WT 10. I. BALKAN GURNUT EUROPI?

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 10. I. 2002. Smjena na Balkanu "Ministar obrane Donald Rumsfeld u Europi je nedavno podigao prilično mnogo prašine kada je na sastanku ministara obrane NATO-a izjavio kako bi broj vojnika NATO-a koji su u Bosni trebalo smanjiti za trećinu do kraja 2002. godine. 'Vojna uprava NATO-a', dodao je, 'trebala bi razvijati opcije, tako da saveznici mogu donijeti odluku o takvim brojčano smanjenim i restrukturiranim snagama do našeg slijedećeg sastanaka ministara.' Evo jedne opcije o kojoj definitivno treba razmisliti: prenijeti teret na Europljane. Napokon, događaji na Balkanu najviše utječu na Europu, ne na SAD. Tijekom proteklih nekoliko godina, NATO je poduzeo nekoliko koraka kako bi osposobio Europu da bude u stanju obavljati upravo takvu misiju. Najvažniji je bio stvaranje mehanizma Kombiniranih ujedinjenih snaga (Combined Joint Task Force- CJTF) 1999. godine. Prije toga, zemlje članice NATO-a imale su samo dvije opcije kada su posrijedi bile obveze unutar saveza- sve su članice sudjelovale ili u određenoj misiji nije sudjelovala niti jedna. Takva stroga struktura donošenja odluka morala je potaknuti političke napetosti unutar saveza kada posebni interesi svake od članica budu različiti. CJTF je razvijen kako bi se savezu dodala potrebna dimenzija fleksibilnosti. Kroz CJTF, članovi saveza koji se odluče ne sudjelovati u određenim misijama NATO-a ne sprječavaju nužno druge članove da sudjeluju u operaciji NATO-a ako to smatraju nužnim za interes njihove zemlje. Bosna za SAD predstavlja zlatnu priliku da pokrene CJTF tako da se priznaje kako postoje uvjeti u kojima bi Europa trebala djelovati bez angažiranja punog mehanizma transatlantskog saveza, tj. SAD-a. Ovo bi upravo sada bilo korisno za SAD jer, kako je istaknuo Rumsfeld, američka misija na Balkanu bez kraja na vidiku 'sve više opterećuje i naše snage i naše resurse sada kada su suočeni sa sve većim potrebama važnih misija rata protiv terorizma.' Provodeći opciju korištenja CJTF-a u djelo, Washington bi poduzeo uvelike zakašnjeli korak prisiljavajući Europu da odigra veću ulogu u stabiliziranju vlastitog kontinenta. Europljani su mnogo govorili o potpori ovom općem cilju i stalno naglašavaju kako već osiguravaju većinu mirotvoraca koji se nalaze na Balkanu. No činjenica jest da još uvijek ovise i psihološki i materijalno o sudjelovanju SAD-a. Osim toga, njihovo ulaganje u obranu i vojna sposobnost trenutno nisu u skladu s ciljem kojeg iznose u javnosti. Nekoliko europskih zemalja, zapravo, na obranu troši manje od polovice - u terminima postotaka GDP-a - onoga što ulaže SAD. Osim toga, zračna kampanja provedena na Kosovu istaknula je kako Europa nije ravnopravna s SAD-om kada se radi o sposobnostima vođenja rata. Zaista, tijekom bombardiranja, general američkih zračnih snaga kazao je kako su manjkavosti europskih zrakoplova bile toliko upadljive (...) da su europski borbeni letovi trebali biti obustavljeni kako bi se izbjegli nepotrebni rizici za druge pilote NATO-a i civile na tlu. Dovedena u neugodno stanje zbog velikog nesrazmjera između njihovih vojnih sposobnosti u odnosu na onu američku - posebice kada se radi o najvišoj vojnoj tehnologiji- Europska je Unija u prosincu 1999. godine objavila planove za stvaranje vlastitih snaga u ključnim vojnim područjima. U studenom 2000., EU je dao jasnije obrise toj zamisli obećavajući vojnike i opremu s ciljem stvaranju vlastitih snaga za brzo djelovanje (RRF) koje bi brojile 60.000 vojnika, do 2003. godine. Prijenos misije u Bosni na Europljane prema mehanizmu CJTF-a mogao bi poslužiti kao nužan politički most od sadašnjeg uređenja prema eventualnom prelasku na predloženi RRF. Prihvaćanje ovog plana prisilo bi Europu da ulaže više u vlastitu obranu. Na sreću, potrebe koje postoje u Bosni trenutno približno odgovaraju ključnim sposobnostima koje Europljani sada imaju; u okviru misije potrebna je civilno- vojna policijska uloga koja spada među lakše oblike mirotvorstva. Ovo je vrsta misije u kojoj su Europljani vještiji nego SAD. Tako je logično da bi RRF trebao naslijediti Bosnu kao svoju prvu misiju. Zbog čega bi Europa mogla nevoljko pristati na ovakav razvoj događaja? Razlog su njeni vlastiti balkanski duhovi; odnosno strah od preuzimanja odgovornosti nakon što je uključivanje Europe u rat u Bosni početkom 1990. potkopalo neprestano američko usmjeravanje iz pozadine. Zaista, Europljani zbilja ne žele ponoviti bosansku mirotvornu operaciju koju su provodili prije 1995. godine, kada su osigurali sve vojnike ali je SAD gurao svoje vlastite diplomatske inicijative sa strane. To je odaslalo različite signale zaraćenim snagama i potkopalo europsku diplomaciju. Ako Washington sada odluči dati Europi ovaj zadatak, ovog puta mora biti spreman prepustiti donošenje odluka saveznicima. Postoje mnoge prednosti realiziranja ovakve politike. Ako kaže 'da' RRF-u, Washington bi mogao promijeniti uvjete transatlantske rasprave, prisiliti saveznike da realiziraju svoja obećanja o preuzimanju većeg dijela odgovornosti i omogućiti SAD-u da se bolje pripremi za i dobije američke ratove", piše Gary Dempsey, analitičar vanjske politike pri "Institutu Cato" i urednik knjige koja će uskoro biti izdana, "Exiting the Balkan Thicket" (Izlazak iz balkanske guštare).