WT 30. 1. ZASTARJELI SAVEZ?

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 30. 1. 2002. Zastarjeli savez? "Dok su sve oči uprte u rat protiv terorizma - u Afganistanu, na Filipinima, u Somaliji i kojim god drugim točkama južno ili istočno koje su moguće odrednice druge faze rata - u Europi se šire strahovi zbog nove prijetnje NATO-u. Ne, ne radi se o tome da su islamski gerilci u akciji ili da ruski medvjed pokazuje svoje zube. Radi se o mogućnosti da je NATO suočen s egzistencijalnom prijetnjom da je izgubio svoju svrhu. Činjenica da se ti strahovi javljaju u isto vrijeme kada NATO priprema novi krug širenja koji će vjerojatno obuhvatiti prve tri bivše sovjetske republike zaista je ironična. Za one među nama koji već dugo smatraju kako je NATO kamen temeljac postsovjetskog uređenja u Europi, bio bi to i veoma ozbiljan razvoj situacije, još jedna tragična žrtva 11. rujna. Znakova opasnosti ima mnogo. Kao što je to istaknula Celleste Wallander iz Centra za strateške i međunarodne studije na seminaru centra o Novim pristupima ruskoj sigurnosti, 'Nakon 11. rujna... važnost NATO-a je upitna. Suočeni smo s novom svjetskom sigurnosnom situacijom, s novom sigurnosnom misijom. NATO se pozvao na članak br. 5 nakon rujanskog napada, no NATO nije instrument na koji se SAD odlučio osloniti kako bi porazio prijetnju s kojom je suočen.' Uzmimo npr. američku vojnu kampanju u Afganistanu. NATO je na sumnjiv način odsutan sa slike iz nekoliko razumljivih razloga. Bushovoj je vladi za rat bila potrebna politička koalicija, ne vojna, što je i ostvarila, uključujući zemlje diljem svijeta, ne samo Europu. Europljani nam jednostavno nisu bili potrebni. Drugo, čak i da su nam potrebni, zemlje NATO-a, uz izuzetak Velike Britanije i Turske, nisu u dovoljnoj mjeri vojno spremne da nas mogu pratiti. Nitko drugi nije dovoljno tehnički osposobljen za vođenje zračne kampanje. Treće, tu je i pitanje kontrole a ovdje vojna kampanja na Kosovu ostaje primjer upozorenja za vojne stratege SAD-a. Bushova vlada nije željela čekati na jednoglasnu podršku drugih vlada NATO-a da realizira svoju kampanju. Ili, npr. odnos Bushove vlade prema Rusiji. U nedavno objavljenom intervjuu u Washington Timesu, državni tajnik Colin Powell naveo je američko- ruske odnose a posebice predloženo zajedničko vijeće NATO-a i Rusije, kao najveći uspjeh vanjske politike Bushove vlade. Zamisao je slijedeća: 'identificirati i nastojati iskoristiti prilike za zajedničku akciju 20-torice'- što znači 19 zemalja članica NATO-a i Rusija, koje bi funkcionirale u partnerstvu. Koncept NATO-a kao 20-orice predstavlja Powellovu pobjedu nad ministrom obrane, Donaldom Rumsfeldom, koji se tome izričito protivio. Ako i postoji ikakav način da NATO kao 20-orica može izbjeći postati verzija Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi, političke birokracije, taško ga je zamisliti. Drugim riječima, savez je suočen s nekoliko teških pitanja dok se približavamo praškom summitu NATO-a u studenom. Može li podvojeni NATO funkcionirati, NATO u kojem Amerikanci vode ratove a Europljani održavaju mir? Koje će se nacije pozvati da se pridruže savezu? I je li NATO sposoban redefinirati svoju misiju? Sadašnji trend u Europi ide u prilog širenju koje bi uključilo pet novih članica- Latviju, Estoniju i Litvu, kao i Sloveniju i Slovačku. Bushova vlada, izgleda, smatra kako bi bio potreban i južni ogranak, što bi značilo priključivanje i Rumunjske i Bugarske. Hoće li daljnje širenje oduzeti savezu njegovo značenje? Ako se bude pridružila i Rusija, to postaje gotovo neizbježan zaključak. Bez obzira na sve, treba odgovoriti na slijedeća pitanja: dio kakvog NATO-a će te zemlje postati, i koja će biti njegova svrha? Ako su problemi Europe manje ili više 'riješeni'- s time da je Balkan posljednje područje Europe koje je i nakon dva svjetska rata posljednjeg stoljeća trebalo 'srediti'- može li se NATO preusmjeriti prema rješavanju novih prijetnji koje se javljaju van njegovog teritorija? Najbolji prijedlog za kristaliziranje tih pitanja stigao je od senatora Richarda Lugara, koji je izazvao stratege NATO-a u svom govoru koji je održao u Bruxellesu 19. siječnja. 'Koliko god bili važni, ni širenje NATO-a ni suradnja NATO-a i Rusije nije najvažnije pitanje s kojim su naše zemlje danas suočene', rekao je. 'To pitanje je rat protiv terorizma. NATO mora odlučiti da li želi sudjelovati u tom ratu. Mora odlučiti želi li biti relevantan u rješavanju najvažnijeg sigurnosnog problema današnjice.' Apsolutno točno", piše Helle Dale.