FRANCUSKA-LES ECHOS OD 16.1.02. AMERIČKA IDEOLOGIJA

FRANCUSKA LES ECHOS 16.I.2002. Ideologija nije mrtva "Prije samo deset godina, svijet je vrvio od velikih mislilaca koji su proglasili 'smrt ideologijama'. Sa samoraspadom Sovjetskog Saveza i kineskim nastojanjima da se još više uklone tragovi komunizma, 'važna' su politička pitanja službeno nestala. O neriješenim se problemima razgovaralo pragmatično, tehnički. Ipak, stranačke bitke u američkim političkim krugovima svjedoče da razdoblje ideologije nipošto nije svršeno. Očito je da idelogija u Washingtonu i dalje živi. Tek što su se navršila četiri mjeseca otkako se začulo najgromoglasnije zvono za uzbunu u povijesti zemlje, najutjecajniji ljudi u američkoj prijestolnici još su uvijek ideološki nadahnuti, premda se problemi moraju žurno rješavati. Takav kruti pristup to više iznenađuje što je zemlja počela odlučnu borbu protiv terorizma. Amerikanci se slažu da se Sjedinjene Države moraju odlučno boriti s terorizmom, bilo u inozemstvu, bilo jačanjem sigurnosti u samoj zemlji. Postoji općeniti konsenzus: o mjerama sigurnosti treba se suditi po njihovoj učinkovitosti, a ne po tome kako one zadovoljavaju unaprijed utvrđenu političku ideologiju. Američki je pragmatizam, napokon, dugo bio obilježje njezine diplomacije i svakako bi trebao biti na dnevnom redu nakon 11.IX. Barem svi tako kažu. No u takvim nesigurnim prilikama, potezi Bushove vlade i republikanskih čelnika u Kongresu, napose u Zastupničkom domu, ne idu u istom pravcu. Umjesto da traže prava rješenja, oni i dalje strogo provjeravaju svaku novu političku inicijativu: hoće li ona uključiti proširenje savezne vlade? Ako hoće, to je po definiciji loša zamisao. Ako, naprotiv, prijedlog bude uključivao smanjenje poreza za poduzeća i porast vrijednosti kapitala, ili na neki drugi način bude podupirao poduzeća, onda će biti dobar. To nije ozbiljno upozorenje za terorističku mrežu Al Kaidu. Ne treba biti makijavelist ni imati doktorat iz političke strategije da bi se shvatilo kako je danas važno da predsjednik bude prilagodljiv i da traži nacionalni konsenzus kako bi vani ostavio dojam jedinstva. No čini se da je George W. Bush odveć zabrinut da ne bi opetovao takozvanu 'kobnu' pogrješku svog oca i usprotivio se najkonzervativnijem krilu u svojoj stranci. Zato je potpuno odlučan da vođama u Kongresu poput Toma DeLayja i Dicka Armeyja dade posvemašnji nadzor nad Zastupničkim domom. Strašni rezultati govore sami za sebe. Dom je odobrio mjere 'oporavka' kojima se najbogatijim poduzećima i pojedincima daje 85-postotno predviđeno porezno smanjenje, zbog čega se i najumjerenijim republikancima diže kosa na glavi. (...) Zapravo je postalo jasno da predsjednik Bush, osim vojnih pitanja, ne želi od nacije tražiti veliku žrtvu, još manje onu koja je politički teško ostvariva, ili bi mogla proturječiti načelima najkonzervativnijih republikanaca. S povijesnog gledišta, ta vlada mora shvatiti da činjenica da se nacionalne politike ocjenjuju na temelju strogih provjera koje su okaljane ideologijom ne služi ničemu. Upitajte senatora McCaina koji je bio kandidat na predsjedničkim izborima. On nipošto nije liberal, već pragmatičan političar. Reagirajući na različite stvari kao što je nesporazum oko toga da se osoblje zaduženo za sigurnost u zračnim lukama stavi pod federalni nadzor, jednostavno je, ali vrlo razborito rekao: 'Ponosni sam konzervativac, ali za to je nadležna vlada'. Unatoč novom zakonu o nacionalnom školstvu kojeg američki predsjednik preinačuje od 8.I.2002., čini se da je američki Kongres još uvijek u slijepoj ulici - napose kada je riječ o politici gospodarskog rasta u zemlji. Zanemarimo li važnost takve mjere, puno još posla preostaje - napose u svezi s osobnim iskaznicama, mrežom socijalne sigurnosti, zdravstvenim osiguranjem i realnom politikom potpore zapošljavanju. Malo je vjerojatno da će se sve te mjere provesti u sljedećim mjesecima, jer je ideologija, kako se čini, još uvijek vrlo živa u SAD-u. Povijest nije blag sudac", piše Stephan Richter, izvjestitelj iz Washingtona.