DNEVNI PREGLED BR. 10 15. SIJEČNJA 2002.

BBC 14. I. 2002. Vlade diljem svijeta jačaju ovlasti s ciljem borbe protiv terorizma "U uredima parlamenata i kabineta diljem svijeta, strahovi i sumnje u to da se svijet nalazi na rubu brzo se pretvaraju u hladni pravni jezik redarstvene sile. U Londonu, New Delhiju i drugim gradovima, ovi novi strogi zakoni protiv terorizma sada su i sami, za neke, postali uzrokom briga. 'Prvo smo imali komunizam a sada je tu terorizam', kazao je singapurski oporbeni čelnik Chee Soon Juan, tužeći se kako je njegova vlada uvijek nalazila opravdanja za gušenje sloboda građana. U Rusiji, Španjolskoj, Indiji i drugdje, neki predviđaju da će se antiteroristička ofenziva pretvoriti u političke nemire. Vladini čelnici smatraju da, ako su suočeni s time da će morati sprječavati terorističke napade, nemaju izbora i moraju dati redarstvu i dojavnim agencijama nove ovlasti da prisluškuju, ulaze u privatne dosjee i zatvaraju ljude na temelju sumnji. Francuski predsjednik Jacques Chirac tvrdi kako vremena u kojima živimo zahtijevaju ekstremne mjere, 'u srazmjeru s veličinom rizika, dosege kojih su iskazali masovni zločini počinjeni 11. rujna u SAD-u.' Britanski ministar unutrašnjih poslova, David Blunkett, pokušavajući umiriti žestoku raspravu koja je prošlog mjeseca održana u Domu lordova, prijedloge o protuterorističkim mjerama svoje vlade branio je kao 'proporcionalan i nužan odgovor na tragične događaje od 11. rujna.' Nakon tog povijesnog dana kojeg je obilježio terorizam do tada nepoznatih razmjera, vlada SAD-a počela je tajno uhićivati stotine ljudi, popustila je pravila o prisluškivanju, počela preslušavati razgovore odvjetnika i klijenata i počela razmišljati o stvaranju zatvorenih vojnih tribunala za osumnjičene teroriste. Primjer su slijedile i druge vlade. Britanci, Australci i Indijci prihvatili su ili će to, pak, učiniti skoro, zakone koji omogućuju dojavnim agentima da hapse osumnjičene za terorizam bez suđenja, držeći ih u pritvoru dok traže dokaze protiv njih. Neki zagovarači ljudskih prava su se pobunili protiv ovoga, uključujući Terrya O'Gormana u Australiji, gdje vlada planira omogućiti svojoj dojavnoj agenciji da ljude drži u pritvoru 48 sati zbog preslušavanja, bez pravnih zastupnika. Takve ovlasti poziv su na povrede prava građana, kazao je O'Gorman, predsjednik Australskog vijeća za ljudska prava. 'Bilo kakav sustav koji odvjetnike drži podalje od redarstvenih postaja prepun je opasnosti', kazao je. Australska konzervativna vlada predlaže i to da se dojavnoj službi da ovlast da provjerava elektronsku poštu, slijedeći primjere iz inozemstva, npr. Kanadu, Indiju i Italiju(...). Europska najglasnija rasprava o povredama sloboda, pak, odigrala se u prostorijama londonskog parlamenta. Laburisti koji su na vlasti predložili su paket mjera prema kojima se vladi dopušta da inozemne građane drži u zatvoru neograničeno dugo vremena bez suđenja ili utemeljene sumnje za terorizam, i daje redarstvu više ovlasti za pretraživanje osobnih financijskih i poreznih dosjea. No u Domu lordova ovaj je zakon naišao na zid protimba, a konzervativni čelnik lord Strathclyde je kazao kako taj prijedlog zakona sadrži 'najdalekosežnije ovlasti ikada viđene u doba mira.' Prigovorio je kako bi donošenjem tog zakona redarstvo dobilo ovlasti da 'zahtijeva očitovanje o privatnim i osobnim informacijama na najmanju sumnju o krimilnalnoj radnji koja nije povezana s terorizmom.' U konačnom obliku, koji je odobren nakon ponoći, 14. prosinca, vlada je pristala na kompromis i umanjila zadiranje u privatnost novog zakona(...) U Berlinu, rasprava je utišana kada je njemački parlament redarstvu dao ovlasti da traži informacije o pojedincima od financijskih institucija, telekomunikacijskih i zrakoplovnih tvrtki - što je prije bilo zabranjeno. Vlada je dobila ovlasti i da zabrani vjerske organizacije u svrhu promicanja ideala koji se mogu povezati s terorizmom. U jednoj zemlji koja je dugo pružala utočište srednjoistočnim azilantima, prva skupina koja je zabranjena bila je islamistička organizacija 'Kalifska država'. I sama Europska Unija poduzela je važan korak prema prihvaćanju zajedničkog zahtjeva za uhićenje, koji će stupiti na snagu do 2004. godine, prema kojem će osumnjičenik kojeg traži jedna zemlja biti praćen u svih 15 zemalja EU-a i predan bez dugačkih procesa izručenja. Pregovori oko te crne liste zadrli su u siva područja europske politike. Separatistička baskijska skupina ETA, koja je ubila više od 800 ljudi u Španjolskoj u 33 godine, navedena je kao teroristička organizacija. No španjolska vlada je pokušala uvrstiti u popis i stranku Batsuna, koja se smatra političkim krilom ETA, što neki smatraju pokušajem da se slomi baksijski nacionalizam. EU na to nije pristao. U Singapuru su, pak, ljutiti čelnici oporbe optužili vladu da strah od terorizma pretvara u svoju političku prednost otkazivanjem glasovanja u singapurskim veleposlanstvima na izborima održanima 3. studenog. Glasovanje iz inozemstva trebalo je pomoći oporbi. (...) Indija već godinama trpi krvoprolića koja izvode njeni teroristi, no nove redarstvene ovlasti - uključujući prisluškivanje komunikacija i uhićenje bez dokaza - zabrinule su mnoge u ovoj zemlji. Boje se da bi novi zakon mogao biti okrenut protiv političke oporbe. Slične brige muče i liberalne političare u Moskvi, gdje vlada zagovara zabranu uporabe medija s ciljem protivljenja 'protuterorističkim operacijama'. Takav bi zakon ugušio kritike ruskih vojnih akcija u Čečeniji i drugdje, tvrde kritičari. 'Napisali su prijedlog zakona o protuterorizmu no njegov je cilj gušenje slobode govora', napisao je komentator Otto Latsis u dnevnim novinama 'Novije Izvestija'. Svježa sjećanja na državnu represiju usporavaju donošenje ovakvih zakona u nekim gradovima - Pragu, npr., gdje je češki senat odbio proširiti opseg političkog nadziranja. No strahovi i sumnje drugdje mijenjaju otvorena društva. U Danskoj npr., ministar pravosuđa objavio je da tkogod u Kopenhagenu bude mahao palestinskom zastavom nakon 11. rujna, riskira biti uhićen prema predloženom novom zakonu o borbi protiv terorizma. Ovo umanjivanje tradicionalnih prava na privatnost i slobodu govora potaknulo je zajedničku izjavu 17 neovisnih stručnjaka koji rade pri UN-ovom Povjerenstvu za ljudska prava u Genevi. 'Borba protiv terorizma ne smije rezultirati kršenjima ljudskih prava', izjavili su. Američki primjer 'postao je veoma zabrinjavajuće pitanje', kazao je jedan UN-ov stručnjak, Param Kumarasvami. Zemlje u razvoju koje zaostaju po pitanju osnovnih ljudskih prava mogu se ugledati na Washington, kazao je malezijski odvjetnik u intervjuu. 