HNS-3.I. O POLOŽAJU HRVATA U BIH

BIH HRVATSKI NARODNI SABOR 3. I. 2002. Hrvatski narodni sabor o položaju hrvata u BiH Na koncu 2001. godine, kada podvlačimo crtu ispod naših rezultata što smo ih postigli u godini za nama, dopustite da to zajednički učinimo i ove za Hrvate u BiH doista teške godine. Teške iz nekoliko razloga premda nismo dali nikakva povoda da ona takvom i bude. Tek smo htjeli i to hoćemo i dalje, uvažavajući druge i drukčije u našem okružju, na temeljima potpune ravnopravnosti i uvažavanja naših različitosti graditi prosperitetnu i samoodrživu Bosnu i Hercegovinu da ona bude domovina svim njezinim konstitutivnim narodima a ne zemlja u kojoj bi postojala i najmanja mogućnost nametanja volje bilo kojeg naroda drugome. Bez poštivanja temeljnih ljudskih prava i sloboda nemoguće je bilo koju zemlju učiniti samoodrživom i perspektivnom pa tako ni Bosnu i Hercegovinu. Primjena Opće deklaracije o ljudskim pravima i Europske konvencije za zaštitu prava čovjeka i temeljnih sloboda od strane onih koji su nas došli podučiti ljudskim pravima i građanskim slobodama, nažalost, u procesu provedbe Daytonskog mirovnog sporazuma vrlo često je bila nedosljedna i graničila je s najgrubljim oblicima gaženja pojedinačnih i kolektivnih, političkih i građanskih, ljudskih prava i sloboda, a o čemu su u posljednje vrijeme jasno progovorili i Helsinški odbori za njihovu zaštitu. Unatoč proklamiranju kako su međunarodno priznati dokumenti o ljudskim pravima sastavnicom i Daytonskog državnog i entitetskih ustava i kako je Opća deklaracija o ljudskim pravima dokument iznad svih drugih, pa bez obzira je li u jednoj državi protektorat, poluprotektorat ili neko drugo uređenje, u praksi je najčešće ta deklaracija na najgrublji način bila kršena upravo prema hrvatskome narodu u Bosni i Hercegovini i njegovim demokratski izabranim političkim predstavnicima. Stoga ovu godinu slobodno možemo nazvati godinom gaženja prava Hrvata u BiH, godinom njihova obespravljivanja, godinom njihova poniženja. U javnosti se po svaku cijenu želi stvoriti novi stereotip kako su Hrvati u Bosni i Hercegovini i njihovi politički predstavnici krivi za nerazumijevanja s međunarodnom zajednicom, za nekooperativnost kako neki kažu. Međutim, i na koncu ove godine želimo jasno istaknuti kako jesmo za suradnju sa svima a poglavito s međunarodnom zajednicom ali na partnerskim osnovama, na osnovama međusobnog uvažavanja poštujući interese i ne zadirući u najvažnija životna pitanja hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Sretni smo da ti interesi nisu nikada bili iznad interesa drugih konstitutivnih naroda u Bosni i Hercegovini, nikada nisu bili ekskluzivistički nego smo uvijek samo tražili jednaku ustavnu i stvarnu poziciju s ostalima. Kako smo se god grčevito zalagali za ostvarenje interesa svoga naroda, istom mjerom smo željeli da ga i drugi ostvare. Unatoč tome prema hrvatskome narodu u Bosni i Hercegovini, kao najmalobrojnijem, uvijek se prilazilo s različitim mjerilima. U novijoj povijesti je nezabilježen potez međunarodne zajednice da promjenom izbornih pravila i propisa, što je učinio šef Misije OESS-a Robert Barry, gazi demokratski izražena izborna politička volja jednoga naroda kao što je to slučaj s Hrvatima u Bosni i Hercegovini i uspostavlja vlast, ne sukladno izbornim rezultatima, nego trulim kompromisima u Bosni i Hercegovini nazvanim Alijansa za promjene, koju hrvatski narod u BiH nije izabrao. Upravo zbog toga institucionalnim putom smo tražili zaštitu demokracije, zaštitu demokratske volje Hrvata u BiH, ali, kojeg li apsurda, upravo oni kojima je glavna zadaća štititi ustavnost ? Ustavni sud Bosne i Hercegovine, oni su se proglasili nenadležnim, nemjerodavnim zaštititi demokraciju, Ustav i ovoga puta političku volju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Upravo stoga što se najviša institucija za zaštitu ustavnog