AU 11. II. DS: KOLATERALNA ŠTETA - U NATO-U

AUSTRIJA DER STANDARD 11. II. 2003. Nakon Europske unije na redu je NATO "U regiji Perzijskog zaljeva okupljaju se vojnici a rat trenutno bjesni negdje drugdje - uzrokujući kolateralnu štetu, doduše puno bezazleniju od one koju trebaju očekivati žaljenja vrijedni Iračani i Iračanke (što aktualna uzbuđenja nikako ne bi trebala potisnuti u zaborav). Nakon stare, mjesecima prežvakavane spoznaje da Europa nije sposobna utvrditi zajedničku vanjskopolitičku poziciju, i nešto novije - da nove članice više usmjeravaju svoje poglede prema Washingtonu nego prema Bruxellesu - u ponedjeljak je u Bruxellesu uslijedio i veliki sraz u NATO-u. Belgija, Francuska i Njemačka uložile su veto - koji zagovornici tvrdog nastupa tumače kao veto na obvezu zaštite NATO-ve članice Turske. Dakle, posrijedi je težak udarac svrsi postojanja zapadnog obrambenog saveza - potpuno je jasno da je riječ upravo o 'krizi vjerodostojnosti', koju su objavile Sjedinjene Države. Slijedeći taj model, Turska je na temelju članka IV. sazvala sjednicu kao da je iračka vojska već okupila vojnike na turskoj granici - a ne obrnuto. Gledano iz perspektive manje prožete dramatikom i po tumačenju svih koji žele smiriti situaciju, veto je usmjeren isključivo protiv vremenskog rasporeda - utemeljenog na pretpostavci da je rat već gotova stvar. U tom bi slučaju posrijedi bio spor među saveznicima - spor s velikom težinom - budući da je usmjeren izravno protiv vodeće sile NATO-a SAD - ali ni prvi ni posljednji. I ruku na srce: zaista nije trebalo očekivati da će se Francuska i Njemačka s jedne strane glasno protiviti ratu protiv Iraka u sadašnjem trenutku - budući da po njihovu mišljenju još nisu iscrpljena sva sredstva za očuvanje mira - i da će istodobno u okviru NATO-u odobriti i blagosloviti prateće mjere za američke ratne planove. Pitanje pak koje je rezultiralo sporom u NATO-u izravno je povezano s (ne)logičnošću rata protiv Iraka: prijeti li izravna opasnost da Irak napadne Tursku? Da, prijeti: posrijedi je klasičan primjer opasnosti koja zahtijeva angažman vojnog saveza. No, čitavu je priču moguće sročiti i na sljedeći način: da, prijeti, ali samo ako SAD - ne u ulozi članice NATO-a već kao SAD - napadnu Irak uz dozvolu Turske - ne u ulozi članice NATO-a već kao Turske - s turskog teritorija. To je samo po sebi dovoljno opasno i može se mirno poći od pretpostavke da će Turska - kada situacija postane ozbiljna - dobiti pomoć koju od NATO-a očekuje: na bilateralnoj je razini već potvrđeno da će dobiti njemačke rakete tipa Patriot. No, na tom mjestu ponovno u prvi plan izbija - nesumnjivo sračunata - mješavina opasnosti i motiva i svega onog što izaziva ljutnju usprkos svim spoznajama vezanim za lik samog Sadama Huseina. To vrijedi i za načelno negativne američke reakcije na sve i sva što bi moglo na bilo koji način odvratiti od razmišljanja o ratu. Nakon posjeta Bagdadu Hans Blix i Mohamed el Baradei izražavaju blago uvjerenje da će se suradnja Bagdada poboljšati - Washington im upućuje ukor. U Njemačkoj i Francuskoj kruže spekulacije o tome kako bi trebao izgledati instrumentarij UN kojim bi možda ipak bilo moguće razoružati Irak bez rata - američki kabinet shvaća ta razmatranja kao uvredu. Pritom valja napomenuti da katastrofalan njemački pristup rješavanju krize, koji dopušta da Amerikanci doznaju za postojanje navedenih razmatranja iz jednog informativnog tjednika, predstavlja priču za sebe. No, inspektore UN valja uzeti u zaštitu i naglasiti da oni ne usuglašavati svoje riječi s tuđim mišljenjima. To je temeljni uvjet da ono što će sljedećeg petka priopćiti u Vijeću sigurnosti UN bude ozbiljno shvaćeno. Njihove će riječi odlučiti o ratu ili miru kao i o tome hoće li SAD voditi rat protiv Iraka s više ili manje saveznika. Čovjek im se ne bi volio naći u koži", zaključuje Gudrun Harrer.