'Ako to može činiti SAD, zbog čega ne možemo i mi, kazat će.' No čelnik jedne nove zemlje, hrvatski predsjednik Stipe Mesić, izjavio je kako se nešto mora žrtvovati u borbi protiv terorizma. 'Moramo prihvatiti neka ograničavanja demokracije i, usuđujem se kazati, ograničavanja ljudskih prava, kako bismo zapravo očuvali demokraciju i ljudska prava, dugoročno gledano." Pregled tiska "Britanski tisak pažnju i dalje usmjerava na vojnu akciju u Afganistanu, a komentatori se bave sudbinom zarobljenih talibana i pripadnika Al-Q'aide, kojima Amerikanci ne priznaju status ratnih zarobljenika i time uskraćuju prava koja proizilaze iz Ženevske konvencije. Naslov komentara u 'The Independentu' glasi 'Sjedinjene Države gube pravo predvoditi slobodni svijet'. Mi koji smo podupirali kampanju protiv talibana šokirani smo tretmanom afganistanskih zarobljenika. Ljudska prava su krhka i lako lomljiva, ukoliko ih nismo spremni osigurati ljudima koje mrzimo i zahtijevamo njihovo poštovanje od ljudi koje podupiremo i kojima se divimo, zaključuje komentator 'The Independenta'. 'The Guardian' donosi osvrt američkog profesora međunarodnog prava Michaela Bayersa, koji, iznoseći najprije sve razloge zbog kojih zarobljeni u Afganistanu JESU ratni zarobljenici, piše da to u biti nije ni važno. Čak i da nisu ratni zarobljenici, piše profesor Bajers, riječ je o ljudskim bićima s ljudskim pravima, a tretman kojem su izvrgnuti - poput nasilnog brijanja brada - predstavlja kršenje i osnovnih ljudskih prava. Prava afganistanskih zarobljenika su i naša prava i ukoliko budu prekršena svi mi bi kao pojedinci mogli izgubiti. Sa zarobljenicima iz Afganistana bi stoga trebalo postupati u skladu sa Ženevskom konvencijom i suditi im pred civilnim sudovima ili još bolje, pred ad hoc međunarodnim tribunalom. Na taj način bismo osigurali civilizirane standarde pravde, zaključuje profesor Bayers. 'The Financial Times' donosi komentar posvećen obećanjima koje je pakistanski predsjednik Musharaf iznio u prekjučerašnjem obraćanju naciji. Međunarodna zajednica, koja je izvršila pritisak na pakistanskog vođu da se uhvati u koštac s ekstremizmom, sada mora osigurati da obećano bude i provedeno u djelo. Istovremeno, ističe list, inozemne vlade moraju izvršiti pritisak i na Indiju, kako bi obnovila mirovni proces s Pakstanom. Kao zemlja koja ima ambiciju postati stalna članica Vijeća sigurnosti, Indija mora da nadići kratkovidi nacionalizam koji već 50 godina opterećuje njene odnose s Pakistanom i preuzeti svoje regionalne i globalne obaveze. Ukoliko general Musharaf ispuni obećanja, Indija mora iskoristi neočekivanu priliku koja joj se pruža i prihvatiti politički dijalog u Kašmiru i mir s Pakistanom. 'The Times' donosi opširan razgovor s talijanskim premijerom Silviom Berlusconijem, o odnosu Rima prema Europskoj uniji, dovedenom pod znak pitanja nakon ostavke ministra vanjskih poslova Renata Ruggiera, koji je optužio svoje kolege iz administracije da su, kako je rekao, mlaki prema uvođenju eura. Odbacujući optužbe da je euroskeptik, gospodin Berlusconi je 'The Timesu' rekao da ima viziju Europske unije 'snažne, demokratske, i sposobne da uskladi stavove', ali ne i superdržave s 'centraliziranom upravom'. Po njegovi riječima, stajališta Unije uvijek moraju biti usklađena s NATO-om i Sjedinjenim Državama, a nužno je produbiti dijalog s Rusijom. Iz europskog tiska izdvajamo... Njemački 'Frankfureter Allgemeine Zeitung' kritizira francuski prijedlog da oni koji se rode hendikepirani mogu za svoje rođenje tužiti doktore. List smatra da prijedlog dolazi u nezgodno, predizborno vrijeme za Vladu, koja bi najmanje htjela pobunu doktora od kojih su neki iz straha čak prestali izvoditi operacije. Ženevski 'Le Temps' pozitivnim ocjenjuje sinoćnju referendumsku odluku da se zrakoplovna tvrtka Crossair spasi sa 300 milijuna švicarskih franaka. Da do te odluke nije došlo, imali bi dva poraza ? onaj gospodarski, ali i politički za stranke koje su poduprle taj zahtjev, piše 'Le Temps'". (BBC) GLAS AMERIKE - VOA 14. I. 2002. Diplomatsko priznanje RH bilo je potvrda vojnog status quo. Razgovarao Bojan Klima. Zemlje Europske unije, kao i mnoge druge države, Republiku Hrvatsku su priznale 15. siječnja 1992. godine. Sjedinjene su Države to učinile dva mjeseca kasnije, u travnju 1992. Diplomatsko priznanje bilo je, među ostalim, i izraz prihvaćanja vojnog status quoa koji je tada postojao u Hrvatskoj, kaže Norman Cigar, profesor vojne povijesti na Stožernom koledžu marinskih snaga u Quanticu, u saveznoj državi Virginija. U siječnju 1992. bilo je očito da se Hrvatska u vojnom smislu održala i da kontrolira većinu svog teritorija. Međunarodnoj bi zajednici bilo vrlo teško stvari vratiti unatrag, na primjer na stanje od prije godinu dana ? kaže Norman Cigar. On podsjeća međutim da je prije samo šest mjeseci, u ljeto 1991. godine, međunarodna zajednica Hrvatskoj prognozirala potpuno drugačiju sudbinu. Očekivala se naime brza pobjeda jugoslavenske vojske i hrvatski poraz. = Prognoze su se pokazale pogrešnima. U sljedećih šest mjeseci pokazalo se da Jugoslavija, onakva kakva je bila, ne može opstati te da njena vojska nije sposobna postići svoje ciljeve. Međunarodna se zajednica stoga koncentrirala na drugi set ciljeva: ograničiti sukob, spriječiti njegove širenje na susjede, te izbjeći ili minimalizirati vlastiti vojni angažman. Norman Cigar, profesor vojne strategije i autor niza knjiga i članaka o ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, kaže da je 'Zapad aktivnijom politikom mogao krizu okončati brže, te bi danas u regiji stanje bilo stabilnije, a ne bi možda niti bilo potrebno angažiranje desetaka tisuća mirovnjaka NATO saveza u Bosni i na Kosovu.' Objašnjavajući tadašnju pasivnost međunarodne zajednice, Norman Cigar podsjeća da je u to vrijeme na Zapadu srpska vojna sila uživala priličan ugled, te da je postojala otvorena nevoljkost da se sa Srbima ulazi u rat. Upitali smo gospodina Cigara je li takvo uvažavanje bilo posljedica realističnih procjena o snazi Beograda ili tek izraz priželjkivanja da se Jugoslavija održi, pa makar i po cijenu rata? = Mislim da su mnogi dosta pojednostavljeno analizirali situaciju. Usporedili su količine naoružanja kod dvije sukobljene strane, umjesto da su uzeli u obzir i kvalitativne elemente, recimo ljudski element, motiviranost