FRANCUSKA-LE MONDE OD 12.2.02. AMERIČKA POLITIKA

FRANCUSKA LE MONDE 12.II.2002. Jesu li Sjedinjene Države poludjele? "'Pozor, Amerika je pobješnjela. Prekinimo sve veze s njom, inače će nas ujesti, pa ćemo i mi pobješnjeti', napisao je Sartre 1953. u napisu u 'Liberationu' pod nazivom 'Životinje oboljele od bjesnila'. Povijest je pravedno osudila to ružno aktivno simpatiziranje koje je u jeku hladnoga rata prihvaćalo razloge i naglaske najčišćeg staljinizma. (...) Izvor pošasti nije bio u Washingtonu, već u Moskvi i najveća zasluga za poraz sovjetizma pripada SAD-u koji je četrdeset pet godina znao uporno provodio strategiju suzbijanja komunizma, nadoknađujući slabosti drugih demokracija s jedne strane i svladavajući vlastite pogrješke i vojne poraze - od Vijetnama do Irana - s druge. Nakon 11.IX.2001., SAD živi u novom izravnom sukobu s pobješnjelima kojih je glavni cilj - premda ne jedini - i kao hipersila i kao zadnji jamac demokratskih vrijednosti. (...) Dakle, sadašnji je trenutak odlučujući za tijek povijesti XXI. stoljeća. Ili će se prijeko potrebna borba protiv terorizma usredotočiti na islamsku prijetnju, tražeći da se ova prostorno ograniči, ali i da se uklone neki njezini razlozi. Ili će, poput mehanizma iz kolovoza 1914., ali sada s vjerskim identitetom, a ne više državnim savezima kao prijenosnicima, započeti utjelovljenje mržnje i zaraza nasiljem, uz opasnost od doista sveopćeg sukoba koji nadmašuje države i putuje kroz društva. Bezumna oklada koju je Bin Laden bacio svijetu u lice tada bi bila dobivena. Intelektualna besmislica, sukob civilizacija došao bi na mjesto povijesne stvarnosti. Moramo ustvrditi da na vidjelo želi izaći poguban sustav za koji je značajno kolebanje od političke logike izoliranja prema vojnoj logici sukoba, pod paradoksalnim utjecajem nejasne pobjede u Afganistanu s jedne strane i jačanja hegemonijskih i jednostranih značajki američke politike skopčane s uzdizanjem njezine moralne i vjerske dimenzije s druge. Primjer Sadama Huseina podsjeća da ishod nekog sukoba nije samo nepotpun, već je i neodređen, sve dok se za nj ne pronađe jasno političko rješenje. S jedne strane, Afganistan nipošto nije stabiliziran. S druge, poput baasističkog režima koji je zajedno sa svojim vođom preživio poraz iz 1991., aura koja okružuje Al Kaidu neprestano će rasti sve dok Osama bin Laden, a usput i mula Omar, budu slobodni, ili se budu smatrali takvima. (...) Prvo skretanje s pravca je ponašanje prema afganistanskim zatočenicima u Guantanamu. Nedopustivo je te zatočenike, ili neke među njima, staviti izvan svih pravnih okvira i propisa, što se u ovom času događa, osim ako se ne žele poreći same vrijednosti demokracije uime kojih se rat poveo. Drugo odstupanje se tiče Bliskog istoka i bezuvjetne prilagodbe američke diplomacije politici vlade koju predvodi Ariel Sharon, čiji je cilj politička likvidacija Jasera Arafata, uništenje palestinske samouprave, balkanizacija i implozija puka na tom području pod utjecajem gospodarske blokade i političkog meteža. Ni tu nije riječ o idealiziranju ni o slabosti prema terorizmu. (...) Treće odstupanje treba tražiti u govoru o stanju nacije održanom 29.I., koji se temelji na upozorenju o 'osovini zla' koju čine Sjeverna Koreja, Iran i Irak s jedne strane i na zahtjevu američkog naroda da bude izabrani narod, s druge. Osovina zla izravno je nadahnuta predviđanjima o civilizacijskom sukobu, budući da Samuel Huntington svoj poziv na ujedinjenje oko SAD-a temelji na prijetnji koja proizlazi iz muslimanske arapsko- azijske sveze. Ovako, ona graniči s maštom. Za razliku od nacističke Njemačke, fašističke Italije i militarističkog Japana koje je u Drugom svjetskom ratu povezivao diplomatski savez i strateška suradnja, Sjeverna Koreja, Iran i Irak nipošto ne čine organiziranu koaliciju. (...) Četvrti je otklon u nesrazmjernom povećanju troškova za sigurnost. Kolikogod Europljane, osim Ujedinjenog Kraljevstva, treba osuditi zbog ubrzanog propadanja vojnih snaga, toliko je strateška učinkovitost pretjerane militarizacije američke politike prijeporna, kako se čini, jer, na koncu, ugrožava rast - kao 1960-ih - pa i slobode. Sklonost SAD-a prema vojnoj prevlasti prati sve očitiji prijezir prema njegovim saveznicima koji je grubo izražen u popularnoj izjavi 'SAD ratuje, a saveznici pospremaju kuću u doba mira', s Europljanima čiji je položaj (uglavnom uz izričit ili prešutan pristanak) srozan na položaj meteka u Ateni u Periklovo doba. Civilizacijski sukob je za geopolitiku XXI. stoljeća ono što je Enron za kapitalizam: zamisao koja je odveć neistinita i pogubna da bi je čelnici najveće demokracije u svijetu nekažnjeno prihvatili. Nakon atentata u Oklahoma Cityju i sektaških zastranjenja Wacoa, nitko ne smije zaboraviti da i Amerika, kao svako slobodno društvo, ima svoje lude. No ona ima odveć važnu ulogu u svijetu da bi imala pravo da bude luda", piše Nicolas Baverez, odvjetnik, povjesničar i gospodarstvenik.