbog čega ne bi bio bez svog uobičajenog branitelja, prebačen je, u zamjenu za novac, u ruke nedopustivog izvanrednog pravosuđa. Protivnici izvanrednih sudova, tj. sudova koji se osnivaju u osobitu svrhu - kako kažu ad hoc - trebali su i trebaju pobiti čak i postojanje Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY). Zadaća tog suda koji je na potpuno nepriličan način 1993. utemeljilo Vijeće sigurnosti UN-a, zanemarivši povelju Ujedinjenih naroda i koji su osudili predstavnici nekih država (primjerice Brazila), bila je suditi osobama osumnjičenim za teške povrede humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije nakon ... 1991. Pravila rada ICTY-ja u opreci su s načelima neretroaktivnosti kaznenog zakona i zakonitosti krivičnih djela i kazna. Zanimljivo je da je Vijeće sigurnosti dalo ICTY-ju veliku slobodu u prihvaćanju 'poslovnika kojim se uređuje faza do saslušanja, primjena i prikladnost dokaza te zaštita žrtava i svjedoka'. ICTY, gospodar svoje procedure, rabio je i zlorabio te prijeporne ovlasti te je od veljače 1994. do srpnja 1997. proveo dvanaest izmjena poslovnika. Sadržaj poslovnika otkriva povrede temeljnih načela kaznenog postupka. Tako se, pod izlikom zaštite muslimanskih svjedoka optužbe (zašto ne i drugih?) potonjima dopustilo da svjedoče s obrazinom i s izmijenjenim glasom... (Alexandre del Valle, 'Islamizam i SAD, savez protiv Europe, str. 263). Mnoge pretjerane odredbe jesu bitna oznaka prihvaćene procedure (poslovnik, čl. 50, 53, 60, 66, 69, 70, 75, 79). (...) Zamršenost prilika u bivšoj Jugoslaviji spriječila je, ali je donekle i uzrokovala teškoće u uhićenju krivaca i osumnjičenika. Stoga su se primjenjivale često nedostojne mjere: skrivanje dokumenata, obmane i prijevare kako bi se pridobile osobe spremne da surađuju u takozvanom sudbenom postupku (primjerice Slavko Dokmanović). Još je gora stvar nagodba s vladom kojom se u neku ruku obećava 'otkupnina' za izručenje Miloševića. Koliko god ovaj bio na zlom glasu, država ne izručuje i ne prodaje svoje državljane; u takvom slučaju, sama im sudi. Činjenica da je posrijedi državni poglavar pače pojačava taj zahtjev. 'Moguće je, da Jugoslavija nije bila u gospodarskom škripcu..., da vlada u Beogradu ne bi popustila pred zahtjevima iz Washingtona koji je davanje pomoći povezivao s Miloševićevim izručenjem' (P. Boniface, 'Le Figaro' od 3.VII.2001.). Tom se izručenju uzalud usprotivio Vrhovni sud Srbije. Ljudima zakona koji se zadovoljavaju svime tim, mogli bismo reći, kao što je rekao Voltaire Montesquieuu, pobijajući podlost optužaba: 'I najveći filozofski duh teško će uspjeti da ne plati danak samoljublju. Da trgovac mirodijama govori o zakonu, htio bi da svi kupuju cimet i muškatni orašak'", piše Francois Terre, profesor prava i akademik.