boraca i slično. Uz to, postojale su gotovo mitske predodžbe o srpskoj tradiciji gerile, iz II. svjetskog rata. Pri tome, zaboravljalo se da se Srbija u posljednjih pedeset godina znatno promijenila, da dobar dio njezinih građana nije spreman ginuti za ciljeve koji im možda i nisu bili toliko bitni ili su im otvoreno protivili. Ne treba zaboraviti naime da je mnogo Srba odbilo sudjelovati u ratu protiv Hrvatske - kazao je Norman Cigar. Norman Cigar kaže da su na Zapadu takve informacije često ili bile u potpunosti nepoznate, ili ih se ignoriralo. = Ako politiku temeljite na neznanju ili pogrešnoj procjeni, onda će i ona biti pogrešna, primjećuje Norman Cigar i dodaje da se 'slabost suvremene velikosrpske ideje iskazuje i u činjenici što u posljednjih sedam godina nije došlo do stvaranja srpskog gerilskog pokreta kakav je u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini postojao početkom četrdesetih godina. Iranski iskorak u afganistanski vakuum. Pripremio Ed Warner. Predsjednik Bush uputio je oštro upozorenje Iranu da ne pokuša oslabiti prijelaznu vladu Afganistana eventualnim pošiljkama oružja lokalnim zaraćenim skupinama ili pak skrivanjem boraca iz redova Al Kaide. Iran, sa svoje strane, poručuje da su takve optužbe neosnovane. Američke specijalne postrojbe izvijestile su da su vidjele Irance kako naoružavaju, podmićuju ili pak prijete lokalnim plemenskim vođama preko granice s Afganistanom. Oni također tvrde da Iran pruža utočište borcima Al Kaide koji bježe iz Afganistana. Kao odgovor na to, predsjednik Bush je poručio Iranu da treba prestati s takvim aktivnostima ili će se morati sučeliti s posljedicama koje će 'najprije biti diplomatske prirode', rekao je predsjednik Bush. = U svemu ovome nema ništa novoga ? kaže Anwar Ahady, profesor političkih znanosti na koledžu Providence. Naime, strane se sile već godinama miješaju u afganistanske prilike, a Iran je ovdje samo najnoviji primjer. Unatoč tome, smatra profesor Ahady, takvo ponašanje je potrebno zaustaviti. = Zaista bi bilo štetno za političku stabilnost Afganistana ukoliko Iran bude razvijao odnose s raznim naoružanim skupinama, s guvernerima ili političkim skupinama, a da nema odnose na državnoj razini s Afganistanom. Razumljiva mi je zabrinutost međunarodne zajednice i Sjedinjenih Država. Larry Goodson, profesor međunarodnih studija na koledžu Bentley i autor knjige 'Beskrajni afganistanski rat' ističe da Iran ima duboke veze sa zapadnim Afganistanom. Najveći grad tog područja Herat, ima i afganistanska i perzijska obilježja, a njegovi stanovnici dijele zajedničku kulturu s Iranom. Poznat je bijeg zapovjednika snaga te provincije Ismaila Khana iz talibanskog zatvora te njegovo sklanjanje u Iran. Zauzvrat, on je Iran nazvao 'idealnom islamskom zemljom'. Profesor Goodman ističe da je Ismail Khan dobar vođa koji Heratom upravlja čvrstom no blagonaklonom rukom, prosvijećeni ratni vođa koji pruža primjer drugima. S bonnskog sastanka, on je izašao razočaran činjenicom da je dobio samo jedno ministarstvo u prijelaznoj vladi iako kontrolira pet pokrajina. = Naravno da je rekao: 'OK, zaboravi na Kabul. Ja ću svoju bazu učvršćivati ovdje, u Heratu i okolnim provincijama. Ukoliko ne dobijem dovoljnu potporu od vlade u Kabulu, tada ću se obratiti drugima.' A tko su ti drugi? Pa, to je Iran. = Iran se, naravno, s time slaže ? kaže profesor Goodman i dodaje: Jer, jedan lojalan saveznik olakšat će infiltraciju zapadnog Afganistana. Za Iran, to je najvažnije mjesto u Afganstanu i Iran je zakoračio - baš kao što su to učinile i druge regionalne sile - u afganistanski vakuum koji i dalje traje. Mi nismo spremni umiješati se i spriječiti postojanje tog vakuuma. = No, tek pusto prigovaranje zbog iranskog ? ili bilo čijeg drugog ? miješanja neće biti dovoljno, upozorava profesor Goodson. Kako bi se zauzdali ratni vođe i njihovi vanjski pomagači, potrebna je američka ili međunarodna vojna snaga. Sam novac neće biti dovoljan da ih uvjeri, s obzirom da oni imaju i druge izvore ? poput trgovine drogom. Način na koji je moguće ujediniti Afganistan ? drži profesor Goodson jest zaputiti se putem aktivne i snažne obnove, počevši sa uništenim cestama. Ukoliko obnovi cesta pristupimo jednako žestoko kao što smo pristupili napadu na talibane, bombardirajući ih, ukoliko zaista dođemo s vojnim inženjerima i činimo ono što je potrebno činiti s raznoraznim ratnim vođama koji bi željeli usporiti taj proces ili otvarati vatru na naše graditelje ? zamislite kako bi to izgledalo ostatku svijeta i što bi to učinilo za afganistanski narod. Stara je izreka ? podsjeća Larry Goodson - da ako Afganistancima date ceste, sve drugo će doći samo po sebi. 13. I. 2002. Radikalni centar - politika 21. stoljeća. Pripremio Mike O'Sullivan. Dvojica autora knjige 'Radikalni centar' nadaju se da će svojom knjigom pridonijeti oživljavanju politike centra. Autori naime drže da novo informacijsko doba nalaže vođenje nove vrste politike, a ta je politika strana dvjema američkim strankama - Republikanskoj i Demokratskoj - koje se smjenjuju na vlasti. Iz Los Angelesa izvješćuje Mike O'Sullivan. Knjigu je pohvalio senator John McCain, republikanac koji je naišao na izvanrednu potporu velikog dijela javnosti kad je tijekom predsjedničke predizborne kampanje prošle godine pozvao na korjenite promjene u načinu financiranja političkih kampanja. Knjigu hvale i demokrati. Neki, poput senatora McCaina, otkrivaju u knjizi i vlastita stajališta. Jedan od dvojice autora, inače utemeljitelj i direktor zaklade Nova Amerika Ted Halstead kaže da dvije dominantne političke stranke u Sjedinjenim Državama nisu išle u korak s društvenim promjenama. Gospodin Halstead i koautor Michael Lind govorili su neki dan o svojoj knjizi u Los Angelesu. = Iako je zemlja zašla u informacijsko doba, mi smo i dalje zaglibljeni u ideologiji, institucijama, i strankama iz industrijskog razdoblja. Niti jedna stranka nije uspjela napraviti cjelovit novi program za Ameriku 21. stoljeća. A promjene u Sjedinjenim Državama 21. stoljeća obuhvaćaju dramatične tehnološke i demografske promjene, te promjene u načinu poslovanja; istodobno, naši su građani mnogo obrazovaniji i u stanju su nositi se s većim brojem opcija i odgovornosti, kaže gospodin Helstead. Republikanska i Demokratska stranka pokušale su se prilagoditi društvenim promjenama koje su nastale kao posljedica globalizacije i informacijskog doba - kaže gospodin Halstead. Među novim pristupima bio je i takozvani 'treći put', koji je