FR-US-IQ-prosvjedi-Ratovi-Obrana-Diplomacija-Vlada franc-le figaro od 17.2.03. američka laž o iraku FRANCUSKALE FIGARO17.II.2003.Tajni plan Washingtona"Osudivši 'osovinu zla' - Irak, Iran i Sjevernu Koreju - George W. Bush svjesno je
vanjsku politiku smjestio na područje morala. Takvo stajalište, koje se odlikuje jasnoćom, nije samo po sebi loše. K tome, nema razloga da sumnjamo u iskrenost američkog Predsjednika. Problem je u tomu što prvi čin te nove moralne politike, rat protiv Iraka, počinje golemom laži.Laž je ustvrditi da je Irak i danas prijetnja za mir u svijetu. Istina je da ta zemlja, dokraja iscrpljena dvanaestogodišnjim embargom, čija je vojna infrastruktura uništena bombardiranjima 1991. i 1998., više nije kadra napasti bilo koga izvan svojih granica.Je li mu ostalo nešto od starih zaliha antraksa, VX-a i raketa dugog dometa, oružja koje mu je Vijeće sigurnosti 1991. zabranilo da posjeduje? Vlada u Bagdadu to formalno niječe. Ne moramo joj vjerovati. Zato je uveden iznimno strog inspekcijski režim. Irak je popustio najnovijim konkretnim zahtjevima Hansa Blixa, šefa UN-ovih inspektora: prihvatio je da državno područje nadlijeću
FRANCUSKA
LE FIGARO
17.II.2003.
Tajni plan Washingtona
"Osudivši 'osovinu zla' - Irak, Iran i Sjevernu Koreju - George W.
Bush svjesno je vanjsku politiku smjestio na područje morala. Takvo
stajalište, koje se odlikuje jasnoćom, nije samo po sebi loše. K
tome, nema razloga da sumnjamo u iskrenost američkog Predsjednika.
Problem je u tomu što prvi čin te nove moralne politike, rat protiv
Iraka, počinje golemom laži.
Laž je ustvrditi da je Irak i danas prijetnja za mir u svijetu.
Istina je da ta zemlja, dokraja iscrpljena dvanaestogodišnjim
embargom, čija je vojna infrastruktura uništena bombardiranjima
1991. i 1998., više nije kadra napasti bilo koga izvan svojih
granica.
Je li mu ostalo nešto od starih zaliha antraksa, VX-a i raketa dugog
dometa, oružja koje mu je Vijeće sigurnosti 1991. zabranilo da
posjeduje? Vlada u Bagdadu to formalno niječe. Ne moramo joj
vjerovati. Zato je uveden iznimno strog inspekcijski režim. Irak je
popustio najnovijim konkretnim zahtjevima Hansa Blixa, šefa UN-
ovih inspektora: prihvatio je da državno područje nadlijeću
američki špijunski zrakoplovi U2, kao i pojedinačne razgovore sa
znanstvenicima.
To očito nije dovoljno Bushovoj upravi i britanskoj vladi koje su
pak predočile svijetu 'dokaze' koji se temelje na starom
studentskom radu, na sumnjivom tumačenju prisluškivanih
telefonskih razgovora i na neuvjerljivim zračnim snimcima. (...)
Cilj rata u Iraku ne može biti razoružanje te zemlje, budući da je
ona već razoružana...
Američki je plan zapravo puno širi. On ide za uspostavom
demokracije u središtu Bliskog istoka, kao što je uostalom rekao
američki jastreb Richard Perle za 'Le Figaro' u prosincu prošle
godine. Vrlo utjecajan predsjednik Defence Policy Boarda u
Pentagonu zamjerio je Europljanima što se prilagođavaju
diktaturama na vlasti na Bliskom istoku, pokazujući tako svoju
popustljivost prema arapskom puku.
Poznato je da Amerikanci žele osloboditi irački narod od diktature
Sadama Huseina i donijeti mu sreću i blagostanje zahvaljujući
preraspodjeli prihoda od nafte. No tajni plan Georgea Busha i
njegove momčadi ide još dalje: sigurni su da će slike 'oslobađanja'
Bagdada koji razdragano dočekuje američke postrojbe imati neviđeno
katartično djelovanje u arapsko-muslimanskom svijetu, što će
Americi istodobno omogućiti da riješi izraelsko-palestinski sukob
i da neutralizira islamističke želje koje potiču protuzapadni
terorizam.
Jesmo li s razlogom sumnjičavi mi, stanovnici stare Europe? Možda i
nismo. Možda smo zavidni na toj neobičnoj odvažnosti, na toj
lijepoj skonosti Amerikanaca da nadilaze stare sheme i da djeluju
'out of the box'. Možda smo previše vezani uz međunarodno pravo,
budući da stare priče jamče suverenitet tiranskih država nad
siromašnim ugnjetenim pukom.
Ili povijest možda previše utječe na nas. Možda ne trebamo biti
opsjednuti starim događajima kao što su vojna upletanja u Vijetnamu
(1964.-1975.), u Libanonu (1982.), u Somaliji (1992.-1993.), kamo
su Amerikanci, svaki put, pojurili navrat-nanos, ostavljajući iza
sebe gore prilike od onih koje su našli po dolasku. Možda se Amerika
promijenila, pa će ovaj put biti postojana. Možda će uspjeti
preobraziti Bliski istok u područje sretne demokracije, kao što je
Truman nakon 1945. uspio demokratizirati Njemačku i Japan, da se
poslužimo usporedbom koju često rabi Condoleeza Rice, savjetnica
predsjednika Busha za nacionalnu sigurnost.
Uspije li Amerika u tom neobično odvažnom pothvatu i ostavi li iza
sebe miran i demokratski Bliski istok, ne preostaje nam drugo do da
se pokajemo i budemo joj zahvalni. No zasad je razumljivo da mi,
stari Europljani tražimo od Washingtona minimum logike", piše
Renaud Girard.