LAT 17. I. KAKO SVRGNUTI MUŠARAFA?

SJEDINJENE DRŽAVE THE LOS ANGELES TIMES 17. I. 2002. Igra u trendu je politika poigravanja na rubu rata, ne nuklearni rat "Politika opasnog poigravanja na rubu rata - namjerno dovođenje stanja do ruba kako bi se ostvario neki strateški dobitak bez ulaska u pravi rat. Za vrijeme hladnog rata, bila je ovo standardna diplomatska taktika koju su koristili i SAD i Sovjetski Savez. Ovo se zbivalo i zbog Berlina, i to nekoliko puta, zbog Kube 1962. godine i zbog Srednjeg Istoka 1973. Svaki puta, krize koje su nastale kao posljedica ove politike zaplašile su svijet prije no što su završile bez i jednog ispaljenog hitca. Sada kada i Indija i Pakistan imaju nuklearno oružje, i one se iskušavaju u politici poigravanja na rubu rata. Dijele vruću granicu u Kašmiru gdje se svakog dana puca, što je opasna komplikacija s kojom se američki i sovjetski čelnici nikada nisu trebali suočiti. Indija želi uvjeriti Pakistan da odbaci svoju politiku, koju slijedi od 1989. godine, davanja potpore naoružanim pokretima koji djeluju unutar indijskog dijela Kašmira i koji su izvodili napadaje i u Indiji, uključujući i napad počinjen 13. prosinca na indijski parlament koji je prijetio obezglaviti indijsku vladu i u kojem je ubijeno 14 ljudi, iako napad nije protekao kao što je planirano. Do 1989. godine, nasilje u indijskom Kašmiru bilo je ograničeno na male skupine lokalnih muslimana koji su se borili za kašmirsku neovisnost. Jedan od razloga zbog kojeg je pakistanska dojavna služba, Inter- Services Intelligence- ISI, počela financirati naoružane islamske militantne skupine 1989. godine bio je taj da se zamijeni izvorni kašmirski pokret za neovisnost pokretom koji bi nastojao pripojiti i Pakistan. Kao vojni general, pakistanski predsjednik Pervez Mušaraf bio je glavni zagovornik slanja islamskih gerilaca u Kašmir - i to ne zbog toga što se zalagao za islamski terorizam, nego da bi manevriranjem nadvladao i indijsku vojnu superiornost i nuklearni šah-mat. Izvješća u medijima i dalje su usredotočena na dvije male organizacije, Jaish-e-Mohammed i Lashkar-e-Taiba, jer su obje upletene u napad počinjen 13. prosinca. Pakistanska je vlada i prije sadašnje krize bila nezadovoljna organizacijama Jaish i Lashkar, jer su njihovi čelnici spominjali neovisnu islamsku državu u Kašmiru i jer je njihov krajnji ekstremizam plašio čak i ISI. Zbog toga obustava podrške dvjema organizacijama i nalog za uhićenje njihovih čelnika za Mušarafa nije predstavljala neku žrtvu. No Indijci zahtijevaju da Pakistan obustavi potporu i svim drugim organizacijama koje se bore, uključujući Hezb-ul-Mudžahedin, naoružani ogranak Jamaat-i-Islami, najvažnije islamske stranke u Pakistanu. U svojim govorima Mušaraf priprema Pakistance za nove akcije usmjerene prema islamskom ekstremizmu općenito, no za sada je odbio ukinuti sve organizacije; to bi značilo odustajanje od bitke za Kašmir. Mušaraf je odbio uručiti i one koje je Indija identificirala kao odgovorne za napade počinjene 13. prosinca, zbog nedostatka 'uvjerljivih dokaza'. U međuvremenu, indijska vlada i mornarica se mobliziraju. Najdramatičniji indijski potez bio je raspoređivanje skupine raketa, s 12 lansera za balističke rakete kratkog dometa, koje su navodno opremljene nuklearnim bojnim glavama. Pakistanci su reagirali mobilizirajući svoje rakete proizvedene u Kini, M-11, koje su također, navodno, opremljene nuklearnim bojnim glavama. Pa ipak, najbolji dokazi da je Indija uključena u politiku poigravanja na rubu rata a ne da se priprema za rat jest činjenica da se pripreme ne nastoje održati u tajnosti. Važna je činjenica i ta da je Lal Krishna Advani, indijski ministar unutrašnje politike, bio u Washingtonu prošlog tjedna, i da je ministar obrane George Fernandes također boravio u Washingtonu ovog tjedna. Da su Indijci planirali rat, oba bi sigurno ostala kod kuće. Prije početka nuklearnog doba, pokušaji provrdbe politike poigravanja na rubu rata često su bili neuspješni jer su vlade izgubile nadzor nad javnim mnijenjem, koje je ustrajalo na većim pobjedama - ili manjim porazima - od onih koje su mogle biti ostvarene diplomacijom. Indijska i pakistanska vlada ograničene su javnim mnijenjem, Mušaraf možda još i više jer je oslabio svoju islamsku vjerodostojnost surađujući s SAD-om protiv talibana. Stoga postoji velika opasnost od tog da se vlade uvuku u rat, nesposobne povući se zbog pritiska svog javnog mnijenja. Druga opasnost su spontane erupcije sukoba. Izgredi su u Kašmiru uobičajeni, a sada se tamo nalazi još više vojnika koji se nalaze jedni drugima na nišanu. Za sada, i Mušaraf i indijski premijer Atal Behari Vajpayee igraju hladnu diplomatsku igru usredotočenu na Washington; oba se nadaju dobiti više potpore SAD-a dok se kriza nastavlja. Sve dok svatko od njih nadzire vlastitu stranu, kriza se može držati pod kontrolom. Kao vođa koalicije umjerene desnice(...), Vajpayee je prilično zaštićen od parlamentarnih pritisaka na eskalaciju krize. No kako je naglo promijenio pakistansku politiku od one ohrabrivanja i davanja fizičke potpore ekstremizmu i u Afganistanu i u Pakistanu, Mušaraf je ranjiv. Da ga se zbaci državnim udarom ili da ga se eliminira ubojstvom, svijet bi bio suočen s nuklearnom krizom", piše Edward N. Luttwak.