zagovarao bivši predsjednik Bill Clinton, a slijedio ga je i britanski premijer Tony Blair. Sa svoje strane predsjednik George Walker Bush je lansirao takozvani 'konzervativizam s dušom'. Autori knjige Radikalni centar bilježe više promjena s kojima su sučeljene suvremene političke stranke: građani danas puno češće mijenjaju posao, a mnogi samostalno obavljaju svoj posao tako da više ne ovise o beneficijama koje osigurava poduzeće. = Iako uviđaju te promjene, glavne političke stranke suzdržavaju se od promjena kako se ne bi zamjerile nekoj od ideoloških frakcija ? liberalnoj struji među demokratima, odnosno konzervativcima u Republikanskoj stranci ? kaže gospodin Halstead. Kada pogledate što oni zagovaraju, vidite da niti jedna ne izlazi iz okvira liberalizma 60-ih godina, odnosno konzervatizma 80-ih godina. Pokrene li se pitanje zdravstvene zaštite, ili budućnosti obrazovanja, ili izbornog sustava ? ono oko čega se stranke prepiru svodi se na margine tih problema. U nekim područjima se dvojica autora zalažu za veća individualna prava, a u nekim slučajevima i za šire ovlasti savezne vlade. Zagovaraju ukidanje korporacijskih poreza, te pojednostavljenje sustava oporezivanja prihoda i poreza na promet. U obrazovnom se sustavu zalažu za jedinstveno financiranje škola u cijelim Sjedinjenim Državama, čime bi se ukinula dosadašnja lokalna kontrola u školama koja je dovela do toga da se ? recimo ? u saveznoj državi Mississippi na svakog učenika godišnje izdvaja 4 tisuće dolara, a u državi New Jersey ? 12 tisuća. Što se političkih aktivnosti tiče, autori knjige 'Radikalni centar' se zalažu za temeljite promjene, među kojima je i ograničavanje financijske pomoći koju kompanije i interesne skupine mogu izdvojiti za predizborne kampanje. Konzervativna komentatorica Arianna Huffington oštro kritizira sadašnji politički sustav Sjedinjenih Država zbog toga što ? kako kaže ? pomaže očuvanje dviju dominantnih stranaka. Ona drži da su takvim stanjem sve nezadovoljniji mladi ljudi i građani koji se smatraju neovisnim glasačima. = Michael Lind i Ted Halstead smatraju da se svakih nekoliko desetljeća američka politika mora preispitati i preustrojiti. Mi, u osnovi, tvrdimo da se mlade ljude mora ponovo uključiti u političke tokove; trebamo na radikalniji način razmotriti obrazovni sustav i sustav zdravstvene zaštite. Umjesto da ostanemo zatvoreni u svojim desničarskim, ili ljevičarskim okvirima, mislim da trebamo razmišljati puno šire. Jedan od mnogih kritičara knjige 'Radikalni centar' kaže da su neke od ideja koje autori iznose dobre, ali su teško provedive. Knjigu 'The Radical Center' ? autora Teda Halsteada i Michaela Linda ? objavila je izdavačka kuća Doubleday. 14. I. 2002. Iz tiska 'Christian Science Monitor' piše da bi kontroverza oko Enrona mogla ugroziti imidž predsjednikove Republikanske stranke. Prema pisanju ovog bostonskog dnevnika, intenziviranje istraga o vezama Bijele kuće i Enrona moglo bi pojačati već postojeću percepciju američke javnosti da je administracija previše naklonjena velikim korporacijama na štetu 'običnog čovjeka', te da je Republikanska stranka samo eksluzivni klub bogataša. 'Los Angeles Times' bavi se budućnošću air marshalla, naoružanih čuvara koji su nakon napada od 11. rujna trebali biti uvedeni na letove američkih zračnih kompanija. Kako piše losangeleski dnevnik, iako se planira što brže angažiranje gotovo 2.000 takvih čuvara, mali su izgledi da će u doglednoj budućnosti većina letova biti zaštićena. Naime, trebalo bi barem 120 tisuća naoružanih čuvara da bi se dnevno zaštitilo preko 30 tisuća domaćih letova. Takav bi program mogao koštati i više od deset milijardi dolara godišnje. Ipak, trenutno se za poslove zračnih čuvara natječu tisuće kandidata. Stoga 'Los Angeles Times' donosi i preduvjete za dobivanje takvog posla ? kandidat ne smije biti stariji od 40 godina, mora proći kroz iscrpnu istragu i opsežnu obuku i ? biti izvrstan strijelac za slučaj da u zrakoplovu treba otvoriti vatru. (VOA) DEUTSCHE WELLE - DW 14. I. 2002. Model Argentine, uzornog učenika SAD-a i MMF-a propao - odgovornost snosi i MMF Između nove vlade u Buenos Airesu i vodstva Međunarodnog monetarnog fonda u Washingtonu sve su oštriji tonovi. Kada je u petak Argentina ponovno prihvatila trgovinu devizama, Ann Krueger iz MMF-a stala je pred novinare i navela svoje sumnje. Još ne postoji koherentan program, kako bi vlada ponovno oživjela gospodarstvo. Dvostruki mjenjački tečaj dugoročno nije održiv i sada uopće nije vrijeme za govor o financijskoj pomoći za Argentinu. Argentinski zamjenik ministra gospodarstva Jorge Todesca kontrirao je: Izjave Kruegerove uvredljive su za Argentinu. I dok je vlada tek tjedan dana na dužnosti i pošteno pokušava odjednom riješiti sve probleme, tu ne bi trebalo svake dvije minute tražiti upute MMF-a koji se nalazi na udaljenosti od 10 000 kilometara i s te udaljenosti ne može dobro procijeniti, rekao je zamjenik ministra gospodarstva u interviewu za jednu radio postaju. Argentina je devedesetih godina bila uzoran učenik SAD-a i MMF. Zemlja je ispunila sve uvjete, otišla u neoliberalnom smjeru , privatizirala državna poduzeća, kako su ju i savjetovali te provela opće mjere štednje i socijalne uštede, što je bio dio recepta. Ali to se sada nerado čuje u Washingtonu. Jer model Argentine je propao i dio odgovornosti snosi i Međunarodni monetarni fond. Bivši austrijski kancelar Viktor Klima kritizira to što je po njemu MMF posljednjih tjedana djelovao vrlo tehnički a malo politički. To znači: nepoštivanje dogovora o deficitu dovelo je do toga da se obećana pomoć iznenada otkaže. To je bez sumnje dovelo do velikog razočaranja u narodu, smatra Klima. Bivši austrijski kancelar šef je Volkswagena u Argentini. Njegovo poduzeće sa svih se strana sučeljava s novom vladom i zbog toga nije sretno. Ali Klima ipak misli da zemlja sada treba potporu jer se Argentinci osjećaju nemoćno. Oni više ne vjeruju svojim političarima, no s druge strane vide koliko im je teško, jer oni svoje koncepte moraju opravdati u zemlji, ali i u inozemstvu. Klima kaže kako je Argentina potpuno ovisna o sjeveru, o stvarno moćnim svjetskim državama. Devedesetih godina dugovi Argentine su se udvostručili. Već davno je bilo jasno da će se zemlja ugušiti u otplaćivanju dugova i kamata. A novac sa sjevera i dalje je dolazio. Bilo ga je i više nego dovoljno, a u Argentini su i dobiti bile dobre. Sada je u čitavom svijetu sve u znaku recesije, a to najbolje osjećaju zemlje u razvoju kao