NJ 14.I.-TAZ-ARAFATOVA TAKTIKA

NJEMAČKA DIE TAGESZEITUNG 14. I. 2002. Arafatova promašena taktika "Na Bliskom istoku teror je bio i jest sredstvo politike. Za obje strane, i Izraelce i Palestince. I za sada će tako i ostati. Razlog je jednostavan: Ariel Sharon želi poslati k vragu palestinsku autonomnu vlast zajedno s njezinim predsjednikom - i time definitivno dokončati mirovni proces iz Osla. Treba spriječiti palestinsku državu, nastaviti politiku naseljavanja i oduzimanja zemlje. Na kraju bi bio izraelski diktirani mir koji bi se mogao nametnuti posve izmučenom palestinskom narodu. Trajni kućni zatvor za Jasera Arafata je zbog te strategije jednako kao i ponovna bombardiranja zračne luke u Gazi, najnoviji napadi na palestinsku obalnu stražu i razaranje više od 70 stambenih zgrada u pojasu Gaze prošloga tjedna. Arafat je škripcu: zbog svoje vlastite taktike, još uspješne u Netanjahuovo doba. Poslije niza napada 1995. i 1996. godine još se mogao predstavljati kao netko tko je - za odgovarajuću protuuslugu - imao pod nadzorom Hamas i džihad. No sporazum iz River-Wyea kojega je izraelski šef vlade Netanjahu 1998. potpisao pod pritiskom SAD-a i koji je predviđao daljnje izraelsko povlačenje, Netanjahuov je nasljednik Barak jednostavno ignorirao. Poslije propasti vrha u Camp Davidu u ljetu 2000., provokativnog Sharonovog nastupa na Tempelbergu i njegovog kasnijeg izbora za predsjednika vlade, Arafat je znao što mu prijeti. Njegova protustrategija: nadzirano silovito sukobljavanje, druga intifada. Cilj: Sharona pribiti na stup srama kao krvnika Bejruta i žderača Palestinaca, izraelsku vladu izolirati i međunarodnu zajednicu pokrenuti na akciju. Računica se nije ispunila - zbog napada 11. rujna ali i zbog okrutnosti izraelske vojne posade. Arafat se može samo još osamiti i prkositi izraelskoj opsadi. Protiv Hamasa i džihada postupit će samo ako drukčije ne može. Ali pred Sharonom neće kapitulirati. Posljedica: sukob će eskalirati. A SAD i EU morat će se zapitati zašto se nisu umiješali", zaključuje Georg Baltissen.