poretka nije proglasila mjerodavnom, a time i sposobnom zaštititi interese Hrvata u BiH, naš odgovor je bio Hrvatski narodni sabor BiH. Odgovor kao krik zbog nepravde, kao odgovor na gaženje naših temeljnih prava i sloboda, kao odgovor da zaštitimo naša kolektivna prava i našu slobodu. Potom su nas oni koji su dobili ovlasti vrhovnog tumača Daytonskog mirovnog sporazuma na način protivan Općoj deklaraciji o ljudskim pravima, zbog toga što smo dosljedno i argumentirano, branili hrvatske interese u Bosni i Hercegovini, što nismo dopustili da proces dekonstituiranja Hrvata u Bosni i Hercegovini bude nastavljen sa sve očitijom tendencijom da se oni od konstitutivnog naroda pretvore u nacionalnu manjinu ? smijenili bez valjanih obrazloženja. Visoki predstavnik je smijenio ili točnije rečeno oduzeo temeljna ljudska i građanska prava za oko 200 znanstvenih, kulturnih, političkih, vojnih, policijskih i inih dužnosnika hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Oduzeo im je prava samo stoga što nisu prihvatili predloženi kompromis koji bi Hrvate doveo u bezizlaznu poziciju. Po cijenu vlastitih života morali smo oduprijeti se takvoj politici, a naš institucionalni otpor rezultirao je, kako vidite, montiranim političkim procesima kao u najcrnja neokolonijalistička vremena, rezultirao je oduzimanjem ljudskih prava i našim svakodnevnim i svakojakim prokazivanjem s ciljem da nas se diskreditira, kompromitira i uništi i kao ljude, i kao političke predstavnike Hrvata u Bosni i Hercegovini koji imaju nedvojbeni legitimitet svoga naroda. Nismo niti ćemo pokleknuti pred montiranim političkim procesima. I opet, kad bismo bili na početku, opet bismo utemeljili Hrvatski narodni sabor BiH, opet bismo donijeli i novotravničku Deklaraciju i mostarsku Platformu. One su bile neizbježnost jer nas se nije htjelo razumjeti, nije nas se htjelo ozbiljno prihvatiti kao partnera koji je dokumentirano ukazivao cijelom svijetu da je proces dekonstituiranja Hrvata u BiH neprihvatljiv i neodrživ po izgradnju samoodržive Bosne i Hercegovine. Naprotiv, gaženja prava i političke volje Hrvata u Bosni i Hercegovini nastavljena su još žešćim intenzitetom. Nažalost, rijetki su i pripadnici druga dva konstitutivna naroda koji su javno stali u zaštitu naših opravdanih zahtijeva za jednakopravnom stvarnom i ustavnom pozicijom kao da samoodržive Bosne i Hercegovine uopće može biti bez Hrvata i njihovih istovjetnih prava. U Predsjedništvu Bosne i Hercegovine srpski je član pogazio konsenzus u odlučivanju i vrata za uspostavu vlasti bez političke volje Hrvata bila su širom otvorena. Nažalost, bio je to još brzi nastavak svekolike erozije ravnopravnosti konstitutivnih naroda i na entitetskoj i na državnoj razini. Uspostava nelegitimne vlasti na svim razinama, posebno na federalnoj, hrvatski je narod dovela u najtežu poziciju u posljednjih nekoliko godina. Takva vlast nije bila izraz političke volje Hrvata u BiH, nego joj je međunarodna zajednica dala legalitet odlučivati u ime hrvatskoga naroda u BiH. Takva vlast bila je u totalnoj suprotnosti s onom na nižim razinama koja je imala legitimitet svoga naroda i upravo zbog nemogućnosti uspostave kvalitetnih hijerarhijskih odnosa, središnja vlast u Sarajevu vukla je poteze kojima je županije sustavno razvlašćivala, siromašila i obezglavljivala. Disonantni tonovi i nekoordinacija temeljne su odlike funkcioniranja takve nelegitimne vlasti. U takvim okolnostima, razumljivo je, nemoguće je postići napredak, ne pogotovo gospodarski i socijalni, a što je u ovom trenutku najvažnije. Baš suprotno vlast Alijanse za promjene, potpomognuta onima koji su je i uspostavili, sve je činila da gospodarski sruši područja s hrvatskom većinom, da izazove socijalnu krizu, da integrira sve oblasti ali redovito na način da se sredstva prelijevaju iz džepova Hrvata u džepove Bošnjaka kao sto je to slučaj s mirovinskim