što je Argentina. Šef Volkswagena Viktor Klima vjeruje da bi SAD i Europa učinile veliku pogrešku ako ne bi pomogle Argentini. On drži da su SAD bile jedina politički vodeća sila u prošlosti, a da će u budućem svijetu za razliku od dosadašnje jednopolarnosti vladati višepolarnost. Po njemu, to planira barem Europska unija. Pregled tiska Najčešća tema u komentarima današnjih njemačkih novina je kancelarska kandidatura bavarskog premijera Edmunda Stoibera. Procjenjujući da je time već počela predizborna kampanja, 'Frankfurter Rundschau' naglašava da za kancelara Gerharda Schroedera nije moglo ispasti nezgodnije: ekonomski okvirni uvjeti stalno se pogoršavaju, što je konačni dokaz da se neće moći postići zacrtani ciljevi i moto mirne ruke, koji će političkom protivniku omogućiti da s lakoćom raskrinka kancelara koji nema ideja i ništa ne čini. Tako Stoiber prije može početi predizbornu kampanju s bonusom gospodarski uspješnog koji je već na vlasti, nego sam kancelar, drži 'Frankfurter Rundschau'. Berlinski 'Die Welt' očekuje napetu predizbornu kampanju. Nasuprot kancelara je sada doista ozbiljan protivnik. CDU prema ispitivanjima javnosti po prvi puta počinje pretjecati SDP. Oporba je uz to pronašla djelotvoran recept za razotkrivanje vlade - raspravu o jadnoj ulozi Njemačke na začelju Europe. Odjednom izgleda da će predizborna kampanja postati ozbiljna, s otvorenim ishodom i jasnim alternativama, konstatira 'Die Welt'. 'Stuttgarter Zeitung' piše da nema dvojbe da će predizborna kampanja biti oštra. Ona će biti u znaku polarizacije. Imenovanjem Stoibera za kancelarskog kandidata CDU-a vodi upravo tome. S druge strane u tomu Schroeder vidi svoju šansu: on, SPD, čak Zeleni, pa i FDP ponovo će pokušati potisnuti toga Bavarca prema desnici. Ali Stoiber nije Strauss i on će izbjegavati udare oštrim riječima. To mogu činiti drugi da bi doveli do željene mobilizacije birača. On u stvarnosti ne mora na taj način oštriti svoj profil, jer ga odavno ima, napominje 'Stuttgarter Zeitung'. Drukčijeg je mišljenja bonnski 'General-Anzeiger'. U stvarnosti će to, kao i 1998. godine, biti borba za političku sredinu u Njemačkoj. Odlučujuće će biti hoće li Stoiber uspjeti stvoriti ozračje za političku promjenu. Schroeder će se znati braniti. Ali vrijeme mirne ruke zacijelo je prošlo, naglašava General-Anzeiger. Rheinpfalz iz Ludwigshafena komentira mjere koje pakistanska vlada poduzima protiv radikalnih muslimanskih organizacija, nastojeći tako ublažiti sukob s Indijom. Za vladajuće desne nacionaliste u Indiji ispružena ruka pakistanskog generala dolazi prerano. Uglavnom zbog unutarnjepolitičkog razloga: najprije moraju u veljači biti dobiveni izbori u odlučujućoj saveznoj državi Uttar Pradeshu uz pomoć nacionalističkog ratnog vala. Ali, za smanjenje napetosti brzo bi moglo biti prekasno. Milijun vojnika stoji na granici, spremnih za ratovanje. Jedna iskra bi mogla izazvati veliku eksploziju, upozorava 'Rheinpfalz'. (DW) FRANCUSKA LE MONDE 13-14.I.2002. Bavarac u Berlinu? "Njemačka se promijenila. Više ne sliči na malenu Saveznu Republiku iz 1980., kada je, prvi put nakon rata, Bavarac ciljao na dužnost kancelara. I to kakav Bavarac! Franz Josef Strauss, s nadimkom 'bavarski bik', izazvao je kancelara Helmuta Schmidta kojemu je istjecao mandat, uime čitave kršćanske demokracije... i pretrpio strašan poraz. Ujedinjena Njemačka iz 2002. još je više nordijska, više protestantska, otvorenija i ne toliko kompleksirana kao bonska. Međutim, kršćanska je demokracija izabrala drugog Bavarca, Edmunda Stoibera, ministra-predsjednika savezne pokrajine od 1993., da se sučeli s kancelarom Schroederom na saveznim izborima 22.IX. Dvije stranke njemačke desnice konzervativnom su katoliku iz Muenchena dale prednost pred predsjednicom CDU-a Angelom Merkel. Žena, pastorova kći koja je došla s istoka, zacijelo je pozvanija da zastupa socijalnu osjetljivost kršćanske demokracije. S Edmundom Stoiberom, kršćanska demokracija svjedoči da je Njemačka, nakon četiri godine vladavine koalicije između socijaldemokrata i zelenih, spremna skrenuti udesno. Istraživanja koja prvi put nisu sklona Gerhardu Schroederu daju mu, čini se, za pravo. Kao i nedavni regionalni izbori. U Hamburgu je CDU pobijedio SPD koji je desetljećima upravljao gradom, uz pomoć stranke s imenom 'Za jačanje pravne države', koja je od sigurnosti načinila jedinu temu predizborne utrke. Ministar-predsjednik Bavarske odavno je spreman. Borba protiv delinkvencije, ograničavanje useljavanja, davanje prednosti svojim državljanima pri zapošljavanju, zaštita tradicionalnih kršćanskih vrijednosti, veličanje glavne kulture na štetu multikulturalnosti koju uvoze stranci, odavno su glavne teme u njegovim govorima. Edmund Stoiber želi biti Europljanin, ali po njemačkoj regionalnoj modi. Rado napada bruxellesku birokraciju i nada se da će Konvenciju za europske ustanove kojom predsjeda Valery Giscard d'Estaing iskoristiti da poveća ovlasti saveznih pokrajina. Misli da Bavarska previše plaća za siromašne - i lijene - zemlje južne Europe i, sve dok nije tražio da svi Nijemci glasuju, smatrao je da Bavarska plaća za siromašne sjeverne i istočne pokrajine. U pogoršanim gospodarskim prilikama, podsjetit će na obećanja socijaldemokratskog kandidata iz 1998. Ako nezaposlenost ne padne ispod 3,5 milijuna, ne zaslužujemo ponovni izbor, neoprezno je izjavio Gerhard Schroeder. U prosincu je broj nezaposlenih bio blizu četiri milijuna, a gospodarstvo bi moglo biti Ahilova peta čovjeka koji je pobijedio Helmuta Kohla", piše u uvodniku lista. Novac bez države? "Stvorivši euro Europljani su ispisali važnu stranicu svoje povijesti, ali mogli bismo reći, parafrazirajući Marxa, da ne znaju koju. Čini se da nitko ne zna završava li se eurom dugi proces gospodarske integracije koja je počela sporazumom iz Rima, ili počinje novo razdoblje političke integracije. A oni koji se ufaju u potonju, ne mogu se dogovoriti o razlozima zbog kojih bi se trebala dogoditi. Najčešće se navodi razlog da je, povijesno gledano, novac neodvojiv od države, pa tako euro nužno povlači za sobom izgradnju europske države. U času kada tristo milijuna Europljana, čini se u dobru raspoloženju, ostavlja svoju državnu valutu, treba li očekivati neizbježivu krizu povijesnog čudovišta, novca bez države, kako bi se ubrzala ili napustila (prema vlastitom nahođenju) politička integracija Europe? Zamisao da nema novca bez države nije toliko raširena kako se misli. Ona je uglavnom rezultat tradicije koja je