SI 7.II.-DELO-GRANICE I SPORAZUM

SLOVENIJA DELO 7. II. 2002. Zašto arbitraža nije rješenje? "Hrvatski naftni 'rat' stigao je u pravom trenutku, kao i sve stvari. No izgleda da je ovaj put dovoljno jasno tko ga je otpočeo i zašto. To nije očito samo slovenskim naftnim trgovcima, približno jasno postaje i austrijskim, mađarskim, bosanskim distributerima.... i svima drugima koje zanima. Bolju vodu na slovenski mlin ne bismo mogli poželjeti. No što s tom vodom kad ni najdeblje kamenje nije u stanju s njom samljeti zrnje! Dok je slovenska javnost već pomalo umorna od nepresušnog 'hrvatskog slučaja' i dok slovenska sredstva javnog informiranja pokušavaju škakljivi položaj obraditi što je moguće ozbiljnije, gotovo znanstveno, kod susjeda se događa pravi linč žutoga tiska većine onoga što bi moglo mirisati na kompromis između država. Ako je netko pomislio da je Latinica, siječanjska emisija hrvatske TV o granici na moru bila usamljen i zanemarljiv slučaj kojemu ne treba posvećivati ozbiljniju pozornost, drugi slični primjeri u hrvatskim medijima, nekakvi huškački najavljivači možebitnog budućeg političkog ponašanja južnih susjeda, uskoro će mu dokazati suprotno. U istarskom dnevnom tisku su, recimo, javljali o desetinama telefonskih poziva koje su poslije TV emisije dobili kao prosvjed protiv hrvatske 'popustljivosti' prema Sloveniji. Primjeri potiču! Ako je moguće tako jako obezvrijediti dogovor dvojice predsjednika vlade o granici (ali samo onaj dio koji se odnosi na granicu na moru, dakako), onda se mogu očekivati još neke slične 'hrabrosti'. Primjerice zahtjev za korjenitom promjenom Sporazuma o malograničnom prometu i suradnji (SMPS). I to ne samo u onom dijelu koji ne odgovara nekim hrvatskim interesima. Hrvatska se kroz prizmu takve ulične politike više ne iskazuje kao pravna država, jer je pored instituta predsjednika vlade (kod graničnog sporazuma), kod Sporazuma o malograničnom prometu i suradnji u cijelosti zanijekan i obezvrijeđen i institut najvišeg zakonodavca - parlamenta. Za zaboravne: SMPS je parlament ratificirao. Ulica je (čitaj hrvatski ribari i umaški odbor za cjelovitost hrvatskoga mora) naime sve glasnija i češće je zastupljena u istarskom dnevnom tisku s tvrdnjom da je dio SMPS-a previše prijeporan. 'More postaje sve siromašnije i hrvatski istarski ribari nipošto ne mogu dopustiti da pet slovenskih koća i 20 ribarica s mrežama lovi duž hrvatske obale do Vrsara. Hrvatske ribare slovensko more uopće ne zanima jer je još siromašnije od hrvatskoga', kažu i sve glasnije zahtijevaju da se članak 49. SMPS- a ne realizira. Takvi su se prosvjedi mogli čuti u javnosti samo pola godine nakon što je SMPS ratificirao i slovenski državni zbor. Prije toga u hrvatskom tisku nije bilo takvih protivnih stajališta. Da su se javila, slovenski bi zastupnici imali dovoljno razloga za kolebanje. Naprotiv! Mnogi su sporazum hvalili - i još ga uvijek hvale - kao izraz konstruktivne i pozitivne neposrednosti u hrvatsko-slovenskim odnosima. Predstavnici slovenskih i hrvatskih ribara (za ribare neobično politikantski) čak su se sastajali prije slovenske ratifikacije i izjavljivali da odlučno podupiru ratifikaciju SMPS-a. A sada bi istarski Hrvati očito s veseljem koristili one članke SMPS-a koji im donose korist i križali one koji bi (možda) mogli biti korisni za pet slovenskih koća i 20 ribarica s mrežama. Slovenski ribari, oni koji su se sastajali s umaškim 'kolegama', sada šute. Analogija sa sporazumom o granici je očita. Sporazum o granici je dobar - na kopnu gdje mi Hrvati dobivamo 'Jorasovih' 113 hektara, ali loš je na moru gdje 'gubimo' 'hrvatsko' more. Krivotvorina u napisanoj izjavi je višeslojna. Hrvati naime u tom dijelu nipošto ne gube hrvatsko more, jer granica još nije određena pa stoga tu nikada nije ni bilo 'hrvatskoga' mora. To je perfidno zavođenje vlastite i tuđe javnosti. Ali dobivaju zemljište koje je jamačno upisano u piransku (dakle slovensku) zemljišnu knjigu. Mi Slovenci smo šalu već odavno prozreli, no problem je što Hrvati sve više u nju vjeruju. Kakvoću međudržavnog sporazuma prosuđuju po slovenskim reakcijama. Dok se Slovenci protive nekom prijedlogu (primjerice SMPS-u), on je najbolji. Kad Slovenci isti prijedlog podupru (ratifikacija SMPS-a), postane loš. Slovenci nisu bili dovoljno glasni protivnici postignutoga kompromisa o granici, stoga je sporazum postao sumnjiv. Na mogućnost da su ekstremisti u Sloveniji u manjini, (ušutkani još u začetku) i da su Slovenci prilagodljiviji, demokratski zreliji i više spremni na kompromise, Hrvatima se očito ne da pomišljati. Barem ne dok pravo ulice može nadglasati državno pravo. A to je ozbiljna i škakljiva stvar. Ne bi je riješila ni arbitraža! Tko u Hrvatskoj može jamčiti da se Hrvati i poslije arbitraže ne bi predomislili i zaključili da je presuda plod međunarodne urote koja im uskraćuje njihove 'nacionalne interese'?, pita Boris Šuligoj.