fondovima i njihovom reformom. Borili smo se protiv toga jer to nije istinska mirovinska reforma, koja će umirovljenicima donijeti bolji društveni status, kao ona u Republici Hrvatskoj, premda i kod nas u Bosni i Hercegovini postoje svi preduvjeti da se slična provede. Za nas je neprihvatljiva samo formalna mirovinska reforma u kojoj će Alijansina federalna Vlada otpisati mirovinska dugovanja bošnjačkim poduzećima pa tek onda učiniti integraciju i unitarizaciju fondova. Jasno je da takve postupke plaćaju Hrvati u Bosni i Hercegovini i da se njihova sredstva odlijevaju u džepove drugih. Treba biti jasno svakome Hrvatu u Bosni i Hercegovini da integracija nečistih računa ne donosi ništa dobro nego nas pak vraća u doba kad su hrvatskim novcima namirivani beogradski dugovi. Inače, danas nam se nude integracije u svim oblastima, ali takve integracije u kojima bismo izgubili svoju nacionalnu, kulturnu, jezičnu i gospodarsku samostalnost. To su integracije kojima nam se diskriminacijom naših nacionalnih odlika i značajki želi nametnuti jedan novi model bosanskog jezika, bosanske kulture i našeg svekolikog odnarođivanja. Mi to jednostavno ne možemo niti želimo prihvatiti. Ni naši preci nisu mogli prihvatiti slične pokušaje Benjamina Kalaya kada se također svim silama željela stvoriti bosanska nacija i bosanski jezik. Kome trebaju i danas takva nastojanja kad je više nego jasno kako završavaju svi pokušaji stvaranja nadnacije, nadkulture, nadjezika?! Zar iskustva stvaranja jugoslavenske nacije, jugoslavenskog jezika i jugoslavenske kulture nisu stravična i bolna!? Zar ne želimo konačno uspostaviti takve odnose u ovoj regiji koji će jamčiti da nikada neće biti majorizacije jednih nad drugima, da nikada ne bude sukoba nego da svi zajedno, poštujući jedni druge, gradimo slobodu i mir u kojima ćemo znati svojim se dičiti, a tuđe poštivati. Samo pravedan mir može biti trajan, samo trajan mir jamči okretanje prema krucijalnim pitanjima razvitka svakog naroda i svake dobre perspektive, a to su gospodarski razvoj i socijalna stabilnost i pravda. A socijalno pravedni možemo biti tek onda ako smo gospodarski jaki. Pred nama su u godini koja dolazi ustavne reforme koje su od sudbonosnog značenja za institucionalnu i stvarnu zaštitu i jednakopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Sigurno sudbonosne i za opstojnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ma kakvima nas zvali, mi nikada ne možemo niti želimo prihvatiti takav model ustrojstva naše zajedničke domovine Bosne i Hercegovine u kojoj bi hrvatski narod od konstitutivnog postao manjina. Ne možemo prihvatiti da Republika Srpska ostane ekskluzivni entitet srpskog naroda, a da Federacija primjenom principa građanske većine, zbog brojnosti bošnjačkog naroda, postane ekskluzivno bošnjački entitet. Gdje su u svemu tome Hrvati BiH!? Mi hoćemo da se provedba Odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine učini na način da sva tri suverena i konstitutivna naroda na jednak način reguliraju načela suvereniteta i konstitutivnosti naroda i jednakopravnosti građana. Želimo da oba entiteta budu istovjetno ustrojena kad već međunarodna zajednica ne želi entitetske ovlasti prenijeti na državu Bosnu i Hercegovinu. Domovi naroda minimum je ispod kojih ne možemo ići jer smo svjesni da je to posljednja institucija zaštite nacionalnih interesa, prava i sloboda. Za nas nikakva alternativa domovima naroda, u vidu nekakvih ustavno-pravnih povjerenstava nije prihvatljiva jer komisije ne mogu imati prerogative domova naroda. Domovi naroda u oba entiteta i na razini države su naš minimum ispod kojeg ne smijemo niti možemo ići te naši zahtjevi da svaki narod u institucije nacionalnog zastupanja ? posebno u Predsjedništvo BiH i domove naroda - bira svoje zastupnike i izaslanike. Bilo kakva majorizacija i nametanje volje bilo kojem narodu od bilo kojeg naroda za nas je