počela s Herodotom koji danom rođenja novca drži dan kada je, lijepog jutra u VI. stoljeću prije Krista, lidijski kralj udario pečat na komadu bijelog zlata. (...) No bila je riječ o anonimnom 'novcu', zlatnim, a još češće srebrnim polugama koje su u usporedbi sa sadašnjom državnom valutom imale taj nedostatak što ih je trebalo stalno vagati, što, kako se čini, nije bio velik problem. (...) Uz opasnost da se poigravamo riječima, možemo dakle reći da novcu ne treba država, već da zapravo državi treba novac. (...) Danas je novac u industrijski razvijenim zemljama, zajedno s proračunskom politikom, poluga onog što se nakon Drugog svjetskog rata naziva gospodarskom politikom. Ta nova perspektiva dokida sličnost između novca i državnih prihoda, prema kojoj bi ujedinjenje prvog trebalo dovesti i do ujedinjenja potonjih. Uvođenjem jedinstvene monetarne politike ne pomiruje se nužno primjena proračunskih politika. One trebaju ispraviti ono što ekonomisti zovu 'asimetrični udari', kada je neka zemlja u faznom pomaku s drugima. Nekadašnja podudarnost između novca i poreznog sustava trebala bi se razviti u pravcu razlikovanja između dvaju instrumenata: jedan djeluje, dok je drugi nemoćan. Neki će zaključiti da će jedinstvena valuta zbližiti gospodarske konjunkture, ali ništa nije toliko upitno. Stručnjaci za međunarodnu trgovinu radije tvrde suprotno: jedinstvena će valuta pojačati industrijsku specijalizaciju zemalja i njihove gospodarske konjukture učiniti manje sličnima nego prije, kada je svaka zemlja proizvodila gotovo iste stvari kao i ona druga. Varamo se, dakle, primjenjujući nekadašnju metodu usporedbe između novca i države. Zlato je uoči Prvog svjetskog rata bilo zapravo zajednička svjetska valuta koja u najmanju ruku nije ubrzala svjetsku političku integraciju... Znači li to da uvođenje eura nije događaj, s obzirom na političku integraciju Europe? Dovoljno je pogledati kako su ljudi prihvatili novu valutu da bismo shvatili da nije tako. Euro je odjednom dao novo zrcalo u kojemu će Europljani moći uspoređivati svoj život, svoje prihode i poreze. Sve će poticati na razvoj koji će zacijelo uskladiti neke oblike državne uprave, poput usklađivanja PDV-a koje se već dogodilo. Dalek je, međutim, put od usklađivanja poreza do stvaranja države. Ako euro treba potaknuti na političku promjenu, bit će to svakako dojam Europljana da mogu zajednički pisati nove stranice svoje povijesti. Kakav god, što je možda čudno, bio njihov smisao", za list piše Daniel Cohen. SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 14. I. 2002. Tony Blair obilazi svijet a američki imperij se širi "Teško je znati što točno Tony Blair očekuje od svojih svjetskih putovanja na kojima daje podršku ratu protiv terorizma Georgea W. Busha, i od svojih pokušaja da pregovara i smanji napetosti između Indije i Pakistana. Šestodnevno putovanje indijskim podkontinentom ovog mjeseca bilo je šesto putovanje u inozemstvo britanskog premijera od terorističkih napada na SAD u rujnu. Bio je na Srednjem Istoku, u Afganistanu i sada u Indiji i Pakistanu a planira i put u Afriku. Ne može očekivati da će postati drugi čelnik antiterorističkog saveza koji su stvorili Amerikanci, za što neki kritičari tvrde da je njegova ambicija. Pretpostavljamo da poznaje Washington dovoljno dobro da shvaća da, iako su njegovi podrška i navijanje dobrodošli, ne može očekivati da ga na čelu saveza čeka mjesto. Bush američku politiku kroji prema savjetima svog potpredsjednika, državnog tajnika i ministra obrane i otvorio bi se nepristranoj kritici u slučaju da pozove stranog čelnika u svoj uski krug suradnika. Neki u Europi misle da Blair svoju vladu vezuje što je uže moguće uz Bushovu kako bi izvršio utjecaj na američku politiku. Istovremeno, najenergičnije se zalagao za stvaranje snaga za brzo djelovanje koje je Europska Unija odlučila stvoriti- što je embrij europskog vojnog saveza koji bi jednog dana mogao biti suparnik NATO-a. Blairova bliskost s Washingtonom omogućila mu je da umiri one u Ministarstvu obrane i u Kongresu koje je stvaranje europskih snaga najviše uznemirilo, istovremeno ne čineći nikakve ustupke glede autonomije snaga. Britanija, za razliku od Francuske, još uvijek sudjeluje u zračnim patrolama koje nadziru iračku vojnu aktivnost na sjeveru te zemlje. Postoje izvješća o tome da Blair sprječava novu intervenciju u Iraku. Izjave britanske vlade londonskom tisku o tome kako ima ulogu 'zamjenika čelništva' u savezu uobičajeno je pridavanje važnosti sebi samima. No snaga britanskog političkog izvještavanja i dojavnih službi u srednjeistočnim muslimanskim zemljama i u Južnoj Aziji mogu utjecati na Washington više od političkog prijateljstva. Republikanci u Washingtonu sjećaju se da je Blairova laburistička stranka nekoć prijateljevala s Billom Clintonom i Alom Goreom. Nije očito da je Blair zaista imao koristi kod kuće od svog preuzimanje uloge globalnog čelnika. Britanski tisak to smatra odvraćanjem pažnje laburističkog čelništva od stvarnih problema- stalnog pada kvalitete britanskog školstva, zdravstva i prijevoza te infrastrukture. Blair je vrativši se kući sa svog posljednjeg puta naišao na nove štrajkove željezničara i prekide transporta. U razgovoru s novinarima u Bangaloreu, u Indiji, Blair je odbacio tvrdnju bivšeg državnog tajnika SAD-a, Deana Achesona, o poslijeratnoj Britaniji - da je Britanija izgubila imperij ne pronašavši novu ulogu za sebe, tvrdeći kako to ne vrijedi za 'modernu' postimperijalnu Britaniju koja je u stanju djelovati kao posrednik u odnošajima između različitih zemalja. Stigavši kući, u tisku je mogao pročitati predimperijalnu poruku koja je mogla zanimati Achesona. 