IHT 29. I. ZAŠTO SE PUTIN VRIJEĐA ZBOG ČEČENIJE?

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 29. I. 2002. Čečenija: ne vidimo nikakvo zlo kako se predsjednik Putin ne bi uvrijedio "Prošle srijede, službenik State Departmenta iskrao se iz svog ureda na rendezvous tako delikatne naravi da Bushova vlada nije željela dopustiti njegovo održavanje u vladinoj zgradi. Ekipa iz vlade je bila osjetljiva, naime, na osjećaje Vladimira Putina, gosta na Bushovom ranču i Bushovu srodnu dušu. Rendezvous je bio s Ilijasom Akhmadovim, predstavnikom izabrane čečenske vlade. Bushova ekipa, međutim(...), nije se mogla prisiliti u potpunosti zatvoriti vrata Akhmadovu. No nadali su se da kratki sastanak u inače praznoj učionici na sveučilištu George Washington Putina možda neće razljutiti. Ova kukavička diplomacija je zaista čudna. Richard Armitage (...) kazao je kako očekuje da će Bushova vlada primiti čečenske predstavnike na razini pomoćnika državnog tajnika. Čudna je jer Europljani, inače prvi koji se ponizno ophode prema Moskvi, imaju snage primiti čečenskog izaslanika otvoreno- u britanskom Ministarstvu vanjskih poslova i na parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe. Čudno je najviše zbog toga što je eksplicitna Bushova politika u odnosu na Čečeniju uvjeriti Ruse kako nikakva vojna solucija nije moguća i da bi se Putin trebao sresti s, da, Akhmadovim i njegovim kolegama. Koliko će vjerodostojnosti takvi pozivi imati sada? Zapravo se radi o dodatnim prepirkama oko 11. rujna. Amerikanci žele da Rusi surađuju u ratu protiv terorizma. Jedan dio cijene te suradnje, pojasnio je Kremlj, jest pristajanje na njegov stav o ratu u Čečeniji, odnosno to da je ruska operacija rat protiv terorista, jednako kao što je to američki rat u Afganistanu. Mnogi ljudi u toj situaciji sliježu ramenima i kažu, možda je tome zaista tako, no sve je tako složeno, a osim toga, Čečeni su imali podršku terorista al Qaide i tko zaista zna što se događa u Kavkazu? Tu nastupa Putinova strategija gušenja medija. Pojasnio je da više ne postoji neovisna ruska televizijska mreža koja bi izvještavala o ratu. Većina novinara ovo ni ne pokušava, a neke koji se to usude- kao Anna Polikovskaja i Andrej Babitski- ruska vlada maltretira i hapsi. Ipak ispliva dovoljno informacija- od ruskih i stranih dopisnika i od ruskih i stranih agencija za ljudska prava, kao što je Memorial iz Moskve- i jasno pokazuju kako čečenska i afganistanska kampanja nisu jednake. Riječ genocid se i prečesto koristi olako, no ona zaista spada u ovakvu raspravu. Prije prvog ruskog rata protiv Čečenije, koji je trajao od kraja 1994. do 1996. godine, stanovništvo Čečenije brojilo je 1.1 milijuna. Prošle jeseni, dvije godine od početka drugog rata, znanstvenik s Instituta Hoover, John B. Dunlop, procijenio je da je Rusija ubila oko 12.000 čečenskih boraca i 55 do 60.000 civila. Procjene agencije Memorial su mnogo više. Dunlop ističe kako je broj izbjeglica koji žive u susjednoj pokrajini u teškim uvjetima vjerojatno dvaput veći od službenog podatka, 148.000. Nitko ozbiljno ne proturječi ruskim taktikama koje su dovele do ove katastrofe: samovoljna raketiranja i bombardiranja, ubojstva civila, kidnapiranja zbog otkupnine. Rezultat, tvrdi Zbigniew Brzezinski, jest 'ogromno smanjenje veoma ograničenog broja ljudskog stanovništva.' Brzezinski, bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost koji je sada supredsjedatelj Američkog odbora za mir u Čečeniji, dodaje: 'Veliki postotak muškog stanovništva u dobi između 16 i 5 godina likvidiran je... Nema ratnih zarobljenika.' Nitko ne tvrdi da bi SAD trebao prisiliti Rusiju da promijeni svoje ponašanje, a malo Amerikanaca je spremno prihvatiti čečensku neovisnost ili ignorirati veze separatista s arapskim ekstremistima. Ono što je ostvarivo, međutim, i što neki vladini dužnosnici i dalje pokušavaju ostvariti, jest uravnotežena politika prema Rusiji u kojoj bi legitimna užasnutost zbog rata u Čečeniji imala vjerodostojnu i bitnu ulogu. Kao što je to glasnogovornik State Departmenta, Richard Boucher, kazao prije par tjedana, 'Nepostojanje političkog rješenja i broj vjerodostojnih izvješća o velikim kršenjima ljudskih prava, vjerujemo, pridonose stvaranju okoliša koji pogoduje terorizmu.' Kada State Department tako revno izbjegava uvrijediti Putina da šalje svoje dužnosnike van njihovih ureda, to šalje drugačiju poruku. Onima koji krše ljudska prava govori da se isplati zavlačiti Busha; vrijedi pokušati barem ga zastrašiti. Svakoj vladi koja bi voljela zamaskirati svoja kršenja ljudskih prava kao antiterorističke kampanje govori da bi Washington to mogao progutati. Jedna takva vlada, diktatura sovjetskog tipa iz Uzbekistana, ovoga tjedna će ugostiti izaslanstvo SAD-a na visokoj razini. Amerikanci se zalažu za barem malo prostora za civilno društvo, blago smanjivanje represije. Ostaje da se vidi idu li ljudska prava ikamo, ili će završiti u Taškentskoj verziji prazne učionice", piše Fred Hiatt za "The Washinton Post" a prenosi list.