apsolutno neprihvatljiva. Nismo mogli u 2001. godini a nećemo moći prihvatiti nikada pa ni u 2002. godini različiti odnos i različita, rekli bismo diskriminatorska mjerila prema hrvatskome narodu u Bosni i Hercegovini. Stoga želimo da Nova 2002. godina ne bude, kao ova što je na izmaku, godina našeg poniženja, nego godina našeg uspona i afirmacije ideja koje zastupamo, a koje nisu na štetu bilo kojeg naroda ili građanina u Bosni i Hercegovini a zbog čega se osjećamo pravednima i pred Bogom i pred ljudima. Da konačno shvate i u međunarodnoj zajednici da mi ne želimo ništa ekskluzivno za sebe kao narod nego da čvrsto stojimo na stajalištu kako je potrebno do kraja poštivati Opću deklaraciju u ljudskim pravima, kako nitko ne može biti iznad nje i dobiti ovlasti iznad nje i kako samoodrživa Bosna i Hercegovina može postati tek onda kada njezini narodi, putem svojih demokratskih izabranih predstavnika, budu umjesto aktualne administracije međunarodne zajednice donosili odluke. Od nametnutih odluka koje su protiv volje bilo kojeg naroda nema ništa. One nisu i ne mogu biti plodonosne za Bosnu i Hercegovinu. To je i povijest pokazala bezbroj puta do sada i eksperimentirati tamo gdje se do sada toliko puta pogriješilo ? apsurd je. Zatvaranje očiju pred nepobitnim činjenicama, a to su da u ovoj zemlji žive tri konstitutivna naroda sa njihovim različitostima i da su te različitosti bogatstvo a ne remetilački faktor, također je apsurd. Bilo kakva asimilacija i unitarizacija ne vodi uspostavi pravednog mira. Integraciju žele provesti i u Vojsci Federacije BiH ali na način da prvo stope HVO i ABIH u Vojsku Federacije, da nestane dvokomponentnosti pa tek onda žele razmišljati o Vojsci Republike Srpske. Jasno smo kazali uvijek, a to ističemo i sada da nećemo dopustiti ukidanje Hrvatskoga vijeća obrane sve dok postoji Vojska Republike Srpske. Ako jedan konstitutivan narod može imati svoju vojsku, onda mogu i ostala dva. Međutim, također smo istaknuli kako nismo protiv državnog dimenzioniranja obrane i stvaranja Vojske Bosne i Hercegovine u kojoj bi se sačuvala trokomponentnost. Mi smo za takvu Bosnu i Hercegovinu i sve njezine institucije u kojima će se na istovjetan način poštivati i afirmirati prava sva tri konstitutivna naroda. Ako jedan narod ima pravo na nešto, onda trebaju imati i ostala dva. Prema tome, ako se ne želi uspostaviti takva združena vojska Bosne i Hercegovine, onda smo za demilitarizaciju. Vjerujući u pravdu i istinu želimo da diskriminirajući odnos Vlade Alijanse i međunarodne zajednice prema svim građanima Bosne i Hercegovine i njezinim narodima prestane. Pogotovo kad su u pitanju montirani politički procesi pred domaćim pravosuđem ali i procesi pred sudom u Haagu. Dok na jednoj strani nevino optuženi Hrvati leže po četiri i više godina, što je i sud svojom presudom potvrdio, dotle za generale Armije BiH, koji su bez ikakve sumnje na ovaj ili onaj način sudjelovali u ratnim vojnim operacijama u dolini Neretve od Grabovice do Uzdola i u Središnjoj Bosni u kojima su stradali Hrvati, daju jamstva da se mogu braniti sa slobode, daju financijska sredstva za obranu itd.. Takav diskriminirajući odnos nedopustiv je i Bosnu i Hercegovinu ne može odvesti u europske asocijacije kojima teži. Domaće pravosuđe k tome još i nemjerodavno za određene istražne radnje, treba pokazati svoju neovisnost i sukladno Ustavu i pozitivnim zakonskim propisima obavljati svoju vrlo odgovornu dužnost. Montirani politički procesi mogu nas samo unazaditi a ne odvesti u bolju i pravedniju budućnost. Stoga, neka Vam svima Nova 2002. godina bude godina ostvarenja osobnih želja i nadanja, ali neka bude i godina kada ćemo svi dignuti glas protiv kršenja ljudskih, kolektivnih i pojedinačnih prava, a u svrhu izgradnje naše domovine Bosne i Hercegovine ? zemlje koja će biti potaman svima i države s kojom ćemo se svi s ponosom identificirati.