'The Washington Post' izvješćuje kako Pentagon već radi na fizičkoj infrastrukturi američke vojne prisutnosti u Srednjoj Aziji 'koja bi mogla trajati godinama'. Američki vojni inženjeri grade zračnu bazu u Kirgistanu i popravljaju piste, komunikacije i ostalo u zračnim bazama u Uzbekistanu i Pakistanu. Američki imperij koji se širi nameće se u regijama iz kojih su se Britanci povukli prije pola stoljeća", piše William Pfaff. RUSIJA NEZAVISIMAJA GAZETA 14.I.2002. Veliki Istok i veliki Zapad "Danas su za Rusiju veliki Istok 44 države i državne tvorevine u azijsko-pacifičkom području, na Bliskom i Srednjem istoku, u južnoj i u srednjoj Aziji, koje su s njome u različitim odnosima. Njihova pojedinačna uloga za Rusiji nipošto nije jednaka. Postoje egzotične države koje su uglavnom mjesto za odmor bogatih Rusa i strateški partneri s kojima odnosi nipošto nisu 'turističke' naravi. Nakon 1991., ruska se istočna politika počela bitno mijenjati. Rusija je strateški otišla iz Afrike, s Bliskog istoka i iz jugoistočne Azije, ustupivši 'mlađoj braći' pravo da odsada biraju bilo koji pravac. Koncem prošle godine napustila je vojne baze na Kubi i u Vijetnamu. Je li Rusiji danas potreban veliki Istok? Uz kakve prioritete i po kakvim se vektorima danas treba graditi istočna strategija? Smijemo reći da je zadaća brze integracije Rusije i skupine zemalja na azijsko-pacifičkom području - Indonezije, Malezije, Filipina, Singapura, Australije, Novog Zelanda, Bruneja, Kambodže, Tajlanda i niza drugih država na tom području, tek daleka budućnost. Kao što je poznato, Rusija je 1998. ušla u ATES (Konferencija azijsko- pacifičke gospodarske suradnje), jača suradnju s ASEAN-om i drugim područnim strukturama. Ipak, taj proces više ima obilježje velikih političkih 'zahvata', nego stvarne integracije Rusije u azijsko gospodarstvo. Polazeći od svojih, za sada ograničenih mogućnosti, Rusija na tom području mora sačuvati specijaliziranu gospodarsku nazočnost. Primjerice, koristeći dobro iskustvo u rusko- vijetnamskom vađenju nafte iz mora, perspektivan izvoz vojne opreme na malezijsko tržište i slično. Drugi pravac koji ima još veći prioritet je razvitak odnosa sa skupinom istočnih država koje su Rusiji zemljopisno bliske, ili imaju s njom osobite povijesne i područne veze. U takvu uvjetnu skupinu možemo ubrojiti Indiju, Iran, Pakistan, Afganistan, Tursku i niz arapskih zemalja. Taj je vektor za Rusiju najteži. Tako su Indija i Iran važni strateški partneri Rusije, no eskalacija indijsko-pakistanskih veza i zamršene američko-iranske veze čine ruski položaj prema Islamabadu i Washingtonu prilično osjetljivim. Teška vremena doživljavaju rusko-iračke i rusko-palestinske veze i općenito veze sa zemljama arapskog područja. Primjera je puno. Tu je glavno proturječje u nepodudaranju geopolitičkih ambicija Rusije kao pravne sljednice sovjetske naddržave i njezinih stvarnih mogućnosti kao velike, ali regionalne države. Ruska se strategija objektivno premjestila iz globalnih sfera 'obuzdavanja' SAD-a i njegovih saveznika na Istoku u sferu borbe protiv terorizma, ekstremizma i drugih prijetnja na bliskom i dalekom poslijesovjetskom prostoru. Zato je treći vektor - koji je presudan za ruske probitke - razvitak odnosa s najbližim susjedima: Japanom, Sjevernom Korejom, Kinom, Mongolijom, Kazahstanom, Azerbajdžanom i Gruzijom. Svaka ta država ima svoje osobito mjesto u institucijskom, vojno-strateškom i trgovinsko-gospodarskom 'registru' Rusije. Ipak, sve čine jedinstveni prostor koji graniči s Rusijom, a proteže se od Kurilskih otoka do Zakavkazja. Upravo je tu naša glavna 'zona životnih interesa', glavna granica obrane i suradnje sa susjedima. Koliko god čudno zvučalo, u pojmovima 'obrana' i 'suradnja', ako se primijene na rusku posebnost, nema proturječja. Pače, u širem smislu riječi, ruska granica od Kurila do Zakavkazja nije samo crta razgraničenja, već i možebitno područje ruskog utjecaja koje bi moglo 'prekoračiti' službene granice. Koncem XIX. i početkom XX. stoljeća, rusko je carstvo duž istočne granice od Korejskog poluotoka do Crnog mora izgradilo sustav gospodarskih 'sfera utjecaja'. Tako je na području sjeveroistočne Kine prometovala ruska željeznica, Harbin je bio ruski grad, a u Vanjskoj Mongoliji, Perziji (Iranu) i Otomanskom Carstvu (Turska) radile su podružnice ruskih banaka i tvrtka. Ruski je kapitalizam, ne konkurirajući na Zapadu, aktivno zauzimao istočnu periferiju. Imajući na umu manje, ali stabilne pokazatelje jačanja ruskog gospodarstva u zadnje vrijeme, zamisao o takvom području utjecaja može biti pozitivna ne samo za Rusiju, već i za njezine susjede. Tako, velike izglede za širenje gospodarske suradnje imaju Sibir, ruski Daleki istok i sjeveroistočna Kina, osobito u provedbi plinskih i naftnih projekata. Neiskorišteni resursi postoje u 'zoni' Mongolija-istočni Sibir-Burjatija: razvoj stočarstva, porast proizvodnje bakarno-molibdenskog koncentrata, razvitak elektroenergetike i prometnih projekata. Velike zalihe međusobnog gospodarskog utjecaja postoje i na rusko-kazahstanskom području. Nova ruska istočna strategija u početnoj je fazi svoga razvitka i osmišljavanja. S porastom ruske moći moguća je promjena prioriteta. Glavno je da se veliki Istok ne suprotstavi velikom Zapadu. Sličnu je protimbu Rusija već doživjela u svom vanjskom i unutarnjopolitičkom životu", piše Sergej Luzjanjin, doktor povijesti i politolog. AUSTRIJA APA 14. 1. 2002. Hrvatska: deset godina poslije priznanja od strane Europske zajednice "Priznanje od strane Europske zajednice (EZ) 15. siječnja 1992. u Hrvatskoj se slavi kao 'dan neovisnosti'. Deset godina kasnije stanovništvo je nejedinstveno u ocjenjivanju rata protiv srpskih postrojba koji je u nastavku doveo do samostalnosti. Prema ispitivanju mišljenja dnevnika 'Večernji list', 55,3 posto drži da se rat 'isplatio'. 23,8 posto misli drukčije, 21 posto pokazao se neodlučnim. Ipak je svega 5,8 posto ispitanih navelo da su deset godina poslije neovisnosti zadovoljni s postignutim. Za 40,2 posto očekivanja su se 'u potpunosti' ispunila. 12,9 posto izjavilo je da su gorko razočarani postignutim. Ipak su Hrvati svjesni da suverenost donosi i stanovite obveze. 'Nadam se da se budući naraštaji Hrvatske neće opet morati boriti', rekla je 'Večernjem listu' jedna mlada studentica, 'poslije priznanja na nama je da vratimo svoj dug Europi.' Neovisnost Hrvatske bila je jedan od neodgodivih ciljeva utemeljitelja države i stranke Franje Tuđmana čiji je HDZ (Hrvatska demokratska zajednica) 1990. godine pobijedio na prvim demokratskim izborima u tadašnjoj jugoslavenskoj republici. 22. prosinca 1990. Hrvatska je proglasila novi ustav ('Božićni ustav') kojim je republika definirana kao 'nacionalna država hrvatskoga naroda'. U svibnju 1991. 94 je posto Hrvata na referendumu kojega je bojkotirala srpska manjina od 600 tisuća ljudi, glasovalo za državnu neovisnost. 