RU-US-zrakoplovi-Obrana-Diplomacija-Terorizam-Promet RUSIJA-NEZAVISIMAJA GAZETA OD 30.1.02. AM. BAZE U SREDNJOJ AZIJI RUSIJANEZAVISIMAJA GAZETA30.I.2002.'Velikog brata' prodali za milijardu dolara"Bez obzira na sve izjave o
privremenom značaju nazočnosti u srednjoj Aziji, Amerikanci ne kane tako brzo otići iz Uzbekistana, Tadžikistana i Kirgizije.U tomu nemaju toliku ulogu geopolitički razlozi, koliko gospodarska i vojna korist od nazočnosti SAD-a na tom području. Borba s teroristima u Afganistanu potrajat će još dosta dugo. I premda je velik dio zadaća u neutralizaciji talibanskog pokreta SAD riješio u najkraće vrijeme, manji će udari američkog zrakoplovstva trajati još jako dugo. Držati u vodama Arapskog mora višenamjenske skupine nosača zrakoplova radi osiguranja malog broja letova, ne isplati se. Puno je bolje u tu svrhu iskoristiti infrastrukturu srednjoazijskih republika, rješavajući usput čitav niz vojno-političkih zadaća na tom području.Danas su se Amerikanci učvrstili u srednjoazijskim zrakoplovnim bazama Hanabad i Kokajdi (Uzbekistan), Dušanbe i Kuljab (Tadžikistan) i Manas (Kirgizija). S operativno-strateškog gledišta to su vrlo dobri aerodromi koji omogućuju nadzor nad
RUSIJA
NEZAVISIMAJA GAZETA
30.I.2002.
'Velikog brata' prodali za milijardu dolara
"Bez obzira na sve izjave o privremenom značaju nazočnosti u
srednjoj Aziji, Amerikanci ne kane tako brzo otići iz Uzbekistana,
Tadžikistana i Kirgizije.
U tomu nemaju toliku ulogu geopolitički razlozi, koliko
gospodarska i vojna korist od nazočnosti SAD-a na tom području.
Borba s teroristima u Afganistanu potrajat će još dosta dugo. I
premda je velik dio zadaća u neutralizaciji talibanskog pokreta SAD
riješio u najkraće vrijeme, manji će udari američkog zrakoplovstva
trajati još jako dugo. Držati u vodama Arapskog mora višenamjenske
skupine nosača zrakoplova radi osiguranja malog broja letova, ne
isplati se. Puno je bolje u tu svrhu iskoristiti infrastrukturu
srednjoazijskih republika, rješavajući usput čitav niz vojno-
političkih zadaća na tom području.
Danas su se Amerikanci učvrstili u srednjoazijskim zrakoplovnim
bazama Hanabad i Kokajdi (Uzbekistan), Dušanbe i Kuljab
(Tadžikistan) i Manas (Kirgizija). S operativno-strateškog
gledišta to su vrlo dobri aerodromi koji omogućuju nadzor nad
čitavim srednjoazijskim područjem. U obnovu i modernizaciju
uzletišta bivših sovjetskih zrakoplovnih baza prema američkim
standardima već su uložena prilična sredstva. Prema podatcima
kojima raspolažemo, modernizacija svake zrakoplovne baze (osim
kirgiskog Manasa) stajala je Pentagon 200 do 250 milijuna dolara.
(...)
Američka politika prema vojnim bazama unajmljenim na području
drugih država iznimno je jasna. U pravilu, Pentagon plaća račune
točno i na vrijeme. Ti su novci nemala pomoć u domaćem proračunu.
Što se tiče konkretne koristi koju će imati Uzbekistan, Kirgizija i
Tadžikistan, nju će činiti najamnina za korištenje infrastrukture
ako se unajmljuje čitava baza, ili za pojedina stajališta za
zrakoplove ako se aerodrom koristi u mješovitoj inačici. Posebno će
se plaćati polijetanje i slijetanje, kao i korištenje zračnih
koridora za zrakoplovne letove. (...)
Dakako, te se brojke još mogu i promijeniti. Amerikanci i njihovi
zapadnoeuropski saveznici puno će manje morati platiti,
primjerice, za uporabu zračnih koridora iznad srednje Azije. No u
cjelini će američka nazočnost na području Uzbekistana,
Tadžikistana i Kirgizije značiti velike prihode za proračune tih
republika. U jeku protuterorističke operacije u Afganistanu s
aerodroma srednjoazijskih republika polijetalo je najviše 3 do 5
zrakoplova na tjedan. U zadnje vrijeme ta brojka pada. Tako bi u
ovoj fazi operacije gospodarska korist srednjoazijskih republika
samo od polijetanja zrakoplova SAD-a i zapadnih saveznika mogla
iznositi nekoliko milijarda dolara (ne računajući američke
troškove modernizacije zrakoplovnih baza). Ako se imaju na umu i
troškovi modernizacije, američka ulaganja očito premašuju
milijardu dolara.
Rusija pak, osim vječnog prijateljstva, ništa ne može ponuditi
svojim srednjoazijskim partnerima, zato se jamačno više ne
postavlja pitanje o izboru dugoročnih vanjskopolitičkih
prioriteta srednjoazijskih republika", piše Mihail Hodarenok.