IT-10.I.CORRIERE - VIČU EUROPA DA PRIKRILI KOMUNISTIČKU PROŠLOST?

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 10. I. 2002. Pomalo u pravu, ponešto u krivu "Slučaj Ruggiero ukazao je na jedan paradoks: zastupajući realističniji stav, manje euro-entuzijastičan, Berlsuconijeva vlada ima pravo u teoriji, a praktično je u krivu. Zašto ima pravo? Prije svega jer, nakon što je napravljen euro, s rastućom unutareuropskom kompeticijom, poglavito gospodarskom, euroretorika i nekritički europeizam postaju teški handicap za svaku zemlju koja u tome oklijeva. U Europi nacionalni interesi imaju značenja i problem bilo koje vlade je naći ravnotežu između 'svog' nacionalnog interesa i zajedničkog interesa (europskog). Druge vlade čvrsto brane svoje interese. Zašto Italija ne bi to isto činila? Primjerice vojni airbus A400M, koji odgovara drugim zemljama, neka se prihvati ako se smatra da odgovara i nama. Inače ne. Na drugom mjestu činjenica je da danas ne postoji jedan 'europski projekt' (glede budućih etapa integracije) spram kojega se treba odlučiti hoće li se pristati ili ne. U svim zemljama Unije postoje, unutar samih vlada, snažne podjele o tome kako nastaviti. Zašto ne bi postojale i u Italiji, pa i u samoj većini. (...) Na kraju treba podsjetiti da, i u materiji europske integracije, utječu ideološke podjele. Primjerice, središnje upravljanje Bruxellesa, često pretjerano, moglo bi ne smetati one koji u Europi imaju socijalističku ili socijaldemokratsku orijentaciju (te stoga nisu sklon nemati povjerenja u intervencionizam javnih vlasti), no naravno da dosta smeta one koji, međutim, imaju liberalnu orijentaciju, dakle, onu koja se slaže s ministrom Antoniom Martinom kada ovaj (u jučerašnjem Corriereu) priželjkuje Uniju koja vodi vanjsku i obrambenu politiku ali se ne bavi problemom pečenja pizza u pećima na drva. Ako je sve to istina, gdje je krivnja Berlusconijeve vlade? U tome što ona podcjenjuje slabosti talijanskog položaja, u činjenici da nije uvijek shvatila osnovne uzroke, 'strukturalne', koji su u temelju posebnog oblika europeizma koji je do sada prevladavao u Italiji. Europeizam je bio, tijekom cijele Prve republike, jedini mogući nadomjestak 'nacionalnog interesa', koji kao takav, nije mogao biti eksplicitno iznesen od strane jedne zemlje koja je izašla poražena iz rata, sa slabim institucijama, više od 40 godina izbrazdane velikim političkim podjelama (s komunistima koji su gledali prema Moskvi). Nakon što je završila prva republika, devedesetih godina, europeizam postaje barjak i instrument međunarodne samolegitimacije lijevog centra, strane koja je trebala učiniti da svijet zaboravi činjenicu da je proizišla iz jedne postkomunističke stranke. Danas, slušajući predstavnike desnog centra, ti razlozi prestaju vrijediti. No to nije istina. Talijanski položaj ostaje prilično slab. Ostaju slabe njene institucije, i izrazito snažne njene unutarnje podjele. Italija i dalje nema mnoge resurse koji drugim zemljama dopuštaju utjecaj u Europi (primjerice, prosječna kakvoća birokratskog osoblja koje Italija šalje u europske institucije niža je od one osoblja drugih zemalja). I Berlusconijeva vlada ima velike probleme u međunarodnom potvrđivanju. Sukob interesa u slučaju premijera ovoga je puta glavni uzrok. Berlusconi i njegovi ministri izgleda da podcjenjuju težinu toga. Tradicionalni europeizam, kojega odlično predstavlja Renato Ruggiero bio je dakle i za Berlusconija instrument legitimizacije. Nije bio dobar posao izgubiti ga putem i odreći se zdrave dijalektike između različitih ideja o tome kako biti u Europi.", piše Angelo Panebianco.