NJ SZ 11. II.: SUVERENITET U SUKOBU S NADVLADOM

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 11. II. 2002. Ključna pitanja "Sramotu gotovo više i nije moguće otkloniti. Na sastanku ministara financija euro-skupine, zakazanog ovog ponedjeljka u Bruxellesu, Hans Eichel vjerojatno neće biti previše raspoložen za karnevalsku obijest. Doduše, čini se da će njemački ministar financija u posljednji trenutak uspjeti otkloniti službeno upozorenje Povjerenstva EU zbog visokog njemačkog proračunskog deficita. No, ugled Njemačke kao učitelja i uzora na području solidne financijske politike uništen je. Tome je dobrom mjerom pridonio i ples na žici njemačke vlade u pitanju takozvanog plavog pisma. Umjesto da pravodobno upozorenje Bruxellesa shvati kao neku vrstu ohrabrenja (što bi ono zapravo trebalo i biti), Berlin se zapleo u cjepidlačnu svađu s Povjerenstvom EU. Šteta je povelika i na kraju su izgubili i jedini i drugi - i njemačka vlada i euro-klub. Pitanje plavog pisma kušnja je za monetarnu uniju u čijem unutrašnjem ustrojstvu neprekidno nešto pucketa i škripi. Pritom je natezanje oko nasljednika predsjednika Europske središnje banke Wima Duisenberga tek egzemplarno za političku zloupotrebu europske monete. Pariz već dugo potkopava solidnog Nizozemca, i to sa sasvim očitim namjerama: naime, jedna država-članica pokušava na račun zajednice promicati svoje konkretne personalno-političke interese. Doduše, Berlin baš i nema povoda za ruganje Parizu. Štoviše, bude li u glasanju Ministarskog vijeća o plavom pismu upućen na blagonaklonost Francuske, njemačka vlada više gotovo i neće htjeti proturječiti susjedi u kadrovskom pitanju u ESB. Ruka ruku mije. No, koliko će još dugo biti moguće voditi takvu europsku politiku? Koliko će još dugo osjetljiva monetarna pitanja podnositi preveliki politički teret? Prijeti opasnost da monetarna unija padne žrtvom egoizma vlastitih članica. Europski političari još uvijek ne žele prihvatiti činjenicu da su Maastriškim ugovorom izgubili dio svog suvereniteta u gospodarskoj i financijskoj politici. Pravovremenim upozorenjem, upućenim Njemačkoj, Povjerenstvo EU ni u kom slučaju nije radilo na svoju ruku. Naime, na sastanku na vrhu EU, održanom 1997. g. u Amsterdamu, članice su usvojile pakt o stabilnosti. Taj je pakt bio izum tadašnjeg njemačkog ministra financija Thea Waigela, koji je u prvom redu namjeravao skrojiti proračunsko-politički korzet za južnoeuropske članice EU. Neugodna je činjenica da se danas na stupu srama našla država koja je oduvijek isticala samu sebe kao vodeću članicu euro-kluba. Pritom valja napomenuti da bi se pozicija Berlina mogla i pogoršati: naime, savezne njemačke zemlje žustro nastavljaju politiku zaduživanja. Njihovi deficiti ulaze u saveznu bilancu. Dakle, dosada prognozirani minus za 2002. od 2,7 posto BDP-a mogao bi uskoro biti nadmašen. Konjunktura se još nije stabilizirala; troškovi za osiguranje nezaposlenih rastu. U tom slučaju Hansu Eichelu neće više prijetiti samo žuti već i crveni karton. Možda je utemeljena sumnja u funkcioniranje pakta za stabilnost u istinskom scenariju krize. Naime, u slučaju prekoračenja granice od tri posto, zemljama koje su se ogriješile o proračun prijete novčane kazne u visini nekoliko milijardi. Tko će pak platiti drakonsku novčanu kaznu koja bi dodatno pogoršala državnu bilancu? No, nije moguć ni povratak financijskoj politici na usitnjenoj nacionalnoj razini. Euro je spojio dvanaest nacionalnih ekonomija. Pakt za stabilnost predstavlja štit koji brani od obezvređivanja novca. Samo tako građani mogu biti sigurni da ministri financija neće ponoviti šlampavosti iz osamdesetih godina kada su se države zaduživale, kamate i inflacija su rasle a investicije su zatirane. Euro-države su podcijenile pad konjunkture u cijelom svijetu. Političari su se naivno prepustili iluziji da se Europa može izolirati od recesije u Sjedinjenim Državama. Ignorirana je isprepletenost financijskih tržišta na dva najveća gospodarska prostora na svijetu. Kada slabost zahvati američko tržište, burzovna vrijednost njemačko-američkog automobilskog koncerna DaimlerChrysler strmoglavljuje se i na Wall Streetu i u Frankfurtu. Euro-klub danas se suočava s bolnom lekcijom da mora funkcionirati i u vremenima krize. Članice moraju hitno poboljšati svoj mehanizam za rješavanje gospodarsko-političkih kriza. Nije dovoljno da se ministri financija euro-kluba tek jednom mjesečno sastaju na čašici razgovora. Bivši predsjednik Povjerenstva EU Jacques Delors uputio je na pravi put: zatražio je gospodarsku vladu za Europu. Ta bi vizija još mogla biti aktualna. No, Europa je odavno prekoračila Rubikon. Financijska politika za monetarnu uniju funkcionirat će samo ako vlade odustanu ustupe dio svojih nacionalnih vrtova", zaključuje Andreas Oldag.