25. lipnja Hrvatska je zajedno sa Slovenijom formalno proglasila neovisnost. Beograd je odbio proglašenje suverenosti i Hrvatska je utonula u građanski rat. Priznanje od strane Europske zajednice ubrzalo je međunarodno priznanje. Probleme su ipak izazivala nedostatna manjinska prava. Povjerenstvo EZ-a pod predsjedanjem predsjednika francuskog ustavnog vijeća Roberta Badintera 1992. je ustanovilo da hrvatski ustav od 4. prosinca 1991. za razliku od slovenskog ili makedonskog nedovoljno jamči manjinska prava. Tek je 1995. svršio rat u bivšoj Jugoslaviji koji je donio stotine tisuća mrtvih, ranjenih i prognanih. No još je trajalo nekoliko godina dok se Hrvatska mogla približavati Europi. Tek poslije smrti hrvatskog utemeljitelja države Franje Tuđmana u prosincu 1999. i političkog obrata početkom 2000. Hrvatska je uistinu krenula putom prema Europi. U siječnju 2000. HDZ je morao prihvatiti presudan poraz na parlamentarnim izborima od socijaldemokrata i njihovih partnera. U veljači je Stipe Mesić postao novi predsjednik Hrvatske. 14. svibnja 2001. Hrvatska je parafirala Stabilizacijski i pridružbeni sporazum s EU-om. Nedovoljni uspjesi u gospodarskoj politici na posljetku su HDZ-u opet donijeli veće simpatije. Ipak je povjerenje Hrvata u budućnost neprekinuto. Gledajući unaprijed, polovica stanovništva vjeruje da će se Hrvatska 2012. biti gospodarski stabilna i postati članica Europske unije (EU). 24,2 posto ipak se boji da će Hrvatska u to vrijeme 'i dalje biti tako nerazvijena i neorganizirana' kao sada." ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 14. I. 2002. Kada dolaze naši? "Nema ničeg smiješnog, već vrlo simboličnog, u zračnom baletu koji danima sprječava slijetanje dva talijanska zrakoplova C-130 u Kabul, s prethodnicama našeg mirovnog kontingenta. Pokušaja da se iz Muscata dođe u afganistansku prijestolnicu bilo je mnogo od četvrtka do jučer, no loše atmosferske prilike svakoga su puta osujetile ovlaštenje za spuštanje na jedinu stazu Bagrama. Dva zrakoplova sada su se premjestila u Abu Dhabi, i pokušat će ponovno drugim putem. Nema mjesta ironiji, koju hrani činjenica da su Nijemci i Francuzi uspjeli sletjeti prije nas. Slijetanje u Bagram vrši se vizualno, bez radio pomoći sa zemlje, i uzmak postaje neizbježan ako ne dođe odobrenje od britanskih upravitelja zračne luke, ili još gore, ako zapovjedništvo SAD-a iz Tampe ne da odgovarajući 'koridor'. Prevladava oprez, još više nakon gubitka jednog američkog C-130, i ispravno je da je tako. No ako se oblacima ne zapovijeda, i ako se ništa ne može spočitati našim pilotima ili njihovim putnicima pod oružjem, ipak kod nas ostaje osjećaj frustracije. Italija je snažno željela vojnu nazočnost u Afganistanu, naši su vojnici otputovali s rijetkom dvostranačkom potporom, potvrđenom i podrškom cijele zemlje, i sada težak dolazak na odredište kao da namjerno miješa loše vrijeme i prešutne prioritete onih koji nadziru zračnu luku i biraju putove pristupa. U tom smislu šetanje naših C-130 postaje simbolično: jer je cijela operacija ISAF (International Security Assistance Force) rođena i protječe između stalnih dvoznačnosti koja nemaju puno zajedničkog s metereološkim uvjetima. Zaduženim od UN-a kako bi pazio na sigurnost Kabula i okolice, ISAF- om zapovijeda jedan britanski general, a sami Englezi daju većinu snaga. To je od početka bila želja Amerikanaca, koji odvojeno vode protuterorističku kampanju i ne žele se izložiti riziku operativnih miješanja na terenu. Nijemci su međutim za ISAF tražili veću autonomiju od zapovjedništva u Tampi. Francuzi su tražili brojniju nazočnost, kao uostalom i Talijani koji će nakon punog razmještanja (kada?) raspolagati s 350 ljudi. Kanađani su htjeli poslati jednu postrojbu za razminiravanje što je zatraženo od Italije, i sada prijete da će ostati izvan. Privremena afganistanska vlada Hamida Karzaija daje svoj prilog, jednom rukom postavlja ograničenja za međunarodni kontingent, a drugom traži da se ovaj razmjesti i u Kandaharu i Jalalabadu. To nije sve. Postoje mnoge dvojbe glede trajanja misije (tri mjeseca za Talijane, kazao je ministar Martino). ISAF bi između ostaloga trebao pripremiti teren za obnovu, no na slijedećoj konferenciji u Tokiju Afganistanci će tražiti 45 milijardi dolara za razdoblje od deset godina, dok donatori razmišljaju o manje od pola toga. Poglavito na cijelu operacije utječe slab zanos Sjedinjenih Država, koje isključuju svoje sudjelovanje u njoj. U Afganistanu koji nije uopće stabiliziran, s talibanima koji su poraženi ali sposobni poticati džepove otpora, s Bin Ladenom i mula Omarom koji su netragom nestali, s indo-pakistanskom bombom sa satnim mehanizmom koja nedaleko riskira eksplodirati, i Amerikom koja za svoj račun ide za punom pobjedom, mirovna će snaga imati teži život no što se priča. Sretno, dakle, našima za slijetanje, i za kasnije", piše Franco Venturini. NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 14. I. 2002. Arafatova promašena taktika "Na Bliskom istoku teror je bio i jest sredstvo politike. Za obje strane, i Izraelce i Palestince. I za sada će tako i ostati. Razlog je jednostavan: Ariel Sharon želi poslati k vragu palestinsku autonomnu vlast zajedno s njezinim predsjednikom - i time definitivno dokončati mirovni proces iz Osla. Treba spriječiti palestinsku državu, nastaviti politiku naseljavanja i oduzimanja zemlje. Na kraju bi bio izraelski diktirani mir koji bi se mogao nametnuti posve izmučenom palestinskom narodu. Trajni kućni zatvor za Jasera Arafata je zbog te strategije jednako kao i ponovna bombardiranja zračne luke u Gazi, najnoviji napadi na palestinsku obalnu stražu i razaranje više od 70 stambenih zgrada u pojasu Gaze prošloga tjedna. Arafat je škripcu: zbog svoje vlastite taktike, još uspješne u Netanjahuovo doba. Poslije niza napada 1995. i 1996. godine još se mogao predstavljati kao netko tko je - za odgovarajuću protuuslugu - imao pod nadzorom Hamas i džihad. No sporazum iz River-Wyea kojega je izraelski šef vlade Netanjahu 1998. potpisao pod pritiskom SAD-a i koji je predviđao daljnje izraelsko povlačenje, Netanjahuov je nasljednik Barak jednostavno ignorirao. Poslije propasti vrha u Camp Davidu u ljetu 2000., provokativnog Sharonovog nastupa na Tempelbergu i njegovog kasnijeg izbora za predsjednika vlade, Arafat je znao što mu prijeti. Njegova protustrategija: nadzirano silovito sukobljavanje, druga intifada. Cilj: Sharona pribiti na stup srama kao krvnika Bejruta i žderača Palestinaca, izraelsku vladu izolirati i međunarodnu zajednicu pokrenuti na akciju. Računica se nije ispunila - zbog napada 11. rujna ali i zbog okrutnosti izraelske vojne posade. Arafat se može samo još osamiti i prkositi izraelskoj opsadi. Protiv Hamasa i džihada postupit će samo ako drukčije ne može. Ali pred Sharonom neće kapitulirati. Posljedica: sukob će eskalirati. A SAD i EU morat će se zapitati zašto se nisu umiješali", zaključuje Georg Baltissen.